TOMISLAV ŽIDAK Kolumnist i sportski komentator Jutarnjeg lista
od 1999. Uvijek budni kroničar događaja “Iz Maksimirske šume” dugogodišnji je nepopravljivi optimist koji svake jeseni sanja Dinamovo prezimljavanje u Europi. Zbog nepripitomljenog oštrog pera često je bio povodom silenzija, a nema Dinamove uprave koja nije tražila da ga se baci na led. Autor je brojnih nezaboravnih tekstova o Ćirinoj generaciji ‘82. Svjedok je burnih proslava Dinamovih pobjeda i oplakivanja poraza u Domagoju, Karaki, Gavelli...
Vugrovečki grof nagrađivan je kao najbolji sportski novinar, a rijetki preživjeli svjedoci zaklinju se da je bio i odličan nogometaš.
Ovo nije lista mojih najdražih sportaša, jer bi se na njoj našli i Paul Gascoigne , s kojim sam proveo nezaboravnu noć u Liverpoolu, Eric Cantona, s kojima sam bio na oproštajnoj utakmici Diega Maradone u Buenos Airesu, bio bi i Michel Platini, s kojim sam u 36-godišnjoj novinarskoj karijeri napravio prvi svjetski intervju. Ovo je lista ljudi, koji su obilježili vrijeme u kojem sam živio i na koje sam direktno ili indirektno potrošio najviše tinte.
Na toj listi uglavnom su nogometaši, ali i skijaši, košarkaši, nogometni treneri i novinari. Vjerojatno ćete zamijetiti da nema tenisača, makar sam i ja, poput mnogih Hrvata, ludovao za Goranom Ivaniševićem. Ali taj sport, koji sam volio jednako kao i nogomet, “zamrzio” sam prije osam godina, nakon što mi je prva žena pobjegla s učiteljem tenisa. A današnja, na žalost, nema sklonosti prema teniskoj loptici, elementarna sportska disciplina za nju je trčanje do bankomata.
Na toj listi apsolutni broj jedan je Ćiro Blažević, čovjek koji je obilježio Dinamovih 30 godina i hrvatski nogomet uopće. U Zagreb je došao 10. studenoga 1980. godine, a istoga dana sam u Dinamu obavio svoj prvi novinarski posao. Prolazili smo kroz razne faze, bilo je razdoblja i svađa i ljubavi, ali Ćiro je moj apsolutni heroj. On je radio svašta, i ja sam o njemu svašta napisao. Najozbiljnije se naljutio na jednu moju “minijaturu”, kada sam napisao da bi “ukrao iz kaleža”. Nisam mislio bukvalno, ali on jest…
1. Miroslav Blažević.
Mister bijeli šal, trener svih trenera s licem Delona i dušom demona, najveći ekshibicionist, artist u tehniciranju riječima, “Ronaldo” pogrešnih odluka. Nikada neću zaboraviti St. Petersburg 1987. godine i fenomenalnih 12 minuta tada još nepoznatog Roberta Prosinečkog. Rekao sam mu: “Ćiro, ovo je genij!” Ništa ti ne razumiješ, rekao je, nisam siguran ni da će Boban postati veliki igrač, a kamoli Prosinečki. Prvi put je Dinamo u svojim redovima imao Xavija i Iniestu a da toga nije bio svjestan. Zahvaljujući nadnaravnim improvizatorskih sposobnostima, s hrvatskom reprezentacijom bio je treći na svijetu, a najtežih 18 dana proveo je u zatvoru u Aix en Provenceu. Tada mi je poslao poruku po zatvorskom čuvaru: “Krvniče moj, znam da si ispred zatvora, pred vratima…”
2.Cico Kranjčar.
Uvjeren sam da je Cico najbolji igrač Dinama svih vremena. Njegovo proljeće 1982. godine bilo je nogometno remek-djelo, njegovih 12 golova srušilo je mit o beogradskoj čaršiji koja ne da Dinamu biti prvakom. U naslovnoj ulozi bio je Cico Kranjčar, koji nije napravio veliku internacionalnu karijeru jer se zaustavio u Beču, u Rapidu, prosječnom europskom klubu, koji nije imao kapacitet za velike stvari. Šteta, Cico Kranjčar je bio nogometaš veći i od Dinama i od Rapida, ali iznad svega je volio gospodski, ležerni život. Kao trener je također izuzetno talentiran i šteta što “Bogu krade dane” u iranskoj pustoši. Uz boljeg menadžera mogao bi na nogometnom zapadu napraviti veliku karijeru.
