U sporednim prostorijama Muzeja 25. maj na beogradskom Dedinju čuva se kilometar i pol dokumenata iz Arhiva Josipa Broza Tita. Sva korespondencija Tita i svjetskih državnika, njegove bilješke i interni dokumenti sa svih putovanja po svijetu, više od 800.000 fotografija, odnosno negativa i 2000 njegovih snimljenih govora. Sva ta građa danas je povjerena brizi samo jedne osobe, Nade Pantelić.
Sav posao, koji je prije radilo deset arhivara, sada je samo na njoj. Do 1999. Arhiv je bio smješten u zgradi Maršalata JNA, koja je pogođena u NATO-ovu bombardiranju Beograda. Tada im je izgorjela priručna knjižnica, no najvažniji dio građe ostao je neoštećen. Od 2003. smješteni su u zgradi Muzeja 25. maj na Dedinju, u sklopu novog Muzeja istorije Jugoslavije, nastalog spajanjem nekadašnjeg Memorijalnog centra Josip Broz Tito i Muzeja revolucije. Bivše kancelarije u Muzeju 25. maj pretvorene su u arhivski depo, a čitaonica Arhiva uređena je u prolazu iz zgrade Muzeja prema nekadašnjoj Titovoj rezidenciji.
Prolaz je i danas otvoren, njime prolaze radnici i majstori. - Kad bismo gledali na uvjete u kojima radimo, stavili bismo ključ u bravu - kaže gospođa Pantelić. I rezidencija je stradala u bombardiranju 1999., jer se u nju bio uselio Slobodan Milošević, otimajući nju i susjednu Vilu Mir nekadašnjem Memorijalnom centru, ograđujući ih visokim zidom od ostatka kompleksa. Na platou prema rezidenciji, u dijelu bogatog parka, stoji Augustinčićev Maršal Tito, jedan od sedam odlijevaka istog kipa koji je postavljen u Kumrovcu.
Malo ljudi zna za Arhiv
Titov Arhiv otvoren je svima, ali malo ljudi zna da on uopće postoji. - Ni u Srbiji nema velikog interesa za taj arhiv. Kad sam ja radio tamo, prije godinu i pol, dolazilo je mnogo više ljudi iz inozemstva nego iz Srbije ili susjednih zemalja - kaže Dejan Jović, koji je u arhivu na Dedinju skupljao materijal za svoju novu knjigu. Istraživači iz Amerike, Kanade ili istočne Europe skoro su češći od beogradskih povjesničara i onih iz zemalja nekadašnje Jugoslavije. - Interes se mijenja s vremenom, gotovo da se uočavaju trendovi. Dolaze nam Grci, Poljaci, Bugari, Finci, Česi… Nekad su ih više zanimali nesvrstani, sueska kriza ili jugoslavensko-sovjetski odnosi, kad je bila godišnjica mađarske revolucije iz 1956. zanimali su ih odnosi s Mađarskom, pa 1968… - prenosi Nada Pantelić.
Gotovo trideset godina od smrti Josipa Broza Tita još nije otkrivena kompletna ostavština doživotnog predsjednika bivše Jugoslavije. Što je pisao Krleži, a što Krleža njemu, bit će poznato tek 2030. godine. Prema pravilima arhivske struke, službeni dokumenti otvaraju se javnosti 30 godina nakon smrti osobe, a privatni dokumenti nakon 50 godina. - Ne, neće tu biti nikakvih senzacija. Nije pisao pjesme, nije pisao dnevnik - kaže Nada Pantelić. Nema ni ljubavnih pisama, ili sličnih pikanterija kakve bi novinari danas htjeli otkriti. Pored rokovnika s bilješkama i izvadaka iz knjiga, novina i rječnika, većina dokumenata njegove privatne ostavštine je protokolarnog karaktera: čestitke, telegrami, bilješke o poklonima. Iako šturi dokumenti, iz njih se ipak vidi s kim je predsjednik SFRJ bio blizak.
Glavninu Arhiva čini arhiva kabineta predsjednika Jugoslavije (u razdoblju od 1953. do njegove smrti 1980.), a najstariji dokumenti potječu iz Drugoga svjetskog rata od 1943., kad se počela čuvati dokumentacija kabineta maršala Jugoslavije.
Vrijedni rukopisi
Taj službeni dio Arhiva gotovo u potpunosti je dostupan javnosti i povjesničarima: još su samo dokumenti iz 1979. godine pod embargom, do iduće godine kad istječe 30-godišnji rok.
Najvrjedniji dio građe Titovi su rukopisi. Do šezdesetih godina puno je toga pisao sam, prenosi arhivarka, a kasnije sve manje. Dejan Jović kaže da je fasciniran onim što je otkrio. - Ja sam pronašao fantastične, naprosto nevjerojatne stvari. Njegove rukopise, rukom pisana pisma koje je slao i primao od stranih državnika - kaže Jović. Što je točno otkrio, ne želi reći, jer knjigu tek treba objaviti. Za Arhiv kaže da je u dobrom stanju, ali da bi bilo dobro da dobiju više prostora i zaposlenih.
