KOMENTAR

TOMISLAV ČADEŽ Zašto niti jedan muškarac ne želi voditi kazalište?

Kazalište kao institucija, u usporedbi s položajem kakav je zauzimalo u socijalizmu, postalo je nevažno. No u njemu i dalje vlada socijalistički mentalitet i produktivnost
 Biljak/Slobodna Dalmacija

Naši su kazalištarci poput đaka. Praznici im traju tri mjeseca. Nisu ljeti slobodni samo glumci, tu su stotine i tisuće scenskih radnika, ložača, vatrogasaca, čistačica, šminkerica, komercijalista i ostalih specijalista. Potom stigne jesen i činovnički rad na svim frontovima. Naša javna kazališta, nacionalna i gradska, učinkovita su koliko su bila i u socijalizmu: masa ljudi utapa se u masi praznog hoda.

No sistem se izgleda urušava sam od sebe. Naime, novca za takvo djelovanje ima sve manje, a posve je izvjesno da ga u budućnosti neće biti više, pa se toga posla, upravljanja kazalištem, više ne želi primiti gotovo nitko razuman.

Naš patrijarhalni obrazac funkcioniranja društva postaje prezentan svaki put kad izbije kriza. Što neka funkcija, ili cijela profesija, više gubi značaj i postaje slabije plaćena, to je u njoj više žena. Tako je primjerice danas u Zagrebu gotovo nemoguće naći relevantnog muškog kandidata za čelno mjesto u teatru. A ženskih kandidata ima po izboru.

Primjerice, za intendanta HNK natjecao se samo jedan muškarac, a sad se traži novi ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih; nema ni jednoga. Ne zna se, dakle, samo koja će ženska osoba preuzeti to mjesto. Sve što se o tome može doznati jest da je odluka u rukama gradonačelnika Milana Bandića. Najverojatnije će se na koncu izabrati Snježana Abramović, možda Senka Bulić, a možda ipak Urša Raukar. A dosad je bila Dubravka Vrgoč, koja je naslijedila Anu Lederer na čelu HNK.

Trima glavnim dječjim kazalištima, Trešnjom, Žar pticom i Zagrebačkim kazalištem lutaka, upravljaju žene: Višnja Babić, Lili Štokalo i Marija Sekelez. Za Gavellu najozbiljnija kandidatkinja bila je Snježana Banović.

Tko će sutra naslijediti Niku Pavlovića u Komediji? Ozbiljnih kandidata ima samo ženskih, primjerice Dora Ruždjak Podolski.

Ravnateljske plaće mnogo su niže od menadžerskih, a za njih treba uložiti cjelodnevni rad s falangom činovnika, profesionalnih poluradnika, i s dosta umišljenih umjetnika.

A i novca je sve manje, pogotovo za raznorazne unosne “dodatne” posliće.

Tako je trenutačna takozvana kriza upravljanja javnim kazalištima zapravo simptom mnogo dublje promjene nagore. Jer, uza sve kombinacije i političke dogovore, dakle trenutačno ne znamo ni tko vodi splitski HNK, ni tko vodi Zagrebačko kazalište mladih, osječki HNK nema statut, zagrebački HNK ima tek vršitelje dužnosti direktora Opere, Drame i Baleta, u Gavelli je predložen ali nije još amenovan novi ravnatelj, Boris Svrtan, i jedino što je izvjesno u našim teatrima jesu financijske dubioze...

Javno kazalište već je dakle postalo nevažno kao institucija u usporedbi s položajem kakav je zauzimalo u socijalizmu. No u njemu i dalje vlada socijalistički mentalitet, socijalistička zaposlenost i socijalistička produktivnost. Takvoga socijalizma u teatru više nema nigdje osim u Srbiji. I on je, ne na dulje nego i na kraće staze, neodrživ.

Ono što jest održivo jesu dakako javna kazališta. Novcem kojim raspolažu mogla bi proizvoditi ne dvaput nego pet puta više predstava. No ostanu li u njima glumci tek ukras za stotinjak drugih zaposlenika, moglo bi se jednog lijepog dana dogoditi da svi zajedno završe na burzi. Naime, naš kazališni svijet branit će u svojoj glavi i u svojoj praksi postojeći sustav dovijeka. Pa makar cijeli otišao dovraga.

Koji bi utjecajan muškarac danas pristao rukovoditi jednim takvim cirkusom za osam ili devet tisuća kuna mjesečno? Samo onaj krajnje tašt i dakle najvjerojatnije nesposoban. Netko tko pak zna upravljati novcem nije lud da završi u teatru. Jedino ako je kriminalno nastrojen. Ali to je već druga tema...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 07:59