Tko je kriv za hrvatski neuspjeh u Europskoj uniji

Dobio sam poruku od Željka Ivančevića, hrvatskog lobista u Bruxellesu. Kaže kako sam se, umjesto da pišem o eventualnim poukama za Hrvatsku iz pogrešnog britanskog scenarija (riječ je o Brexitu), trebao pozabaviti poukama pogrešnog načina hrvatskog ulaska u Europsku uniju. ”Malo kome može biti sporno naše strateško opredjeljenje za ulazak u NATO, EU ili euro, ali je uvijek pitanje kako, kada i zašto”, piše Ivančević. Zato bi, kaže, “prije ulaska u eurozonu trebalo konačno izvući pouke iz ogromnih grešaka u procesu prilagodbi i ulaska u EU”.

U kratkoj raspravi koja se povela na Ivančevićevom Facebooku jedan od sudionika zaključuje: “Mislim da ćemo i u eurozonu ući potpuno nespremni kao i u EU i NATO. Zbog te nepripremljenosti veliku cijenu je platilo hrvatsko gospodarstvo, a ulazak u NATO skupo je koštalo hrvatski proračun. Izjave premjera idu u tom smjeru a cijenu će platiti najviše one skupine građana s malim primanjima.”

U čemu smo dakle griješili i tko je kriv za hrvatsku nepripremljenost da se uključi u politički i ekonomski krvotok EU.

Mogli smo, primjerice, generalu Anti Gotovini dopustiti da svjedoči u Haagu u travnju 1998. Pretpristupni pregovori u tom bi slučaju započeli ranije, Hrvatska bi u EU možda ušla već 2004. godine, u vrijeme ekonomskog buma, u velikom paketu sa Slovenijom i ostalima, a sigurno s drukčijim imidžom. Državni vrh tada je odlučio da Gotovina ne smije svjedočiti. Nekoliko dana kasnije već je čekao optužnicu, da bi, kada je “nestao”, postao preprekom otvaranju pregovora.

Maria Asenius, savjetnica za Hrvatsku i zapadni Balkan Olija Rehna, tadašnjeg povjerenika Europske komisije zaduženog za proširenje EU, bila je izravna kada smo u lipnju 2005. razgovarali u Dubrovniku: “Željeli bismo vidjeti da su u Hrvatskoj demokratske strukture jače, da se izgubilo ono staro, ratno umrežavanje. Ako biste Gotovinu sutra isporučili Haagu, to bi svima nama bila jasna potvrda da su demokratski procesi na djelu. To bi bio najbrži način da se dođe do pravog početka pregovora.”

To su bile godine mračne poratne politike, vrijeme je da ih ostavimo iza sebe, ostaje međutim činjenica je da su zabranom svjedočenja 1998. oštećeni i Hrvatska i Ante Gotovina. Zato su pregovori počeli kasno i trajali dugo, zato je Hrvatska ušla u EU u lošem, kriznom razdoblju, kada su mnogi već mislili da Unija neće preživjeti.

Možemo li reći da je Hrvatska u Europsku uniju ušla prerano, nepripremljena? Hrvatska je u čekaonici provela punih deset godina (zahtjev za priključenje EU poslao je Ivica Račan 21. veljače 2003.), od toga su pregovori trajali osam i bili su vrlo detaljni. Pregovaralo se o prijelaznim razdobljima za primjenu pravne stečevine (acquis communautaire) EU u Hrvatskoj. Sadržaj acquisa nije bio predmet pregovora, on je zadan i svaka nova država mora ga prihvatiti želi li postati članica EU. Pregovaralo se o vremenskim okvirima i načinu prilagodbe novim pravilima. U cijeli posao bilo je uključeno oko tisuću ljudi koji su stalno bili na usluzi pregovaračkim timovima.

Za Hrvatsku je proces pristupanja EU počeo i prije pregovora, stupanjem na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (1. veljače 2005., nakon četverogodišnjeg procesa ratifikacije u europskim parlamentima). Provedba tog zahtjevnog sporazuma bila je prigoda da hrvatske strukture odrade veliki dio posla vezan uz pristupanje EU. Već tada smo znali da će, zato što smo vezani uz EU na bezbroj načina, brzina naših reformi utjecati na trajanje pregovora.

U lipnju 2005., u jednom od rijetkih intervjua prije odleđivanja pregovora, Vladimir Drobnjak, glavni hrvatski pregovarač s EU, bio je jasan: “Mi danas točno znamo što trebamo napraviti da bismo ispunili uvjete za ulazak u EU. Reforme koje trebamo provesti činimo zbog sebe, ne zbog Unije”.

Deset godina boravka u čekaonici svaku je zamjerku o hrvatskoj nepripremljenosti eutanaziralo unaprijed. Da, znali smo što trebamo napraviti, pitanje je koliko se od tisuću sudionika pregovaračkog procesa, spustilo u bazu, u svoja ministarstva ili tijela lokalne samouprave, kako bi se potrudili svojim suradnicima objasniti da griješe svi koji misle da je ulazak u EU samo forma, nakon koje sve ostaje isto kao i prije.

Pasivnost državne uprave, ali i samog državnog vrha, te birokrata u lokalnoj samoupravi, koji su svi u pojedinim momentima bili uključeni, ako ne u pregovore, onda u tehničku podršku pregovaračima, jedan je od ključnih razloga zašto danas zaostajemo. Pali smo na neprofesionalnoj državnoj upravi, na politiziranju reformi i tehničkih procesa njihove provedbe. Pali smo jer smo vjerovali da to što smo dogovorili ne moramo provesti u praksi.

Ulazak u eurozonu dio je hrvatskog ugovora s Europskom unijom. Kriteriji su zadani (skraćeno: niska inflacija, javni dug ne veći od 60 posto BDP-a, proračunski deficit ispod tri posto BDP-a, niske kamate i stabilnost tečaja), jednom kada se ispune, uz dvogodišnji boravak u čekaonici europskog monetarnog mehanizma, uvodi se euro. S obzirom na gotovo potpunu euroiziranost, zbog čega Hrvatska odavno ne koristi tečajnu politiku kao alat za upravljanje ekonomijom, prilagodba euru trebala bi biti relativno jednostavna. U prijevodu: podizanje cijena nakon usvajanje eura može se smatrati prevarom.