Gospođa Pantelić se slaže s tim, ali ističe da im je prednost to što je depo odmah uz čitaonicu, tako da za samo nekoliko minuta možete dobiti građu koju želite. - Želja nam je da što više istraživača sazna za nas i iskoristi ono što čuvamo - poručuje čuvarica Titove arhive.
Tu se čuva opsežna dokumentacija sa svih njegovih putovanja, od ratne 1944. kad je išao u Sovjetski Savez i Italiju, do posljednjeg, 1979. u Rumunjsku. U 87 putovanja, koja su znala trajati tjednima, posjetio je 67 zemalja. Putovanja bi se mogla rekonstruirati do detalja, do menija na svečanim večerama.
Put u Italiju
Tako uoči putovanja u Italiju i Vatikan u ožujku 1971. prateće službe upozoravaju drugaricu Broz da možda neće biti moguće ostvariti njenu želju da vidi neke izložbe u Rimu ako se nastavi tadašnji štrajk muzealaca i galerista u Italiji. Kabinet predsjednika SFRJ tražio je od veleposlanstva u Rimu modne preporuke za gospođu Jovanku: “Sljedeće modne kuće dolaze u obzir za posjet drugarice Broz: Karoza, Ognibene-Zendman, Irene Galicin i Fabiani. Ambasada bi trebala da pribavi karakteristike ovih robnih kuća i kakvu vrstu mode lansiraju, i eventualne sugestije koja kuća se preporučuje”, stoji u jednoj službenoj bilješci.
Carlo Ponti i Sofia Loren izrazili su želju da Josipa Broza sa suprugom ugoste na njihovu lovištu kod Pavie u sjevernoj Italiji, no suradnici preporučuju Titu da to odbije, jer nemaju vremena, i da se umjesto toga sa slavnom divom sastane u Rimu.
Kako je Tito u palači Barberini priređivao svečanu večeru za talijanskog predsjednika Giusepea Saragata, bilo je predviđeno da u Italiju otputuje jedan naš kuhar, Martin Ćozo. Među kavijarom, jastogom i škotskim dimljenim lososom, posluženi su paški sir, pršut nepoznatog porijekla, galantin od kokoši u želatinu, krpice od palente s kobasicama i divljači te pečeni odojak. No to je samo trećina menija.
S talijanskim predsjednikom Tito je razgovarao o stvaranju današnje Europske Unije: “Jugoslavenska strana je sa zanimanjem primila na znanje talijanske ocjene o procesima ekonomske i političke integracije među državama koje sačinjavaju EEZ (tadašnju Europsku ekonomsku zajednicu), kao i o perspektivama pregovora za proširivanje te zajednice”, stoji u priopćenju sa sastanka.
Sjedinjene Američke Države Tito je prvi put posjetio 1960. godine , kad je išao u UN, a John Kennedy bio je prvi američki predsjednik kojeg je službeno posjetio u listopadu 1963.
Kennedyju je poklonio skulpturu Frana Kršinića “Kupačica”. Posjet američkom predsjedniku Tito i Jovanka iskoristili su da bi razgledali SAD-e: u devet dana obišli su ga od Floride do Kalifornije, posjetili NASSA-u i IBM, nacionalni park Yosemite, Princeton i UCLA-u, sveučilište u Los Angelesu. Par je u New Yorku odsjeo u hotelu Waldorf Astoria. Koliko su detaljne bile pripreme za putovanja, govori i bilješka o tome da u rezidenciji u Williamsburgu u Virginiji sobaricama i konobarima treba ostaviti napojnicu od po 50 dolara, a domaćici kuće 70.
Socijalisti u Vatikanu
Tito je prvi put posjetio Vatikan i sastao se s papom Pavlom VI. 29. ožujka 1971., u sklopu posjeta Italiji. Protokoli su mjesecima ranije usuglašavali detalje: predsjednik mora biti u fraku ili u svečanoj uniformi, prenosili su iz veleposlanstva u Rimu, šaljući kao primjer fotografiju nasmijanog Hailea Selasija u bijeloj uniformi s ordenjem. Na drugoj fotografiji vidi se Nixon s Papom, u odijelu, ali zato što je bio u privatnom a ne službenom posjetu, objasnili su. Drugarica Jovanka pak mora biti u crnom ili vrlo tamnom, s crnim velom, sa zatvorenim izrezom oko vrata.
Od Hrvata s Titom je na put išao Dragutin Haramija, a Slovenci su inzistirali da ide i Sergej Kraigher, usprkos protestima Crnogoraca da nitko od njihovih već dugo nije bio na putu, “a i Crna Gora graniči s Italijom”. Tito je Papi poklonio Pietu, brončani reljef Tome Rosandića, dok su nizu vatikanskih velikodostojnika podijeljene ili kopije freski iz dalmatinskih gradova, ili ikona iz pravoslavnih manastira.