3.Velimir Zajec.
Jedan od najmoćnijih nogometaša koje sam uopće vidio, njegovi driblinzi su podsjećali na vožnje slaloma. Jedini hrvatski trener koji se probio u Premiership, trener Dinama koji je u Ligi prvaka osvojio sedam bodova. Kao direktor Dinama u prvom mandatu imao je viziju napraviti veliki Dinamo s Bobanom, Šukerom, Bokšićem, ali je njegove vizije uništio rat. Danas je, na žalost, svjetlosnu milju udaljen od Dinama i hrvatskog nogometa jer nije nametljiv i nasrtljiv kao gospoda koja se tuku za fotelje. Šteta, veliki je potencijal.
4.Josip Skoblar.
Vjerojatno najbolji hrvatski nogometaš svih vremena. Jednom, dok sam intervjuirao tada najboljeg europskog nogometaša Jean Pierrea Papina na “Velodromeu” u Marseilleu, shvatio sam kakva je njegova popularnost. Oko njega se okupilo barem stotinu obožavatelja, oko Papina su bila trojica. Za svoja 44 gola, rekord, koji je tek ove godine srušio Leo Messi, dobio je ulicu u staroj luci u Marseilleu, a njemu u čast Francuzi su proizveli i vino “Cuve 44”. Na žalost, više cijenjen u Francuskoj nego u Hrvatskoj. Bio je trener Dinama i kada je odlazio, pokucao sam na vrata njegova stana u Crnčićevoj ulici. Naredio je supruzi: “Iznesi najbolje vino za moje najveće neprijatelje…”
5.Tomislav Ivić.
Nogometni inovator, poput Rinusa Michelsa, koji je osmislio totalni nogomet, izumitelj presinga na loptu. Dok je bio na životu, kada bih želio saznati odgovor na bilo koju nogometnu enigmu, nazvao bih Ivića i dobio bih odgovor. Logičan, rezonski i slikovit. Najveći je hrvatski trener ne samo zato što je bio u Portu, Ajaxu, Anderlechtu, PSG-u i tko zna gdje sve ne, već i zato što je 1994. godine u Palermu odveo Hrvatsku do njene prve velike pobjede, nakon tih 2-1 u ogledu s Italijom Hrvatska je isplivala iz anonimnosti trećeg nogometnog svijeta. Nikad neću zaboraviti trening prije utakmice. Skinuo je baloner, bacio ga na travu, postavio igrače kao figure i rekao: “Ovako ćete igrati, ovako ćete ih pobijediti!” Nikada nisam shvatio zašto su ga u Hajduku mrzili?
6.Robert Prosinečki.
Najtalentiraniji hrvatski nogometaš uopće. Otjeran u Zvezdu, gdje je napravio veliku karijeru, prvi hrvatski nogometaš koji je osvojio Kup prvaka. Na žalost, ne i s hrvatskim klubom. Za njega su se otimali Juventus, AC Milan, Real Madrid. U Barceloni je dijelio svlačionicu s jedinim pravim Ronaldom. Iz Dinama ga je otjerao Ćiro, rekavši: “Poderat ću svoju trenersku diplomu ako Prosinečki postane igrač!” Postao je jedan od najboljih svjetskih igrača, a kada sam ga jednom susreo u Barceloni, sjedili smo za stolom, u čijem je susjedstvu sjedio Woody Alen. Žuti je rekao: “Nema ništa ljepše nego sjediti u dobrom restoranu, piti vino Rioja i ogovarati Ćiru Blaževića.” Vratio je nogomet u pusti Maksimir i odveo Dinamo u dvije Lige prvaka. Iz Maksimira su ga otjerale taštine.
7.Davor Šuker.
Najveći hrvatski nogometaš, zbog njega su milijuni ljudi prvi put čuli za Hrvatsku. Najbolji strijelac Svjetskog prvenstva, važan igrač madridskog Reala, igrao s Maradonom u Sevilli, bio je i na njegovoj oproštajnoj utakmici na stadionu Boce Juniors u Buenos Airesu. I u Dinamu je ostavio dubok trag, za dvije sezone zabio je 34 gola. Fantastična igračka karijera, tko zna kakav će biti predsjednik?
