Treba li nam doista međunarodna komisija za Jasenovac?

Kakva to društveno-kulturološka atmosfera vlada u Hrvatskoj? Umjetnički incident Siniše Labrovića sa skupljanjem potpisa za zaštitu i ekskulpiranje svećenika pedofila pokazao je da je Hrvatskom zavladao sindrom: “Pusti, tak se danas šika, pokrijmo se ušima i dignimo ruku”. Na tom istom trgu, gdje je Labrović skupljao potpise, ti isti ljudi ili njihova djeca ganuto su puštali suze pored Titova lijesa. Sve samo treba okititi hrvatskim zastavama, pustiti Thompsona ili omiljeni Extra FM, staviti fotografiju Stepinca i Hrvat, kao omađijan, daje svoj potpis.

U ovoj zemlji ni “hotmailovi” nisu nešto zbog čega bi ljudi izašli na ulice, možda jer nam je internetska pismenost na najnižim granama u EU, a naš najsporiji europski internet ujedno i najskuplji. Ja sam na gmailu, briga me za hotmail! Hrvatsko društvo opasno je podijeljeno po svjetonazorskim pitanjima, a uspjeli smo i vlastitu povijest svesti na svjetonazorsku razinu te o njoj raspravljamo po toj špranci, zanemarujući nepobitne povijesne činjenice i kontekst, nastojeći sve to tumačiti iz perspektive koja je politički aktualna. A situacija je takva da još nismo izašli iz ratova. Nismo završili ni Prvi, ni Drugi, ni Domovinski - a oni se gomilaju. Glavna pitanja ove države su pobačaj, prava homoseksulaca, Jasenovac i Bleiburg.

Budemo li se držali tempa kojim rješavamo ratna i svjetonazorska pitanja od nacionalne i strateške važnosti, probleme poput masovnih iseljavanja, nedostataka gospodarskog razvoja, obrazovanje i mirovine doći će na red za 50 godina (možda na Croatia Forum Dublin 2075.). Ako u međuvremnu ne bukne neki novi rat oko kojega ćemo se moći glodati. Naime, naša se povijest svela na prebrojavanje zločina. Kao da ničega drugoga nema. Red ustaških, red partizanskih. Premda, partizanski su sada najaktualniji. S druge strane, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ima viška u proračunu pa je ponudila ideju, podignutu na međunarodnu razinu, novog prebrojavanja kostiju u Jasenovcu.

Takav prijedlog diskreditira sve napore ovdašnjih povjesničara koji su mukotrpnim istraživanjem, pod revizionističkim pritiscima, došli do relevatnih brojki (ako je to suština Jasenovca) umorenih i umrlih od mučenja i teških uvjeta u logoru, koje su prihvatile dvije najkompetentnije institucija za holokaust - Yad Vashem i Muzej holokausta u Washingtonu. U tom prijedlogu sada se iščitava i ono zlobno prekodunavsko - Hrvati priznaju da u Jasenovcu nije pobijeno 85 tisuća ljudi, idemo ispočetka pa će doći na naših 700 tisuća. Onima koji tu brojku spominju kao da je žao što ih stvarno nije bilo toliko, ali sve je to već srpsko-hrvatska patologija. Nepotrebna inicijativa, kao da ni predsjednica ni itko drugi ne zna što se u Jasenovcu dogodilo.

Idemo otvoriti debatu o Jasenovcu na isti način kao, recimo, o pobačaju i suprotstavimo mišljenja. To je sasvim u skladu s atmosferom s početka priče. No, najgore od svega jest da su radikalni revizionisti prihvatili tu ideju kako bi ponovno progurali nepovijesnu tezu o “trećem Jasenovcu”, odnosno da je najveći broj ljudi stradao nakon Drugoga svjetskog rata u “jugokomunističkom Jasenovcu”. Želi li nam to predsjednica podmetnuti dodatnu reviziju prošlosti i uključiti se u najeklatantnije falsificiranje naše povijesti koje može završti jako pogubno upravo za nas? Srpski revizionisti u niskom su startu sa svojih 700 tisuća žrtava, jer kad sve “vratimo na početak”, tko zna što iz toga može ispasti. Možda našima neće smetati ni “700 tisuća Srba” ako se “mi demokratski” dogovorimo preglasavanjem da su tamo komunisti pobili još više Hrvata.