Put u Vatikan pripremao se od kolovoza 1970. godine kad su SFRJ i Vatikan razmijenili veleposlanike, nakon što je 1966. godine potpisan protokol o normalizaciji odnosa SFRJ i Vatikana, prvi između Vatikana i jedne socijalističke zemlje. Uoči putovanja, Josipa Broza Tita su detaljno brifirali suradnici: upozorili su ga da bi Papa mogao tražiti da 25. prosinca bude neradni dan u Jugoslaviji, ili da bi mogao izraziti želju da iduće godine posjeti Jugoslaviju. U bilješkama s razgovora ne vidi se da je Papa to doista tražio.
Pavao VI. i Nixon
Suradnici su informirali Josipa Broza Tita da je Pavao VI. u razgovoru s američkim predsjednikom Richardom Nixonom 1970. godine , ali i u nizu ranijih razgovora, naglašavao da je opstanak i nezavisnost Jugoslavije u općem interesu, pozivajući Zapad da pruži pomoć Jugoslaviji u svjetlu sovjetskoga gušenja revolucija u Mađarskoj i Čehoslovačkoj.
Tito je dobio preporuke od svojih suradnika da ne ulazi u otvorena pitanja: SFRJ je tako od ranije tražila da je Vatikan konzultira kod izbora biskupa, i da uskladi granice biskupija s državnim granicama SFRJ, usprkos tomu što s Italijom još nije bio potpisan službeni sporazum o granicama.
“Imam utisak da oni za svaki slučaj održavaju veze s nama, ali da namjerno odugovlače s dolaskom”, piše Hebrang Titu 6. srpnja 1944.
Dokumente o Hebrangu tražio je Hrvatski državni arhiv, i preuzeli su sve kopije. I tu staje službena suradnja između hrvatskih institucija i Arhiva Josipa Broza Tita.
- Hrvatska je u pregovorima o sukcesiji izlobirala da imamo pravo kopirati svu za nas zanimljivu građu u beogradskih arhivima i prevesti je u Zagreb. Slevenci već odavno kopiraju, ali mi ne. Nevjerojatno je zašto to još nismo uradili - kaže Tvrtko Jakovina, jedan od nekoliko povjesničara iz Hrvatske koji su posljednjih godina koristili dokumentaciju ovog arhiva. Jakovina kaže da je i u susretu s predsjednikom Stipom Mesićem alarmirao da država treba shvatiti koliko su za nas važne beogradske arhive, i što prije iskoristiti naše pravo da kopiramo sve što nas se tiče, ali efekta nema.
Arhiv Josipa Broza izuzetno je važan za istraživanje i razumijevanje hrvatske povijesti 20. stoljeća, ističe Jakovina. - Problem hrvatske historiografije jest to što istraživači slabo odlaze u beogradske arhive, kao da se tamo ne nalaze važne stvari iz hrvatske povijesti.
Naši povjesničari ni ne znaju koje sve arhive postoje u Beogradu, iako se bez toga ne može razumjeti Hrvatska u 20. stoljeću - naglašava Jakovina.
Objašnjavajući značaj te građe, govori da je u Brozovu Arhivu kompletna dokumentacija Kabineta predsjednika SFRJ, koji je bio glavno mjesto odlučivanja u tadašnjoj državi, u koje su se slijevali izvještaji drugih tijela. - Zato je to ključno mjesto za istraživače. Uostalom, ni jedan Hrvat u povijesti nije bio toliko utjecajan kao Tito.
On je umro 1980., i zašto mi i danas imamo problem s njim - pita Jakovina.
“Biskupi su napadnuti, nekoliko svećenika je ubijeno, druge su batinali. Policija nije pokazivala interes za ove slučajeve, nitko nije uhapšen”, prosvjeduje nuncijatura. Tito je ipak pokazao sluha za jedan crkveni apel: reagirao je na pismo pazinskog biskupa Dragutina Nežića, koji je u svibnju 1952. prosvjedovao protiv uhićenja istarskih svećenika. “Gospodine Maršale”, piše biskup Titu, “kod Sežane su bar tri svećenika osuđena na nekoliko mjeseci zatvora (od 3 do 7) jer nisu prijavili porez na svu milostinju i sve mise. Njihovim zatvaranjem bit će ispražnjena velika grupa župa oko Sežane, stvar će se kod naroda mnogo i različito komentirati. A jer se to zbiva takorekuć pred vratima Trsta i pred talijanske izbore, može štetovati vašim i našim željama u pitanju Trsta”, nagovara biskup Nežić da se puste zatvoreni svećenici. Na vrhu pisma Tito je svojom rukom, uz prepoznatljiv potpis, napisao poruku “drugu Marku”, odnosno šefu UDBE Rankoviću: “Mislim da bi trebalo vidjeti i možda ne bi trebalo baš na granici ovako drakonski postupati”.
