Probudili su se i katolički biskupi. Poneki čak iz prvog ešelona - kardinali, metropoliti, predsjednici biskupskih konferencija - te poneki iz drugog ešelona te udarne brigade koju čini oko 4000 mitronosnih prelata po cijelome svijetu.
Nalik fazama u prihvaćanju spoznaje o smrtonosnoj bolesti - nevjerici, odbijanju, gnjevu, očaju, mobilizaciji, analizi, odnosno eventualno rezignaciji - čini se da su i neki duhovni natpastiri milijarde i kusur katolika po svijetu prebrodili prve faze i predali se analizi nevolje koja je snašla njihovu duhovnu domovinu: krize čiji je vrh sante užasna sablazan pedofilije i inoga spolnog nasilja.
Kako natenane izvješćuje i analizira National Catholic Reporter - uglavnom pouzdan i staložen izvor - ti biskupi u izjavama, istupima, intervjuima, pa i u jednome pastoralnom pismu, postavljaju provokativno pitanje nije li uzrok toj krizi nešto unutar Katoličke crkve: njezina klerikalna kultura, način upravljanja, iskazivanje autoriteta, ili pak kombinacija tih elemenata.
Da budemo jasni otpočetka: niti su njihova provokativna pitanja iznjedrila neki nedvosmislen odgovor, niti je njihova provokacija prožela svu “braću u biskupstvu”. Zasad su to ipak izolirani proplamsaji (samo)kritičke svijesti, koji kao da imaju veći odjek u glasilima nego u pastvi.
Ta su pitanja prije toga i pokrenuta dijelom u glasilima, dijelom u pastvi, a (dobrim) dijelom i izvan Crkve, čak protiv nje.
Pojedini biskupi, unatoč svemu tome, prihvaćaju ih i razvijaju kao svoja pitanja, ili postavljaju slična, i ne boje se izazova, bilo u kojem značenju tog pojma. Drže se biblijskog naputka: kucajte i otvorit će vam se.
Drugo bi bilo kad bi ta pitanja u okružnici, bilo zatvorena tipa, bilo otvorenoj (dakle enciklici) uputio biskupima rimski papa, a kamoli kad bi ih zbog toga i na tu temu sazvao na zasjedanje Biskupske sinode. Tome se zasad ne treba nadati, iako Benediktu XVI ne manjka te vrste hrabrosti. Katolička crkva je naprosto spor organizam, koji reagira sporo i sada, u doba informatičke revolucije. Dva su joj desetljeća trebala da na izazov holokausta djelomice odgovori stanovitim aspektima Drugoga vatikanskog koncila, a više od pola stoljeća da formulira prve bojažljive pretpostavke o tome koliko je pridonijela antijudaizmu i tako i sama ako ne otvorila put holokaustu, a ono ga barem malo poravnala. Vrijeme reakcije nije se bitno ubrzalo kroz stoljeća: Tridentski koncil, protureformacijski preokret, započeo je 28 godina poslije Lutherovih teza, a završio 46 godina nakon njih, kada je raskol već bio nezaustavljiv - a nije spriječen ni strašni tridesetogodišnji rat, koji je buknuo još pola stoljeća nakon Koncila.
Te povijesne usporedbe djeluju obeshrabrujuće, čak i kad je posrijedi jedina organizacija koja se - ovako ili onako - približava svome dvijetisućem rođendanu, ako njezin osnutak računamo kao i Crkva sama, na pedesetodnevnicu Pesaha nakon Isusova smaknuća, dakle u subotu, 27. svibnja 30. Organizaciji koja se znala uvijek (ali uvijek sa zakašnjenjem) prilagoditi novim vremenima.
“Ako su ruže - procvast će!”, kažu pak optimistično u Italiji. Naravno, još je nezamislivo zamisliti papu u bijelom clergymanu, kamoli u bijelim trapericama (iako je prethodni ponio bijelu vjetrovku u planine). Ali neki biskupi već pitaju - metaforično - ne ometaju li reverende žustriji korak Katoličke crkve, nije li se ona zaplela u svoje duge i anakrone halje. (Ne zaboravimo Ratzingerov odgovor dan više od desetljeća ranije: da su klupe u crkvama koje su se prilagođavale prazne, dok su u Katoličkoj još pune.)
Na institucionalan način je pitanje postavio Mark Coleridge, nadbiskup Canberre i Goulburna u Australiji, u pastirskom pismu za Duhove, dakle baš za rođendan Crkve. On pita nije li krivnja u “slabom razumijevanju i komuniciranju crkvenog nauka o spolnosti, poglavito vidljivoga u rigorističkom stavu spram tijela i spolnosti”, nije li svećenički celibat (protiv kojega nadbiskup nema ništa) “možda bio privlačan muškarcima koji možda i nisu bili svjesni svojih pedofilskih sklonosti pri stupanju u sjemenište” (vidljivo je da on ne govori o eventualnome homoseksualnom usmjerenju, na koje se okomio kardinal državni tajnik Tarcisio Bertone), nisu li “neki oblici sjemenišnog obrazovanja, koji su propustili povesti na pravi način brigu o ljudskom formiranju, pridonijeli stanovitoj institucionaliziranoj nezrelosti”, nije li “klerikalizam shvaćen kao hijerarhija vlasti a ne kao služba” pridonio krizi i nije li on isto proizvod neprikladnog obrazovanja u Crkvi, nije li krizi pridonio “stanoviti trijumfalizam u Katoličkoj crkvi, neka vrsta institucionalne oholosti”, nije li pridonijela i “crkvena kultura opraštanja, koja teži vidjeti stvari u svjetlu grijeha i oprosta više nego zločina i kazne”, te nije li “kultura diskrecije” štitila više krivce među svećenicima nego samu Katoličku crkvu, kojoj je objektivno nanesena šteta.
U Irskoj neki biskupi idu i dalje: “Ako neke strukture koje smo gradili godinama i stoljećima moraju biti srušene, neka tako bude”, izjavio je biskup Willie Walsh iz Killaloe.
U kontinentalnoj Evropi - koja je s te strane uglavnom obavijena šutnjom - bečki nadbiskup kardinal Cristoph Schönborn tvrdi da su “prošli dani pokrivanja”.
Reforme zahtijeva (ali ih zasad ne predlaže) nadbiskup u Dublinu Diarmuid Martin, koji najavljuje “bolan proces obnove” i optužuje snage koje se unutar Katoličke crkve “bore da puna istina ne izbije na vidjelo”.
Chicaški nadbiskup kardinal Francis George bez dlake na jeziku ocjenjuje da je pedofilski skandal kriza upravljanja Crkvom. Ta je strijela odapeta ravno u Vatikan.
Otpor tim ocjenama ne iskazuje se kao čelični oklop, nego kao elastičan gumeni zid, poput onoga u nekim ludničkim odajama, gdje je onemogućeno čak i glavom u zid, kamoli kroza nj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....