Temelji američke politike za obuzdavanje Rusije

Protivno tvrdnjama američkih populista, SAD i Rusija nisu dio jedne "kršćanske civilizacije" sa zajedničkim kulturnim vrijednostima i podudarnim nacionalnim interesima. To su nepodudarne globalne sile čiji će odnosi ostati suparničkima i konfliktnima, dok će Rusija biti autokratsko carstvo koje nastoji dominirati svojim susjedstvom i podrivati američka savezništva. Svaka je američka administracija preuzimala položaj nadajući se da bi Rusija mogla postati partner u rješavanju regionalnih kriza, ali te su se nade ubrzo suočile sa stvarnošću. Umjesto da se bavi ovim besmislenim diplomatskim ritualom koji neumitno završava razočaranjem, Bijela se kuća treba usredotočiti na tri ključna principa koja leže u temelju američko-ruskog rivalstva: oprečni identiteti, nepodudarni sustavi i suprotstavljeni interesi.

Američki identitet je multietnički oblik građanstva, u kojem građanski identitet nadilazi sve ostale bilo da je riječ o etničkom, religijskom, nacionalnom ili klasnom. Uspješan je u integraciji svih nacionalnosti jer nije konstruiran oko jedne etničke kategorije. U izravnom kontrastu, ruski se identitet temelji na dominaciji ruskog etnosa građenog oko carističkih i sovjetskih imperijalističkih osvajanja očuvanih kolonizacijom, rusifikacijom i podjarmljivanjem susjeda. Taj proces rađa nesnošljivost prema drugim etničkim skupinama, posebno u doba ekonomskih teškoća i političke represije. Oživljavanje drukčijih, neruskih etničkih skupina na kraju podriva stabilnost države. Komunisti nisu uspjeli stvoriti trajan neetnički sovjetski identitet, a Putinov režim je također neuspješan u formiranju neetničkoga građanskog identiteta jer ga se doživljava kao kamuflažu za asimilaciju u dominantni ruski etnos.

Pouka za Washington je da zemlja koja nasilno stvara nacionalni identitet ne samo da je autokratska već i inherentno nestabilna i pogibelj po svoje susjede, uključujući američke saveznike i partnere. U političkoj domeni, američki i ruski sustavi te ideologije i politike koje ih podupiru također su nepodudarni. SAD je stvarna federacija sa značajnom autonomijom i samoodređenjem za svih 50 država. K tomu, središnja je vlast podijeljena na izvršnu, zakonodavnu i sudsku u kojoj svaka država i njezini birači imaju svoj glas. Rusija je federacija samo u imenu. U stvarnosti, to je centralizirana država u kojoj Kremlj postavlja i kontrolira lokalne guvernere u 85 saveznih jedinica, uključujući i dva okupirana teritorija, Krim i Sevastopolj. U tom potpuno zastarjelom carstvu deseci nacionalnosti i regija se protive zagrljaju Moskve. Uzevši u obzir američku podršku neovisnosti svih država koje su nastale iz Sovjetskog Saveza, mogući lom same Rusije predstavlja ozbiljan novi izazov za Washington.

Ključni razlog zašto Rusija ostaje suparnik leži u suprotstavljenim interesima na globalnoj i regionalnim razinama. Obje države imaju svoje "sfere utjecaja", a razlike su snažno izražene. Američka vlada uvažava pravo svake države da izabere svoja savezništva, dok ruski dužnosnici nastoje nametnuti sigurnosne aranžmane svakom susjedu. Zemlje ulaze u američku sferu ili NATO savez dobrovoljno jer im to pomaže ojačati sigurnost. Države ulaze u rusku sferu kao rezultat moskovskog nagovaranja, prijetnje, pritiska ili političke korupcije. Istodobno, dok SAD promovira srdačne odnose saveznika i Rusije, Moskva potiče podjelu i sukob. Washington podupire bliskije bilateralne odnose Poljske i drugih zemalja srednje Europe s Rusijom jer vjeruje da to gradi regionalnu stabilnost i smanjuje potrebu za američkim sigurnosnim jamstvima.

Kremlj ne podržava bliže odnose Ukrajine i drugih postsovjetskih republika sa SAD-om i NATO-om računajući da to lišava Moskvu njezina političkog utjecaja i privilegiranih interesa te da bi moglo nagovijestiti političko ili vojno savezništvo. Rusija također potiče regionalne sukobe koji zadiru u interese SAD-a ili nastoji kapitalizirati na sporovima između Washingtona i trećih strana jer bi to moglo oslabiti američki utjecaj u moskovskom susjedstvu. Primjerice, Kremlj radi protiv bilo kakvog približavanja SAD-a i Irana jer bi to moglo marginalizirati rusku poziciju na Srednjem istoku i u Perzijskom zaljevu. Ne traži trajno rješenje spora sa Sjevernom Korejom jer bi to moglo dodatno oslabiti rusku ulogu. Preferira vidjeti kako je SAD trajno zaglibio u ratovima u Afganistanu i Iraku jer joj to pomaže odvratiti pozornost Washingtona od ruskih agresivnih poteza uz svoju granicu.

Američka politika prema Rusiji ne bi trebala biti bazirana na formi "realizma" koji nalikuje neutralnosti u kojoj su američki i interesi naših saveznika žrtvovani kako bi se zadovoljilo Moskvu.

Ona mora biti čvrsto ukorijenjena u realnosti u kojoj se ruske aktivnosti, koje imaju negativan utjecaj na američke vanjske i unutarnje interese, osporavaju i neutraliziraju. Ako Moskva napadne bilo kojeg saveznika ili partnera, tada je u američkom interesu ispuniti svoje obrambene obveze. Ako Moskva potkopa američka savezništva, tada je obveza Washingtona oprijeti se i ojačati ta savezništva kako bi se očuvala transatlantska sigurnost. I ako Moskva napadne američku demokraciju, tada je obveza Bijele kuće provesti politike koje će minorizirati utjecaj bilo kakvog budućeg napada.