Naša bi želja bila da nam vlada SSSR-a otvoreno saopšti o čemu je riječ”, traži Tito u drugom pismu Staljinu 20. 3. 1948. Treće pismo Staljinu i Molotovu uz Tita potpisuje i Edvard Kardelj: “...odgovarajući na vaše pismo od 27. 3., moramo naglasiti da nas je iznenadio ton i sadržina pisma… ma kako netko od nas volio zemlju socijalizma SSSR, on ne smije manje voliti svoju zemlju”, piše Tito Staljinu. U korespondenciji se raspliću jugoslavensko-sovjetski odnosi još od kraja rata i prvih Titovih pritužbi na zločine pripadnika Crvene armije na Sremskom frontu, kad je Staljinu pisao 31. 10. 1944. žaleći se na “nepravilne postupke vojnika i oficira Crvene armije”. Tito je još 1946. javio Sovjetima da porušena Jugoslavija ne može plaćati visoke plaće sovjetskim vojnim stručnjacima. General JNA tada je imao 9-11.000 dinara plaće, ministar 12.000, a pukovnicima Crvene armije koji su došli kao instruktori Jugoslavija je morala plaćati 30-40.000 dinara. Kad su Rusi odbili prihvatiti smanjenje plaća, Tito je smanjio broj ruskih vojnih stručnjaka. U pismima je odbacivao Staljinove optužbe da DB pod rukovodstvom Rankovića prati sovjetske stručnjake na radu u Jugoslaviji, da je KPJ nedemokratska jer je Ranković istodobno i visoki partijski čelnik… Rusi su kritizirali štošta: što u Jugoslaviji nije provedena kolektivizacija, tražili smjenu Vladimira Velebita s mjesta pomoćnika ministra vanjskih poslova, tvrdeći da je on britanski špijun. “Mi stojimo na stanovištu da u društvenom preobražaju u Jugoslaviji ima mnogo specifičnih crta (…) Učimo i uzimamo kao primjer Sovjetski Savez, ali radi se samo o tome da mi izgrađujemo socijalizam u našoj zemlji u drukčijim formama”, odgovorio je Broz. Rukom pisana bilješka kasnije je ušla u zaključke Plenuma KPJ 13. 4. 1948. na kojem je odstranjen Andrija Hebrang: “Jasno da su članovi CK Sreten Žujović i Andrija Hebrang glavni krivci u pogledu davanja netačnih i klevetničkih informacija sovjetskim predstavnicima. Time su htjeli prikriti svoj antipartijski rad”, stoji u njoj. Plenum je zaključio gotovo u riječ isto: da “glavnu odgovornost za takvo obaveštavanje sovjetskih organa snose članovi CK KPJ Sreten Žujović i Andrija Hebrang”. Staljin i Molotov su nakon plenuma pisali da ih Hebrang nije informirao: kritizirali su najviše Rankovića i Đilasa. U odgovoru Staljina i Molotova od 4. svibnja otkriva se što Sovjete najviše žulja: pretjerana samostalnost Jugoslavije. “Nerazumljivo je zašto se poslanik SAD-a u Beogradu ponaša kao domaćin u zemlji, a njegovi ‘informatori’ šetaju na slobodi”, piše Staljin Titu. I Tita optužuje za “antisovjetski stav”, i proziva ga se za govor iz 1945. u kojem je Tito poručio da ne želi da Jugoslaviju miješaju “u neku politiku interesnih sfera”. Staljin citira izvještaj sovjetskog veleposlanika u Beogradu Sadčikova iz 1945. u kojem otkriva Titu kako se tada Kardelj ogradio od te Titove izjave, i pričao da će Jugoslavija “postati dio SSSR-a”. Stradao je Hebrang. Kardelj je opstao.
Snježana Pavić
Sav posao, koji je prije radilo deset arhivara, sada je samo na njoj. Do 1999. Arhiv je bio smješten u zgradi Maršalata JNA, koja je pogođena u NATO-ovu bombardiranju Beograda. Tada im je izgorjela priručna knjižnica, no najvažniji dio građe ostao je neoštećen. Od 2003. smješteni su u zgradi Muzeja 25. maj na Dedinju, u sklopu novog Muzeja istorije Jugoslavije, nastalog spajanjem nekadašnjeg Memorijalnog centra Josip Broz Tito i Muzeja revolucije. Bivše kancelarije u Muzeju 25. maj pretvorene su u arhivski depo, a čitaonica Arhiva uređena je u prolazu iz zgrade Muzeja prema nekadašnjoj Titovoj rezidenciji.
Prolaz je i danas otvoren, njime prolaze radnici i majstori. - Kad bismo gledali na uvjete u kojima radimo, stavili bismo ključ u bravu - kaže gospođa Pantelić. I rezidencija je stradala u bombardiranju 1999., jer se u nju bio uselio Slobodan Milošević, otimajući nju i susjednu Vilu Mir nekadašnjem Memorijalnom centru, ograđujući ih visokim zidom od ostatka kompleksa. Na platou prema rezidenciji, u dijelu bogatog parka, stoji Augustinčićev Maršal Tito, jedan od sedam odlijevaka istog kipa koji je postavljen u Kumrovcu.
