SUZANA BARILAR Milanović proziva druge, a ne vidi sebe

Više od milijun kuna platio je SDP za konzultantske usluge Alexa Brauna. I to samo za savjete u kampanji. Međutim, čim je Braun napustio Hrvatsku, njegov najvažniji učenik odmah je zaboravio sve lekcije koje mu je držao taj američki spin doktor. Ponovno Zoran Milanović skida odijelo političara punog samopouzdanja koji uz smiješak i argumente poručuje protivnicima - više volimo Hrvatsku od vas jer smo bolja Vlada, imamo rezultate koje nitko ne može osporiti, a koje potvrđuju sve relevantne brojke... i vraća nam se onaj nekadašnji šef SDP-a koji svuda oko sebe vidi fašiste, ustaše, špijune i kontrašpijune, udbaše i kriminalce.

Razumljiv je Milanovićev bijes nakon što je u pripetavanju izgubio vlast, i to od stranke koja je prije samo četiri godine završila pred sudom pod optužbom da su pokrali vlastiti narod i državu. I naravno da mu je tlak sigurno skočio na 200 kad je shvatio da ga je Božo Petrov možda cijelo vrijeme vukao za nos i potajno igrao s HDZ-om i za HDZ dok je cijelu naciju blagoglagoljivo uvjeravao da želi tripartitnu Vladu.

No, možda bi se Milanović ipak mogao zapitati nije li prije svih tih ustaša, fašista, kriminalaca... i on sam ponešto kriv za to što njegova stranka, odnosno lijeva koalicija nije prošla bolje na izborima. I što su na izborima dobili sličan broj glasova sa strankom koju je sud ne tako davno proglasio zločinačkom organizacijom pa su bili prisiljeni preko svake mjere dodvoravati se Mostu koji je dobio trostruko manje glasova.

Zaista za zapitati se.

No, Milanović nudi isti proziran odgovor - za gubitak vlasti nije kriv on, niti njegovi ljudi i partneri, nego udbaško-špijunske igre skovane u središnjici HDZ-a.

Kao da je Karamarko ucijenio Milanovića da u Vladu stavi one koji nisu nikada ništa radili ili, recimo, iza sebe imaju poslovne “uspjehe” poput propasti agroapoteke što ih je valjda kvalificiralo za vođenje velikog resora poljoprivrede, umjesto da je pronašao neke uspješnije, sposobnije...

Zar je ta špijunsko-kriminalna organizacija odgovorna što je Milanović prve tri godine na vlasti potratio i gotovo ih prespavao u svojem udobnom kabinetu u Banskim dvorima, a budio se jedino kad se trebao svađati sa svima - od sindikata, gospodarstvenika i susjeda do političkih oponenata. Da nije bilo tako, možda bi se pozitivni pomaci osjetili nakon godinu ili dvije, a ne mjesec dana prije izbora.

Da nije sam svojim ponašanjem, odnosno arogantnošću te mnogim nepromišljenim potezima (lex Perković, svađa sa susjedima oko pitanja migranata, nepoštivanje funkcije predsjednice države...) gubio naklonost onih koji su ga 2011. svesrdno podržavali jer su vjerovali da s njim dolaze bolja vremena, možda bi dobio koji glas više.

Kao što bi ih sigurno puno manje izgubio da je, kao što je kaznio Mirelu Holy, iste kriterije primijenio i na svoje prijatelje Sinišu Vargu, jer je službenim automobilom išao na privatno skijanje, a državni novac dodijelio udruzi čiji je osnivač, ili Mihaela Zmajlovića koji se razbacivao novcem poreznih obveznika kako bi radio u ljepšem uredu koji ima kadu.

Puna su Milanoviću usta HDZ-ovih kriminalaca, a zaboravlja da je podržao za zloporabu položaja i ovlasti pravomoćno osuđenog Andru Vlahušića i da je u njegovoj stranci sjedila Marina Lovrić Merzel čija vladavina itekako podsjeća na onu Milana Bandića. Istog onog koji je prije tri godine za Milanovića bio najcrnja korupcijska kaljuža, ali kojega bi, da ga nije “rezervirao” Karamarko, i sam šef SDP-a sigurno rado pozvao u koaliciju da je došao u priliku, odnosno da mu vlast ovisi o njegova dva mandata. Danas se Milanović “pjeni” zbog toga što je HDZ prihvatio Bandićeve potpise, a ima optužnicu za kriminal, ali sam je bio spreman raširenih ruku u svoju koaliciju prigrliti Branimira Glavaša koji nema optužnicu za kriminal, ali ima nepravomoćnu presudu za ratni zločin.

I danas kad svoju žuč prosipa po neprincipijelnom Mostu, trebao bi se Milanović zapitati nije li upravo on taj koji je još u izbornoj noći počeo s igrama ispod stola oko slaganja vladajuće većine. Sad mu para suklja na uši kad je shvatio da je Petrov, dok je njemu pružao ruku četverogodišnje suradnje u Banskim dvorima, istodobno s Karamarkom dogovarao strategiju spašavanja HDZ-a. A dok se i sam javno zaklinjao u jedinstvenost Mosta, i on je potajno primao neke od njihovih zastupnika ne bi li ih, tko zna čime sve ne, pokušao pridobiti na svoju stranu. Ali u tome tada nije vidio ništa neprihvatljivo, nedemokratski ni prljavo.

Jer, ono što je dopušteno Zoranu Milanoviću, nije, čini se, nikome drugome.

Ako je, kako sada sam priznaje, još početkom prosinca shvatio da Petrov silom gura Most prema HDZ-u, zašto je uopće ulazio u pregovore s takvim čovjekom? Zašto mu tada nije rekao: ‘Slušaj, Božo, ti si nepouzdan partner i lažov koji nas samo hoće zavaljati i ne želim s tobom imati posla’. Isto kao što su Milanovićevi ministri Hajdaš Dončić i Maras nekada strpljivo pregovarali s Mostom, slagali se s njima u većini reformi jer, eto, baš i oni isto predlažu, da bi danas odjednom shvatili da čelnik Mosta ima opsesivno-kompulzivni poremećaj i da je najveći lažov.

Ali ipak su tog čovjeka bili spremni postaviti na čelo Vlade i dati mu sve što poželi, pa čak i ono što nikada ne bi smjelo biti predmet političke trgovine. A u toj je trgovini jedan od glavnih prodavača bio upravo Milanović. I zato kad danas prstom upire u druge, neka prvo pogleda sebe. Kao što mu je bolje da se umjesto s vanjskim neprijateljima počne baviti onima unutarnjim. Jer, kao što čujemo i vidimo, ima u SDP-u onih koji baš i ne misle da su za gubitak vlasti krivi svi osim Milanovića.