Sveti cilj: London mora biti bolji čak i od Pekinga!

Prije točno sedam godina i 21 dan, u trenutku proglašenja Londona domaćinom Olimpijskih igara, bilo je teško pronaći opravdanje zašto bi London ugostio OI.

Grad s milijunskim dnevnim priljevom turista ne poklapa se s olimpijskim imperativima. Dodajmo tome najstariji sustav podzemnih željeznica na svijetu i dotrajalu viktorijansku mrežu cesta, i prouzročili smo kaos i prije nego što je krenula računica. A još se nismo niti dotaknuli sigurnosti.

Ipak, pod okriljem ispiranja gorkog okusa zbog rata u Iraku i u sklopu kampanje Blairova tima, u srpnju 2005. potpisani su svi potrebni dokumenti i Igre su dovedene u London, jedini grad u povijesti u kojem se moderne Igre događaju treći put. Znakovito je da je u sva tri slučaja misao vodilja francuskog aristokrata Coubertina o sposobnosti sporta da vrati mentalnu i socijalnu snagu nacijama držala vodu.

Prvi su put Igre Londonu pripale 1908. sasvim slučajno nakon što je Rim sav novac prepustio Napulju, razorenom u erupciji Vezuva dvije godine ranije. S izuzetno kratkim vremenom za pripremu i diplomatskim nesuglasicama (mnogi su Finci odbijali marširati pod zastavom Rusije čijem su carstvu pripadali), četvrte Olimpijske igre pod budnim okom baruna Pierrea de Coubertina nisu bile pošteđene napetosti.

Štedljiva olimpijada

Prije 64 godine, pak, organizacija Olimpijskih igara u britanskoj prijestolnici činila se još neprikladnijom nego danas kada se otvorenje poklapa s netom objavljenim rezultatima BDP-a koji pokazuju da Britanija proživljava najgoru recesiju u posljednjih 50 godina. Tada, samo tri godine nakon završetka Drugoga svjetskog rata, London je šepao zbog ratnih ozljeda. Igre su ostale zapamćene kao Austerity Olympics (“štedljiva Olimpijada”). U istoimenoj knjizi autorica Janie Hampton opisuje ih kao “trijumf inventivnosti, štednje i improvizacije”. Natjecatelji su sami šivali sportske dresove i jeli kitovo meso zbog nedostatka drugoga. Cijele su Igre stajale 700.000 funti. Ili oko devet milijardi funti manje od događaja koji počinje danas.

Nadmašimo Peking!

Filmaš Danny Boyle večeras ima zadatak na otvorenju režirati spektakl, i to u vrijeme kad se ekstravagancija u Britaniji smatra znakom lošeg ukusa, zatim izbjeći razočaranje nakon Pekinga, domaćina uvjerljivo najspektakularnije ceremonije u povijesti, i poručiti svijetu da London ostaje centar svijeta.

Nema sumnje da će Olimpijske igre u Londonu biti spektakl. Britanci vrlo dobro znaju da je sve dobro dok se drže svojih karakteristika - podsjetnika na slavnu povijest, uz pokoji prizor engleskih vrtova i obilje sarkazma. Ako sljedeći tjedni prođu u znaku britanske ekscentričnosti, tradicije, organiziranosti i multikulturalnosti, London 2012. ima priliku zasjeniti Kinu.

Kritičari Olimpijskih igara, a takvih je mnogo u naciji kojoj je vlastiti ministar dodijelio zlatnu medalju za gunđanje, tvrde da je za London ovo isključivo projekt taštine. To možda i nije tako loše. Najveći sportski događaj na svijetu vraćen je na Otok na kojem je izumljen dobar dio sportova u kojima će se natjecati njegovi sudionici. Trijumf multikulturalnosti i sporta vraća se u kolijevku multikulturalnosti. Za Britaniju je to poruka da je još uvijek Velika Britanija. Za ostatak svijeta izmučen financijskom anemijom to je utjeha da će, dok je god kruha i igara, sve biti dobro.