Malo ljudi zna za Arhiv
Titov Arhiv otvoren je svima, ali malo ljudi zna da on uopće postoji. - Ni u Srbiji nema velikog interesa za taj arhiv. Kad sam ja radio tamo, prije godinu i pol, dolazilo je mnogo više ljudi iz inozemstva nego iz Srbije ili susjednih zemalja - kaže Dejan Jović, koji je u arhivu na Dedinju skupljao materijal za svoju novu knjigu. Istraživači iz Amerike, Kanade ili istočne Europe skoro su češći od beogradskih povjesničara i onih iz zemalja nekadašnje Jugoslavije. - Interes se mijenja s vremenom, gotovo da se uočavaju trendovi. Dolaze nam Grci, Poljaci, Bugari, Finci, Česi… Nekad su ih više zanimali nesvrstani, sueska kriza ili jugoslavensko-sovjetski odnosi, kad je bila godišnjica mađarske revolucije iz 1956. zanimali su ih odnosi s Mađarskom, pa 1968… - prenosi Nada Pantelić.
Gotovo trideset godina od smrti Josipa Broza Tita još nije otkrivena kompletna ostavština doživotnog predsjednika bivše Jugoslavije. Što je pisao Krleži, a što Krleža njemu, bit će poznato tek 2030. godine. Prema pravilima arhivske struke, službeni dokumenti otvaraju se javnosti 30 godina nakon smrti osobe, a privatni dokumenti nakon 50 godina. - Ne, neće tu biti nikakvih senzacija. Nije pisao pjesme, nije pisao dnevnik - kaže Nada Pantelić. Nema ni ljubavnih pisama, ili sličnih pikanterija kakve bi novinari danas htjeli otkriti. Pored rokovnika s bilješkama i izvadaka iz knjiga, novina i rječnika, većina dokumenata njegove privatne ostavštine je protokolarnog karaktera: čestitke, telegrami, bilješke o poklonima. Iako šturi dokumenti, iz njih se ipak vidi s kim je predsjednik SFRJ bio blizak.
Glavninu Arhiva čini arhiva kabineta predsjednika Jugoslavije (u razdoblju od 1953. do njegove smrti 1980.), a najstariji dokumenti potječu iz Drugoga svjetskog rata od 1943., kad se počela čuvati dokumentacija kabineta maršala Jugoslavije.
Vrijedni rukopisi
Taj službeni dio Arhiva gotovo u potpunosti je dostupan javnosti i povjesničarima: još su samo dokumenti iz 1979. godine pod embargom, do iduće godine kad istječe 30-godišnji rok.
Najvrjedniji dio građe Titovi su rukopisi. Do šezdesetih godina puno je toga pisao sam, prenosi arhivarka, a kasnije sve manje. Dejan Jović kaže da je fasciniran onim što je otkrio. - Ja sam pronašao fantastične, naprosto nevjerojatne stvari. Njegove rukopise, rukom pisana pisma koje je slao i primao od stranih državnika - kaže Jović. Što je točno otkrio, ne želi reći, jer knjigu tek treba objaviti. Za Arhiv kaže da je u dobrom stanju, ali da bi bilo dobro da dobiju više prostora i zaposlenih.
Gospođa Pantelić se slaže s tim, ali ističe da im je prednost to što je depo odmah uz čitaonicu, tako da za samo nekoliko minuta možete dobiti građu koju želite. - Želja nam je da što više istraživača sazna za nas i iskoristi ono što čuvamo - poručuje čuvarica Titove arhive.
Tu se čuva opsežna dokumentacija sa svih njegovih putovanja, od ratne 1944. kad je išao u Sovjetski Savez i Italiju, do posljednjeg, 1979. u Rumunjsku. U 87 putovanja, koja su znala trajati tjednima, posjetio je 67 zemalja. Putovanja bi se mogla rekonstruirati do detalja, do menija na svečanim večerama.
Put u Italiju
Tako uoči putovanja u Italiju i Vatikan u ožujku 1971. prateće službe upozoravaju drugaricu Broz da možda neće biti moguće ostvariti njenu želju da vidi neke izložbe u Rimu ako se nastavi tadašnji štrajk muzealaca i galerista u Italiji. Kabinet predsjednika SFRJ tražio je od veleposlanstva u Rimu modne preporuke za gospođu Jovanku: “Sljedeće modne kuće dolaze u obzir za posjet drugarice Broz: Karoza, Ognibene-Zendman, Irene Galicin i Fabiani. Ambasada bi trebala da pribavi karakteristike ovih robnih kuća i kakvu vrstu mode lansiraju, i eventualne sugestije koja kuća se preporučuje”, stoji u jednoj službenoj bilješci.
