SUZANA BARILAR: PREDSJEDNIČINA GODINA OBEĆANJA Govorila je da ćemo biti zemlja prosperiteta, da će lupati šakom o stol, ali je samo ispratila Milanovića

Obećala nam je da ćemo biti jedna od najprosperitetnijih zemalja EU, da će odlučno lupanjem šakom o stol zatražiti sazivanje sjednice Vlade kako bi se raspravljalo o gospodarskoj situaciji, da će razgovarati s braniteljima sve dok ne maknu šator iz Savske, da će preseliti ured s Pantovčaka i prepoloviti broj zaposlenih, da će inicirati zakonske prijedloge koji bi trebali pomoći socijalno ugroženima, da će prava manjina biti bolja, da će za isti stol dovesti Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka kako bi razgovarali o rješavanju ključnih problema države, da će Hrvatsku okrenuti od regije prema Zapadu...

Bilo je tu i još mnogo drugih obećanja kojih smo se naslušali od Kolinde Grabar-Kitarović, koja je prije godinu dana na izborima za predsjednika države tijesno pobijedila Ivu Josipovića.

Međutim, njezina prva godina u mnogočemu ju je demantirala.

Niti smo jedna od najprosperitetnijih zemalja EU, doduše, to se ne može niti provesti u godinu dana, ali ni nismo na putu prema putu tog cilja.

I dalje stoluje u Uredu na Pantovčaku, odakle je brže-bolje uklonila Titovu bistu kao da je to jedina prepreka zbog koje danas u Hrvatskoj nije bolje. A njezina vanjskopolitička orijentacija prema Zapadu na kraju je završila tako što je u Zagrebu organizirala sastanak Brdo - Brijuni, na koji je dovela čelnike regije, pa i srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića. Doduše, došao je i američki potpredsjednik Joe Biden, no to ne mijenja činjenicu da se radilo o regionalnom summitu.

Izgleda da je Kolinda Grabar-Kitarović vrlo brzo nakon što je zasjela u velebni predsjednički ured konačno u ruke uzela Ustav i pročitala koje su joj točno ovlasti. A one su miljama daleko od njezinih pustih želja i obećanja kojih smo se naslušali u izbornoj kampanji, dok se borila za svaki glas, posebno za onih 32 tisuće zahvaljujući kojima je odnijela pobjedu pred aktualnim predsjednikom.

Svoj je predsjednički mandat, treba priznati, počela vrlo nadobudno. Već je drugi dan pisala Milanoviću zbog zahtjeva za sjednicu Vlade iako je morala biti svjesna da ta sjednica, čak i ako on udovolji njezinu zahtjevu, neće ništa promijeniti. Kao što nisu promijenile ni one koje je Ivo Sanader dvaput sazivao na zahtjev tadašnjeg predsjednika, Stipe Mesića.

No, zato je itekako morala znati da sa svojim obećanjem o preseljenju s Pantovčaka samo baca ružičastu prašinu u oči.

Jer preseljenje Ureda u samo središte grada, gdje se ne mogu osigurati uvjeti potrebni za normalno funkcioniranje takvog štićenog objekta prve kategorije. Ipak, kako ne bi pogazila svoje najvažnije obećanje, osnovala je povjerenstvo za preseljenje, kojem je, očigledno, jedina svrha da objavi zašto Ured ne može u Visoku.

Hvalila se da će u Hrvatsku dovesti investitore jer ona poznaje mnoge; dovoljno je da izvadi vizitke i okrene nekoliko brojeva. Izgleda da je vizitke izgubila jer još nismo vidjeli niti jednog investitora kojeg je ona dovela.

Zaletjela se i s obećanjem o smanjenju broja zaposlenih; štoviše, najavila je da će ih biti upola manje nego u Josipovićevo doba da bi na kraju knjiga spala na dva slova, odnosno dva manje. Velika ušteda, nema što.

Tijekom kampanje usta su joj bila puna borbe za ugrožene skupine društva, za malog čovjeka, poput nezaposlenih, ribara, seljaka... No, do sada nije sazvala “summit s poslodavcima, sindikatima i ostalima” na kojem bi se raspravljalo o gospodarskoj krizi i kako pokrenuti zapošljavanje. Ali je zato svako malo na službenom putu. A dok je nema, mijenja ju “kartonska Kolinda, s kojom se oni koji posjete Pantovčak mogu slikati. I doslovce, ali i figurativno.

Doduše, branitelje sa Savske primila je prava Kolinda. Ali samo jednom iako je najavila da će ih pozivati sve dok ne uspije pronaći rješenje kako bi maknuli šator. Više nisu bili na Pantovčaku. A šator je i dalje na Savskoj. Kako bi pokazala da će se ozbiljno pozabaviti zaštitom zviždača, dakle onih koji prijavljuju korupciju i kriminal, imenovala je povjerenicu za zviždače - Vesnu Balenović. No, njezin staž na Pantovčaku trajao je samo četiri mjeseca - predsjednica ju je smijenila kad je doznala da je udruga koju vodi primila donaciju od Ine. Kako je moguće da to nije znala kada ju je imenovala, nikada nije objasnila.

Svoju prvu godinu provela je u latentnom sukobu s Vladom, za što je više kriv Milanović, ali ni ona nije bez grijeha. Već u prvim danima svojeg mandata zatražila je njegovu ostavku i time izašla daleko iznad svojih ustavnih ovlasti jer predsjednik Vlade odgovara isključivo Saboru. S Milanovićem ni u čemu nije uspjela postići zajednički jezik, čak ni oko proslave Oluje. A vrhunac njihova latentnog sukoba bio je povezan s problemom izbjeglica - tražila je postavljanje vojske na granice premda joj ona može zapovijedati jedino u ratu, ne i u miru. Packe zbog izbjeglica dijelila je javno ne samo u vlastitom dvorištu nego i izvan njega - njemačku kancelarku Angelu Merkel prozvala je za izazivanje izbjegličkog kaosa.

Svom silom trudila se pokazati da se izmaknula iz kampanje za parlamentarne izbore kako ne bi davala materijala svojim kritičarima da radi za HDZ. Međutim, činjenica je da je upravo nakon sastanka s njom u četiri oka čelnik Mosta Božo Petrov odustao od daljnjih pregovora s lijevom koalicijom i okrenuo se HDZ-u. Dovoljno za spekulacije da se baš i nije držala po strani.

Prije nego što je pobijedila, vrlo je samouvjereno govorila da će ona, za razliku od svojeg prethodnika, znati koristiti svoje ustavne ovlasti i neće biti fikus.

Ubrzo je, međutim, i sama shvatila da joj ustavna pozicija ne daje baš puno mogućnosti.

Ipak, Kolindi Grabar-Kitarović treba priznati da je jedno važno obećanje ipak ispunila. U noći svoje izborne pobjede poručila je da Milanovićeva Vlada neće dugo trajati nakon što ona preuzme mandat. Deset mjeseci prošlo je od njezine prisege do davanja mandata za sastavljanje Vlade kandidatu HDZ-a.