Tajna opstanka nepopularne i nelojalne ministrice Blaženke Divjak

Usred tjedna na trenutak se formiralo ishitreno očekivanje kako bi ministrica obrazovanja Blaženka Divjak ovaj put mogla biti izbačena iz Vlade.

Za takva očekivanja postojali su, realno, i trenutačni konkretni povodi, ali i dublja, supstancijalna uporišta. Ministrica je, kao prvo, usred štrajka prosvjetara zauzela sebičan politički gard i svela, u nestvarnom javnom obraćanju, sav problem s obrazovanjem u Hrvatskoj na navodno prepucavanje prosvjetnih sindikata i premijera Andreja Plenkovića.

Taj začudni istup ministrice iz HNS-ove kvote, u kojemu se postavila kao da je u GONG-u, a ne u Plenkovićevoj Vladi, bio je sve samo ne konstruktivan prema javnosti, koalicijskim partnerima i prosvjetnim radnicima. Bila je to politička provokacija prve vrste, kakve dosad nisu trpjeli premijeri s autoritetom.

Drugo, i puno prije te svoje konferencije ministrica se gestama i činjenjem stavljala bitno više na stranu organizatora štrajka; njezino opozicijsko ponašanje u odnosu na Vladu i premijera Plenkovića već dulje je za mnoge u HDZ-u, Vladi i koaliciji vrlo vjerojatno iritirajuće.

Treće, ministrica obrazovanja svojim je kurikularnim eksperimentima i inovacijama stekla ne samo brojne ideološke protivnike nego, što je daleko važnije za ovu stvar, ona je tom “reformom” kod nastavnika i profesora izazvala prije svega zbunjenost, neizvjesnost i nemir, što može biti dodatan pogon za dublji i dugoročniji prosvjetni bunt, čak mnogo više od nezadovoljstva koeficijentima i plaćama.

Četvrto, ministrica Blaženka Divjak ionako je stalna meta još jednome važnom partneru u Plenkovićevu “Savezu za vlast”, zagrebačkome gradonačelniku Milanu Bandiću.

Peto, unutar HDZ-a otpočetka postoje ozbiljni otpori ministričinu programu i načinu rada; javni napadi na nju sa strane HDZ-a samo su zatomljeni, ali oni objektivno nikad nisu ugasnuli.

Šesto, u sasvim neizvjesnoj predsjedničkoj utrci koja je upravo započela, i koja je Andreju Plenkoviću, što god rekao, važna najmanje jednako koliko i Kolindi Grabar-Kitarović, u toj je utakmici nepopularna i nelojalna ministrica mogla poslužiti kao isplativ prinos na žrtvenik premijerova autoriteta i HDZ-ova vladajućeg ponosa.

Kao nestranačka kandidatkinja, uz koju i dalje načelno stoji HNS - ali znamo da to nije stranka od principa nego od suradnje - Blaženka Divjak po svemu djeluje kao idealna figura za demonstraciju HDZ-ove dominacije, u mjesecu uoči nove važne izborne odluke.

Ipak, ništa se ministrici Blaženki Divjak dosad nije dogodilo ni zbog saznanja da joj je reforma jalova i kaotična, ni zbog činjenice da je njen resor paraliziran već 30 dana, ni zbog oštrog postavljanja na premijera i Vladu, ni uz spoznaju da je ne žele ni HDZ ni HDZ-ovi glasači ni većina prosvjetnoga kadra.

Bez obzira na sve to, predsjednik Vlade i HDZ-a još ništa nije poduzeo; jedino je, dan nakon njezina nasrtaja, poslao svoga savjetnika Radovana Fuchsa (ministra na čekanju) da malo javno izriba ministricu, tek toliko da skup europskih pučana prođe u miru, a onda je premijer nastavio odgađati problem s profesorima i učiteljima po uhodanom principu “čekaj da se stvari riješe same”.

Naivna pomisao da bi se ministrici ovaj put moglo nešto politički dogoditi proizašla je iz tinjajuće stalne želje da premijer učini nešto logično, da akcija ima reakciju, da se problemi rješavaju, da se stvari pomiču s mrtve točke. Treba se pomiriti nakon tri godine očekivanja: takvo što, u slučaju premijera Plenkovića, vjerojatno ipak nikad neće postati operativni model.

To, međutim, ne znači da se na strani njegovih protivnika, onih koji čekaju njegove greške i ne propuštaju prilike, djeluje jednako sporo i pasivno. Naprotiv. Rijetki su petci bez provokacija - bilo da se radi o štrajkaškim aktivnostima (za koje je premijer razumno uvjeren da su politički upravljane), bilo da je riječ o rukovođenim presicama “zviždača” iz policijskog aparata, ili pismu razočarane šefice HDZ-ova suda časti koja nije sretna izbacivanjima ili odglumljenim zapletima oko GUP-a ili drugim sporadičnim slomovima poput ovog posljednjeg ministrice Blaženke Divjak.

Treba samo pratiti maštovitost protivnika sljedećih tjedana kako se datum predsjedničkih izbora bude održavao.

Sve te aktivnosti, pa i one koje su, poput štrajka prosvjetara zamotane u celofan najplemenitijih motiva, sljedećih će tjedana biti prije svega usmjerene na rušenje premijerova autoriteta i pozicije njegove Vlade, indirektno i na rušenje šansi predsjednice da izbori još jedan mandat.

A kod tako važnih stvari za društvo - kao što je pitanje obrazovanja - ozbiljne pomake mogu napraviti jedino vlade i premijeri sa snažnim autoritetima.

Vlade koje oko sebe zidaju utvrde od vlastitih hendikepa i u tim se kulama osamljuju, takve vlade gotovo sigurno neće unaprijediti ni školstvo, ni zdravstvo ni uvjete za poslovanje, niti bilo što drugo.

Ni s ministricama poput Blaženke Divjak. Ni s puno boljima od nje.