Carlo Ponti i Sofia Loren izrazili su želju da Josipa Broza sa suprugom ugoste na njihovu lovištu kod Pavie u sjevernoj Italiji, no suradnici preporučuju Titu da to odbije, jer nemaju vremena, i da se umjesto toga sa slavnom divom sastane u Rimu.
Kako je Tito u palači Barberini priređivao svečanu večeru za talijanskog predsjednika Giusepea Saragata, bilo je predviđeno da u Italiju otputuje jedan naš kuhar, Martin Ćozo. Među kavijarom, jastogom i škotskim dimljenim lososom, posluženi su paški sir, pršut nepoznatog porijekla, galantin od kokoši u želatinu, krpice od palente s kobasicama i divljači te pečeni odojak. No to je samo trećina menija.
S talijanskim predsjednikom Tito je razgovarao o stvaranju današnje Europske Unije: “Jugoslavenska strana je sa zanimanjem primila na znanje talijanske ocjene o procesima ekonomske i političke integracije među državama koje sačinjavaju EEZ (tadašnju Europsku ekonomsku zajednicu), kao i o perspektivama pregovora za proširivanje te zajednice”, stoji u priopćenju sa sastanka.
Sjedinjene Američke Države Tito je prvi put posjetio 1960. godine , kad je išao u UN, a John Kennedy bio je prvi američki predsjednik kojeg je službeno posjetio u listopadu 1963.
Kennedyju je poklonio skulpturu Frana Kršinića “Kupačica”. Posjet američkom predsjedniku Tito i Jovanka iskoristili su da bi razgledali SAD-e: u devet dana obišli su ga od Floride do Kalifornije, posjetili NASSA-u i IBM, nacionalni park Yosemite, Princeton i UCLA-u, sveučilište u Los Angelesu. Par je u New Yorku odsjeo u hotelu Waldorf Astoria. Koliko su detaljne bile pripreme za putovanja, govori i bilješka o tome da u rezidenciji u Williamsburgu u Virginiji sobaricama i konobarima treba ostaviti napojnicu od po 50 dolara, a domaćici kuće 70.
Socijalisti u Vatikanu
Tito je prvi put posjetio Vatikan i sastao se s papom Pavlom VI. 29. ožujka 1971., u sklopu posjeta Italiji. Protokoli su mjesecima ranije usuglašavali detalje: predsjednik mora biti u fraku ili u svečanoj uniformi, prenosili su iz veleposlanstva u Rimu, šaljući kao primjer fotografiju nasmijanog Hailea Selasija u bijeloj uniformi s ordenjem. Na drugoj fotografiji vidi se Nixon s Papom, u odijelu, ali zato što je bio u privatnom a ne službenom posjetu, objasnili su. Drugarica Jovanka pak mora biti u crnom ili vrlo tamnom, s crnim velom, sa zatvorenim izrezom oko vrata.
Od Hrvata s Titom je na put išao Dragutin Haramija, a Slovenci su inzistirali da ide i Sergej Kraigher, usprkos protestima Crnogoraca da nitko od njihovih već dugo nije bio na putu, “a i Crna Gora graniči s Italijom”. Tito je Papi poklonio Pietu, brončani reljef Tome Rosandića, dok su nizu vatikanskih velikodostojnika podijeljene ili kopije freski iz dalmatinskih gradova, ili ikona iz pravoslavnih manastira.
Put u Vatikan pripremao se od kolovoza 1970. godine kad su SFRJ i Vatikan razmijenili veleposlanike, nakon što je 1966. godine potpisan protokol o normalizaciji odnosa SFRJ i Vatikana, prvi između Vatikana i jedne socijalističke zemlje. Uoči putovanja, Josipa Broza Tita su detaljno brifirali suradnici: upozorili su ga da bi Papa mogao tražiti da 25. prosinca bude neradni dan u Jugoslaviji, ili da bi mogao izraziti želju da iduće godine posjeti Jugoslaviju. U bilješkama s razgovora ne vidi se da je Papa to doista tražio.
Pavao VI. i Nixon
Suradnici su informirali Josipa Broza Tita da je Pavao VI. u razgovoru s američkim predsjednikom Richardom Nixonom 1970. godine , ali i u nizu ranijih razgovora, naglašavao da je opstanak i nezavisnost Jugoslavije u općem interesu, pozivajući Zapad da pruži pomoć Jugoslaviji u svjetlu sovjetskoga gušenja revolucija u Mađarskoj i Čehoslovačkoj.
Tito je dobio preporuke od svojih suradnika da ne ulazi u otvorena pitanja: SFRJ je tako od ranije tražila da je Vatikan konzultira kod izbora biskupa, i da uskladi granice biskupija s državnim granicama SFRJ, usprkos tomu što s Italijom još nije bio potpisan službeni sporazum o granicama.
