SUZANA BARILAR Karamarko pokazuje gdje će rezati: Nedopustivo je da se danas govori o sječi glava onih koji misle drugačije

Što predizborna kampanja više odmiče, to se glavni politički takmaci sve više razotkrivaju. Šef SDP-a i Vlade Zoran Milanović sve je bahatiji u svojim nastupima, u kritiziranju HDZ-a potpuno je skinuo rukavice i po protivniku raspalio svim raspoloživim sredstvima, od kojih neka idu pretjerano ispod pojasa pa makar se na suprotnoj strani nalazio HDZ. No, to još uvijek nije ni do koljena predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku.

Doduše, prvi čovjek najveće oporbene stranke dobrih se tri, četiri dana suzdržavao od bilo kakvih ideoloških rasprava i neprestanog ponavljanja kako će 8. studenoga smijeniti ovu nesposobnu nenarodnu vlast. Već dugo ne spominje lustraciju i udbaše, a jedno vrijeme je Karamarko prestao i određivati tko to može biti hrvatski domoljub, a tko to Hrvatsku nikada nije želio ni volio. Tako je i predstavljanje njihova izbornog programa, za razliku od Milanovićeva paradiranja svojim probuđenim domoljubljem na stranačkoj konvenciji, proteklo bez ideoloških prozivki i mjerenja tko je pravi, a tko krivi domoljub.

Pomalo smo nakon takvog ponašanja već zaboravili da je šef HDZ-a nedavno otvoreno zaprijetio sječom glava na javnoj televiziji, da je već odredio koje to agencije za istraživanje javnog mnijenja neće moći raditi ako njegova stranka dođe na vlast, da je javno upro prstom u ljude koji bi trebali biti obuhvaćeni lustracijom, te da je čak i glavnom državnom odvjetniku poručio neka pazi što radi, a građanima odredio što smiju, a što ne smiju govoriti u javnosti...

Taman kad smo pomislili da je vuk ipak promijenio ćud, Karamarko nas je uvjerio u suprotno. Opet je prije dva dana jasno dao do znanja kako će to izgledati njegova narodna vlast, vlast onih koji su Hrvatsku željeli. Kaže tako šef HDZ-a da Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca iz Rijeke “nije niti hrvatsko niti narodno” nego je postalo “prostor kulturne okupacije u kojem se izvrgavaju ruglu hrvatska kultura i hrvatski narod”.

- I to ćemo promijeniti nakon 8. studenoga - najavio je Karamarko.

Znači, kad se domogne premijerske fotelje, Karamarko ne samo da će uvesti rječnik poželjnih riječi u javnosti kojeg ćemo se svi morati pridržavati nego će smijeniti i glavnog ravnatelja HRT-a Gorana Radmana jer, kako to reče ne tako davno, HRT će opet biti “katedrala hrvatskog duha” bez njezina voditelja “nositelja Titove štafete”, agencije za istraživanje javnog mnijenja neće imati s kime raditi nakon 8. studenoga, a mjesta u javnosti i medijima neće biti niti za Žarka Puhovskog kojeg je Karamarko označio kao najbolji primjer apsurdnosti neprovedne lustracije.

Dinku Cvitanu bi, pak, bilo najbolje da HDZ-ovce ogrezle u korupciju više ne istražuje jer će inače imati jedan od najkraćih mandata na čelu Državnog odvjetništva. Možda da već počne prazniti ladice u Gajevoj.

Nema zasad u izbornom programu HDZ-a Pet plus, barem onom koji su predstavili javnosit, niti riječi o mjerama za kulturu.

Ali ako ne zna HDZ, zna Karamarko.

Da ne bi ispalo kako njegova Domoljubna koalicija, ako osvoji vlast, svugdje namjerava uvesti red osim u kulturi, predstavio je Karamarko planove i za taj resor. A gdje ćeš boljeg primjera za njihovu prezentaciju od kazališta u crvenoj Rijeci koje vodi onaj “veleizdajnik i neprijatelj Hrvatske” - Oliver Frljić. Tako, naime, o Frljiću misli Mile Biondić, danas predsjednik tamošnje Udruge hrvatskih dragovoljaca i nekadašnji čelnik HDZ-a u Rijeci.

Biondić je pripremio teren, a Karamarko odlučio da nema više što taj Frljić, koji se usudio dati podršku Bojanu Glavaševiću ili u kazalište, kojem je na čelu, dovesti žrtve rata različitih nacionalnosti da pričaju svoja iskustva iz rata, raditi u hrvatskom i narodnom kazalištu.

Poput pravog poznavatelja kazališne umjetnosti odlučio je Karamarko da Frljić nije dovoljno dobar voditi hrvatsko narodno kazalište ako i kad njegova stranka dođe na vlast. Ima pravo svatko o Frljićevu umjetničkom radu misliti što hoće. Netko će ocijeniti da se radi o odličnom mladom redatelju koji je napravio zaista sjajne predstave, dok će netko drugi njegov rad ocijeniti kao prosječan te da ustvari svojim provokacijama, poput zastave u duginim bojama kao podrške osobama homoseksualne orijentacije ili velikog plakata Bojana Glavaševića “Ja ne mrzim” na zgradi kazališta, samo izaziva pozornost i radi si dobru reklamu.

I sebi i kazalištu koje je zatekao u ogromnim financijskim dubiozama.

Valjda nešto govori i činjenica da, otkad ga je preuzeo Frljić, riječki HNK nikada nije bio posjećeniji. Oni kojima ne odgovara ono što radi, neka jednostavno prestanu dolaziti na njegove predstave. I tu je kraj i početak priče.

Ali nedopustivo je i za svaku osudu da se danas, u 21. stoljeću, u Hrvatskoj, zemlji koja je itekako imala iskustva s moralnim, ali i svakim drugim cenzorima, govori o sječi glava onih koji misle drugačije. Na stranu to što Karamarko, čak i ako postane predsjednik Vlade, ne može smijeniti Frljića bez zelenog svjetla riječkog Gradskog vijeća, poruka koju šalje svojim najavama o drugačijem HNK nakon 8. studenoga opasnija je od same smjene.

Jer, nakon što smo čuli da u slučaju povratka HDZ-a na vlast pod Karamarkovom palicom nećemo smjeti na javnoj sceni misliti što hoćemo nego ćemo “morati poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, Domovinski rat, naši branitelji i poginuli i politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška”, sada znamo da će nam se određivati u koja ćemo to kazališta smjeti ići i koje ćemo predstave gledati. Nakon što HRT postane katedrala hrvatskog duha, a Karamarko provede lustraciju svih onih poput Žarka Puhovskog, te smijeni Cvitana jer se usudio taknuti u buduću ministricu Josipu Rimac i zabrani rad agencijama za istraživanje javnog mnijenja, nakon 8. studenoga valjda ćemo, kako je dobro zaključio Frljić, moći očekivati i javno spaljivanje svih nepoćudnih knjiga. Pa neka onda netko kaže da u HDZ-ovu izbornom programu nema bolnih rezova.