8.Niko Kranjčar.
Na listu nije došao samo zbog činjenice što je nogometaš umjetnik, već i zato jer simbolizira zagrebačku nogometnu kulturu, zagrebački stil života i razmišljanja. Dok sam još igrao tenis, kao trinaestogodišnjak skupljao mi je loptice, sada ja “skupljam” njegove izjave. Ako je raspoložen. Trebao je biti hrvatski Beckham, imao je sve predispozicije, ali Zagreb nije imao sluha za njegov nogomet. Pardon, ne Zagreb, već Zdravko Mamić. Iako su mu prigovarali da je spor, da je građen kao “orangina”, napravio je veliku karijeru. Iz Dinama se otisnuo u Hajduk, pa u svijet, idućih godina nogomet će igrati u Dynamu, ali kijevskom, tamo će vjerojatno i zaključiti karijeru. Još jedan od nogometnih prognanika iz Zagreba, nakon Štefa Bobeka i Bernarda Vukasa.
9.Zvonimir Boban.
Talentirani nogometaš, obrazovan i, na žalost, previše samozatajan. Obilježio je jednu Dinamovu eru, obilježio je i jednu eru AC Milana, dvaput je igrao u finalu Lige prvaka, u Ateni je 1994. godine podigao pehar. Nesuđeni predsjednik nogometnog saveza, koji nije želio ući u “fajt” s nogometnim podzemljem, čini mi se, zauvijek izgubljen za hrvatski nogomet. Šteta, velika šteta.
10.Alen Bokšić.
Kada sam 1994. godine na SP-u u SAD-u svakodnevno putovao s jednim starim novinarskim vukom iz La Repubblice, nije prestao pričati o njemu. Jedini hrvatski nogometaš koji ga je oduševljavao. Iako navija za Manchester United, svjedočio sam kada je s Middlesbroughom nokautirao “crvene” na Old Traffordu. Danas se pokušava otrgnuti od dosade, vraća se nogometu. Bio je komentator Jutarnjeg lista na EP-u u Portugalu. Nikad neću zaboraviti kada je preskakao ogradu stadiona da bi došao do Zidanea, Desailyja i svojih francuskih prijatelja ne bi li iskamčio izjavu za Jutarnji.
11.Zlatko Canjuga.
Kada su ga smijenili s mjesta predsjednika Dinama, moj glavni urednik je zavapio: “Ode zlatna koka…” Omražen, neprestano na meti navijača, koji su sedam dugih godina čekali povratak Dinamova imena, on je sam pokrenuo inicijativu, dok je počasni predsjednik Dinama Franjo Tuđman ležao na smrtnoj postelji. Uz opasku da su zadnje Tuđmanove riječi bile: “Vratite djeci Dinamo!” Nitko nikada nije provjerio. Canjugu ćemo pamtiti kao vrlo uspješnog predsjednika Dinama, koji je dvaput igrao u Ligi prvaka, po neumjerenom trošenju novca poreznih obveznika. Iako omrsžen kod velikog broja navijača, danas na jednoj fasadi u Draškovićevoj ulici stoji grafit - Canjuga, vrati se!
12.Zdravko Mamić.
Na njega sam potrošio barem tonu papira i hektolitar tinte. Zajedno smo krenuli u veliki svijet iz istočnog zagrebačkog predgrađa, iz Sesveta. Bio sam svjedok kako se uz sekundiranje Ćire Blaževića borio za svaki pedalj Maksimira. U međuvremenu je postao najmoćniji čovjek hrvatskog nogometa, uspješni trgovac igračima, bogat čovjek. Naravno, i omražen, skoro kao Canjuga. Razišli smo se nakon jedne moje novinarske opaske. Napisao sam da je u mladosti, kada bi Dinamo izgubio, udarao glavom po asfaltu. Ja sam dodao -posljedice se osjećaju i danas, i nakon toga smo se prestali viđati.
13.Damir Brajković Lepi.
Gradski fakin, svojedobno vlasnik birtije “Tri cicera”, rupe u Cvjetnom naselju gdje su se okupljali novinari, smetlari, intelektualci, nogometaši, “boysi”, kafić u kojemu je Ćiro Blaževižć držao svoje press konferencije. Lepi je u poluvremenu utakmice Dinamo - Hajduk ofarbao cijeli kafić u plavo, oblijepio ga posterima Nike Kranjčara, a svojoj djevojci naredio da se preimenuje u Simona, kako se zvala bivša supruga Nike Kranjčara. Njegov ulični vokabular ispirirao me za mnoge kolumne, mnoge su nastale u sada pokojnom kafiću “Tri cicera”.
