TREBA LI PUSTITI DRUGE PREKO REDA ZA SITNICU? Nema dosadnije stvari od čekanja u redu. Stojiš, red se ne miče, prvi ima punu košaru...

Čekanje je kompleksna socijalna vještina iako se tako ne bi na prvi pogled reklo. Što to ima biti komplicirano u stajanju na mjestu, povremenom pomicanju i praćenju broja na ekranu i uspoređivanju s onim kojeg imate na papiriću u ruci? Čekanjem pokazujemo svoj karakter, odgoj i poštivanje drugog, poštivanje reda i pravila igre. „

“Odvedi ga da negdje čeka red pa ćeš vidjeti kakav je čovjek”, savjetovala je baka unuku kad joj je predstavila budućeg muža. Uvijek u redovima ima dežurni promatrač koji brine da netko ne napravi korak unaprijed. Ne smiješ od njih niti kakav letak uzeti da ti brže prođe vrijeme. Ima i onih koji odmah žele napraviti terapijsku zajednicu s ciljem da lakše prebrodimo zajednički teret čekanja. Ima šaljivdžija, ima onih koji određuju koliko je pristojno stajati u ambulanti ili donijeti uplatnicu na šalter. Redovi su sjajan materijal za antropološka istraživanja. I nisu svugdje istog karaktera.

Čekanja u zdravstvenim ustanovama podliježu snažnim emocijama i drugačijim pravilima. Na hitnom prijemu liječnici procjenjuju kome je hitnije, u ambulantama imaju prednost trudnice, invalidi, darivatelji krvi ili već kako liječnik odredi. A ovi drugi čekaju red, sjede sa svojim nalazima, strepnjama, zavojima, bolovanjima, upalama...

Jednog ponedjeljka, u rano jutro, kada se skupe svi simptomi koji preko vikenda nisu bili za hitnu pomoć, već u sedam i trideset u čekaonici ambulante liječnice obiteljske medicine bilo je desetak pacijenata. Prvi je bio u ordinaciji već dvadeset minuta, drugi je stajao pored vrata da slučajno netko ne bi ušao prije njega, a treća je gospođa počela mrmljati da neće kući do podne. Četvrti je uzdahnuo: “Što više radi unutra, nije se činio bolesniji od mene?”, a peta je probala smiriti situaciju i ne izlagati se sudbini onog unutra te prozborila: “Bolje da se temeljito pregleda, svima nam je drago kad nam se posveti pažnja”. Svi su kimnuli glavom: “Da, da, a što ćemo, zdravlje je najvažnije” pa se situacija malo primirila.

Šesta u redu bila je djevojka s nalazima u rukama, pogledavala je na sat, pa na mobitel, pa ustajala, pa sjedala, a gospođa peta po redu je promislila da su joj crvi u guzici. Onda je šesta s nalazima došla do drugog na vratima i prozborila: “Ma molim vas, evo ja samo imam sitnicu, samo da mi doktorica pogleda nalaze, sve mi je u redu, eto da joj dam, da mi zaključi bolovanje i odo ja kući”. Čovjek na vratima zacoktao je jezikom, nije uspio ni očima okrenuti, kad li se javi gospođa treća po redu: “E pa kad vam nije ništa, sjedite i čekajte da uđu ovi ljudi što im nešto je. Red je red, jeste li igdje vidjeli, gospodična, da piše da zdravi imaju prednost”! Ovi koji su na redu bili prije šutke su prihvatili argumentaciju treće po redu, samo je čovjek koji je došao zadnji, budući da mu je bilo svejedno, stao na stranu gospođice s nalazima: “Ma dajte nek uđe”.

E, ali onda se javio još jedan koji isto ima samo izvaditi krv, a osmi je imao samo previjanje obaviti. “Nema tu pet minuta posla, odvije, malo pogleda i zavije”, ustao je pri tom i približio se vratima. Onaj na vratima, drugi po redu, sad je već bio zabrinut za prvoga koji je već pola sata bio u ambulanti, a činio se zdrav čovjek. Nije ni njemu nešto naročito, malo mu suho oko, što se njega tiče ta cura s nalazima mogla je i ući, ali evo sad svi imaju neku sitnicu. A pusti li ih sve, sav će se bijes čekaonice sručiti na njega.

Nadasve je velikodušno kada pustimo zdravog čovjeka da samo neku sitnicu obavi, a mi sa svojim strepnjama čekamo i dalje. I uopće, velikodušno je dati nekome pet minuta svoga vremena, za koje se u ovim slučajevima najčešće ispostavi da je i malo duže. Ali kad imamo samo tu sitnicu, pa prpošno nastojimo ući prije ljudi za koje ni ne znamo što im je, e to je baš, da se uljudno izrazim, nedovoljna savladanost socijalnih vještina.