“Imam utisak da oni za svaki slučaj održavaju veze s nama, ali da namjerno odugovlače s dolaskom”, piše Hebrang Titu 6. srpnja 1944.
Dokumente o Hebrangu tražio je Hrvatski državni arhiv, i preuzeli su sve kopije. I tu staje službena suradnja između hrvatskih institucija i Arhiva Josipa Broza Tita.
- Hrvatska je u pregovorima o sukcesiji izlobirala da imamo pravo kopirati svu za nas zanimljivu građu u beogradskih arhivima i prevesti je u Zagreb. Slevenci već odavno kopiraju, ali mi ne. Nevjerojatno je zašto to još nismo uradili - kaže Tvrtko Jakovina, jedan od nekoliko povjesničara iz Hrvatske koji su posljednjih godina koristili dokumentaciju ovog arhiva. Jakovina kaže da je i u susretu s predsjednikom Stipom Mesićem alarmirao da država treba shvatiti koliko su za nas važne beogradske arhive, i što prije iskoristiti naše pravo da kopiramo sve što nas se tiče, ali efekta nema.
Arhiv Josipa Broza izuzetno je važan za istraživanje i razumijevanje hrvatske povijesti 20. stoljeća, ističe Jakovina. - Problem hrvatske historiografije jest to što istraživači slabo odlaze u beogradske arhive, kao da se tamo ne nalaze važne stvari iz hrvatske povijesti.
Naši povjesničari ni ne znaju koje sve arhive postoje u Beogradu, iako se bez toga ne može razumjeti Hrvatska u 20. stoljeću - naglašava Jakovina.
Objašnjavajući značaj te građe, govori da je u Brozovu Arhivu kompletna dokumentacija Kabineta predsjednika SFRJ, koji je bio glavno mjesto odlučivanja u tadašnjoj državi, u koje su se slijevali izvještaji drugih tijela. - Zato je to ključno mjesto za istraživače. Uostalom, ni jedan Hrvat u povijesti nije bio toliko utjecajan kao Tito.
On je umro 1980., i zašto mi i danas imamo problem s njim - pita Jakovina.
Titova rukom pisana bilješka o HebranguTitovom rukom pisana pisma Staljinu iz 1948., tamnom tintom na kockastom papiru iz bilježnice, uznemirene depeše tadašnjega jugoslavenskog veleposlanika u Moskvi koji uoči rezolucije Informbiroa ne može razumjeti grubo ponašanje Molotova, rukom pisana bilješka kojom je odlučeno o svaljivanju krivnje na Andriju Hebranga i Sretena Žujovića čijim se žrtvovanjem htjelo umilostiviti Sovjete, starije Hebrangovo pismo Titu o pokušaju da se čelnike HSS-a 1944. prebaci na oslobođeni teritorij i tako dobije podrška HSS-a partizanima… |
“Biskupi su napadnuti, nekoliko svećenika je ubijeno, druge su batinali. Policija nije pokazivala interes za ove slučajeve, nitko nije uhapšen”, prosvjeduje nuncijatura. Tito je ipak pokazao sluha za jedan crkveni apel: reagirao je na pismo pazinskog biskupa Dragutina Nežića, koji je u svibnju 1952. prosvjedovao protiv uhićenja istarskih svećenika. “Gospodine Maršale”, piše biskup Titu, “kod Sežane su bar tri svećenika osuđena na nekoliko mjeseci zatvora (od 3 do 7) jer nisu prijavili porez na svu milostinju i sve mise. Njihovim zatvaranjem bit će ispražnjena velika grupa župa oko Sežane, stvar će se kod naroda mnogo i različito komentirati. A jer se to zbiva takorekuć pred vratima Trsta i pred talijanske izbore, može štetovati vašim i našim željama u pitanju Trsta”, nagovara biskup Nežić da se puste zatvoreni svećenici. Na vrhu pisma Tito je svojom rukom, uz prepoznatljiv potpis, napisao poruku “drugu Marku”, odnosno šefu UDBE Rankoviću: “Mislim da bi trebalo vidjeti i možda ne bi trebalo baš na granici ovako drakonski postupati”.