14.Stanko Eskolić.
Posljednja oaza zagrebačke duhovitosti. Nekada vrlo dobar stolnotenisač, apsolutno najbolji stand-up komičar, bivši prijatelj Milana Bandića, Dragutina Šurbeka, Zdravka Mamića. Zašto bivši? Nitko ne želi biti na vrhu njegova britkog jezika. Nedavno je, primjerice, izjavio da je Radimir Čačić opasniji za Mađare nego ban Jelačić 1848. godine.
15.Neven Bertičević.
Moj najdraži novinarski prijatelj, koji me 1976. godine, kada sam došao u Sportske novosti, naučio mnogim novinarskim trikovima, usadio ljubav prema engleskom novinarstvu, noćna ptica s kojom sam proveo više noći nego s vlastitom (prvom) ženom. Uz Božu Sušeca, najobrazovaniji hrvatski sportski novinar, jedno od najuglednijih europskih teniskih pera, što se vidi i po njegovom statusu u Wimbledonu. Kada su jednom u Wimbledonu neki znatiželjnici pitali: “Je li ono Agassi?”, upitani je odgovorio: “Nisam siguran, ali onaj pored njega je sasvim sigurno Neven Bertičević”.
16.Ante Kostelić.
Razgovarali smo samo dvaput, ali makar iz njega zrači miris bijelog luka, Ante Kostelić je trener u rangu Jose Mourinha. U skijaškom svijetu svakako. Svjetskom skijanju darovao je sina i kćer, šampione, koji nisu stvoreni u laboratorijima, nego zdravim treningom i klasičnim metodama, uz neke Antine dodatke. Uoči Europskog nogometnog prvenstva namjeravao sam napraviti nogometni intervju s Kostelićem, ali su me neki mudraci odgovorili od takvih ekshibicija. No, ideja o nogometnom razgovoru s najvećim hrvatskim trenerom nije umrla.
17.Stjepan Lamza.
Obožavao ga je moj pokojni otac, obožavam ga i ja, on je kućni svetac. Ne samo zbog načina na koji je igrao nogomet, već i načina života, na Ferenčici je jedan od najobljubljenijih likova. Često ga susrećem, često prebiremo po njegovim najvećim utakmicama, među kojima je najveća pobjeda nad Eintrachtom iz Frankfurta (4-0). Dribler, bogomdani španer, bohem. Moj čovjek!
18.Diego Maradona.
Najveći nogometaš, dok se nije rodio Leo Messi. Triput sam ga intervjuirao, a najdublji dojam su ostavila dva detalja. Prvi put kada je bježao iz Seville pred napuljskom mafijom, rekao mi je: “Mafija može sve, samo ne može zaustaviti avione koji lete za Buenos Aires. A ja ću sutra ujutro biti u tom avionu.” Drugi put me oduševio kada je za boravka u Zagrebu tražio da ga odvedu na grob Dražena Petrovića. Bio je njegov veliki fan i s oduševljenjem je prihvatio Draženov dres, poklon mame Biserke Petrović.
19.Dražen Petrović, naš Magic.
Proslavio je Cibonu i hrvatsku košarku, posebno nastupom na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. Bio je jednako talentiran kao Air Jordan ili Lary Bird, što je kasnije i dokazao u NBA ligi. Zbog njega su na Cibonine utakmice odlazili i oni kojima košarka nije bila najvažnija stvar na svijetu. Košarkaški “Mozart”, profesionalac par excellence, hranio se samo statistikom i stalnim usavršavanjem. Mentalnu čvrstinu uvijek bi pokazao kada se lomila utakmica, uvijek bi on preuzeo odgovornost za zadnji šut. Ne sjećam se da je promašio.
20.Rok Petrovič.
Najveći intelektualac među sportašima koje sam upoznao, ali i vrlo običan u ophodnji s novinarima. Na vrhuncu karijere došao sam po njega u Ljubljanu, trebao se s Draženom Petrovićem slikati za naslovnu stranicu SN Revije. Na pola snijegom zametenog puta pokvario nam se auto. Gurali smo dok nije upalio. Nije zbog toga cmizdrio…