Osobno tražio od Rankovića da pusti svećenike iz zatvoraUz rukom pisanu bilješku “druga Marka”, odnosno šefa UDBE Aleksandra Rankovića, Titu je dostavljen dosje Stepinac, s njegovom izjavom tužitelju nakon pritvaranja u studenome 1946. Zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac poslao je Titu tri duga pisma u srpnju i kolovozu 1945., prosvjedujući protiv nacionalizacije crkvene zemlje. Tito mu nije osobno odgovorio, nego je sačuvan otipkani odgovor nekog od njegovih suradnika, kojim poručuje da je sve što se moglo učiniti bilo to da umjesto pet jutara vlasnicima bude ostavljeno po 10 jutara zemlje. U dosjeu je poruka papinske nuncijature iz 1. listopada 1946. u kojem upozoravaju na nasilje prema svećenicima neposredno prije i nakon hapšenja Stepinca. |
Naša bi želja bila da nam vlada SSSR-a otvoreno saopšti o čemu je riječ”, traži Tito u drugom pismu Staljinu 20. 3. 1948. Treće pismo Staljinu i Molotovu uz Tita potpisuje i Edvard Kardelj: “...odgovarajući na vaše pismo od 27. 3., moramo naglasiti da nas je iznenadio ton i sadržina pisma… ma kako netko od nas volio zemlju socijalizma SSSR, on ne smije manje voliti svoju zemlju”, piše Tito Staljinu. U korespondenciji se raspliću jugoslavensko-sovjetski odnosi još od kraja rata i prvih Titovih pritužbi na zločine pripadnika Crvene armije na Sremskom frontu, kad je Staljinu pisao 31. 10. 1944. žaleći se na “nepravilne postupke vojnika i oficira Crvene armije”. Tito je još 1946. javio Sovjetima da porušena Jugoslavija ne može plaćati visoke plaće sovjetskim vojnim stručnjacima. General JNA tada je imao 9-11.000 dinara plaće, ministar 12.000, a pukovnicima Crvene armije koji su došli kao instruktori Jugoslavija je morala plaćati 30-40.000 dinara. Kad su Rusi odbili prihvatiti smanjenje plaća, Tito je smanjio broj ruskih vojnih stručnjaka. U pismima je odbacivao Staljinove optužbe da DB pod rukovodstvom Rankovića prati sovjetske stručnjake na radu u Jugoslaviji, da je KPJ nedemokratska jer je Ranković istodobno i visoki partijski čelnik… Rusi su kritizirali štošta: što u Jugoslaviji nije provedena kolektivizacija, tražili smjenu Vladimira Velebita s mjesta pomoćnika ministra vanjskih poslova, tvrdeći da je on britanski špijun. “Mi stojimo na stanovištu da u društvenom preobražaju u Jugoslaviji ima mnogo specifičnih crta (…) Učimo i uzimamo kao primjer Sovjetski Savez, ali radi se samo o tome da mi izgrađujemo socijalizam u našoj zemlji u drukčijim formama”, odgovorio je Broz. Rukom pisana bilješka kasnije je ušla u zaključke Plenuma KPJ 13. 4. 1948. na kojem je odstranjen Andrija Hebrang: “Jasno da su članovi CK Sreten Žujović i Andrija Hebrang glavni krivci u pogledu davanja netačnih i klevetničkih informacija sovjetskim predstavnicima. Time su htjeli prikriti svoj antipartijski rad”, stoji u njoj. Plenum je zaključio gotovo u riječ isto: da “glavnu odgovornost za takvo obaveštavanje sovjetskih organa snose članovi CK KPJ Sreten Žujović i Andrija Hebrang”. Staljin i Molotov su nakon plenuma pisali da ih Hebrang nije informirao: kritizirali su najviše Rankovića i Đilasa. U odgovoru Staljina i Molotova od 4. svibnja otkriva se što Sovjete najviše žulja: pretjerana samostalnost Jugoslavije. “Nerazumljivo je zašto se poslanik SAD-a u Beogradu ponaša kao domaćin u zemlji, a njegovi ‘informatori’ šetaju na slobodi”, piše Staljin Titu. I Tita optužuje za “antisovjetski stav”, i proziva ga se za govor iz 1945. u kojem je Tito poručio da ne želi da Jugoslaviju miješaju “u neku politiku interesnih sfera”. Staljin citira izvještaj sovjetskog veleposlanika u Beogradu Sadčikova iz 1945. u kojem otkriva Titu kako se tada Kardelj ogradio od te Titove izjave, i pričao da će Jugoslavija “postati dio SSSR-a”. Stradao je Hebrang. Kardelj je opstao.
Kardelj se ogradio od Tita i pričao da će Jugoslavija postati dio SSSR-aU Arhivu J. B. Tita na Dedinju čuva se korespondencija Tita i Staljina 1948., prije rezolucije Informbiroa i kidanja veza Jugoslavije sa SSSR-om i istočnim blokom. Titova pisma pokazuju šok od odluke SSSR-a da povuče vojne i civilne instruktore iz Jugoslavije. U prvi mah mislio je da je riječ o nesporazumu. Kompletna korespondencija otkriva da su uzroci sukoba sa SSSR-om bili dublji, i očitovali se još 1945. kad su se Sovjeti naljutili što je Tito rekao da Jugoslavija neće biti moneta za potkusurivanje velikih sila. “18. 3. saopštio nam je general Barslov da je dobio depešu od maršala Bulganjina, ministra narodne odbrane SSSR-a, u kojoj nam se saopštava da je vlada SSSR-a riješila povući sve vojne savjetnike i instruktore s motivacijom da su ‘okruženi nedruželjubljem’, tj. da se s njima ne postupa prijateljski u Jugoslaviji… |
Snježana Pavić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....