Treba li žaliti za strankom koja vodi suicidalnu politiku?

Dakle, Davor Bernardić i dalje ostaje predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske, iako je stranka pod njegovim vodstvom izgubila polovicu nekadašnjih birača i postala irelevantna (SDP je trenutačno na 16,3 posto, ali vjerojatno i nešto ispod ove cifre), a protiv njega je tri četvrtine saborskih zastupnika i isto toliko članova Predsjedništva, 95 posto SDP-ovih načelnika i gradonačelnika, izabranih na direktnim lokalnim izborima i skoro svi važni esdepeovci, osim Zlatka Komadine. To odavno nije ni Rajko Ostojić, koji je dugo vremena bio percipiran kao njegov politički mentor.

E pa sad, ako ovo nije najeklatantniji primjer suicidalnog ponašanja u politici, teško je reći što jest? I kako objasniti motive članova Glavnog odbora, kojima je u subotu predloženo uvrštavanje točke o opozivu Davora Bernardića s čela stranke, ali je pokušaj neslavno propao jer nije prikupljeno dovoljno glasova da se tu točku uvrsti u dnevni red. Od ukupno 87 članova Glavnog odbora, za odluku je glasalo 38 članova, a da bi “prošla” bila su potrebna 44 glasa. I tako su SDP-ovi odbornici opet odlučili spasiti Bernardića, koji je potom slavodobitno zaključio kako je propao “još jedan neuspješan pokušaj u trenutku kad je HDZ opterećen brojnim aferama i kada praktički HDZ uništava zemlju”, a protivnike optužio da “tako direktno pomažu HDZ-u”.

Postoji jedan logički problem u ovom i sličnim istupima gospodina Bernardića - to što govori nije istina. Jer njegovi glavni oponenti, koje je ljetos suspendirao, već tri mjeseca ne istupaju javno i šute o krizi stranke, a rejting SDP-a svejedno tone u svakoj anketi, dok je Bernardićev tragičan. Logičan odgovor je dijametralno suprotan jer sve pokazuje kako, u stvarnosti, oni koji podržavaju Bernardića na sadašnjoj poziciji “direktno pomažu HDZ-u”. Realno, ako netko treba sponzorirati bernardićevce, to je Andrej Plenković, kojem je u interesu izbjegavanje drugog fronta. Dovoljno ga rasteže desnica pa je ovako barem miran od ozbiljnih napada slijeva.

Uostalom, koliko je optimizma na Iblerovu trgu pokazala je i posljednja Komadinina izjava kako se “SDP mora vratiti na 20 posto”. Samo kao podsjetnik, bunt protiv Bernardića počeo je u proljeće 2017., kada se potpora socijaldemokratima spustila na 23 posto, što je opisivano kao katastrofalan pad, a Komadina je tada nogama i rukama branio svojeg pulena na čelu Partije. Dvadeset mjeseci kasnije situacija je tako jadna da 20 posto izgleda kao utopija, a opet unutar SDP-a nema dovoljno snage za odluku bez koje svi znaju da nema oporavka.

Ovo ne znači kako će se Socijaldemokratska partija sigurno vratiti na 25 ili 30 posto ako Bernardića zamijeni Peđa Grbin, Biljana Borzan, Zlatko Komadina, Siniša Hajdaš-Dončić ili netko peti, dapače, prilično smo sigurni da će se nastaviti agonija SDP-a, baš kakvu godinama proživljava njemački SPD, do prije desetak godina, uzor strankama europskog lijevog centra. Ali bez promjene šanse za oporavak su nula.

Postavlja se i pitanje treba li žaliti zbog stranke koja vodi, kako smo rekli, suicidalnu politiku i nema nikoga tko je u stanju zaustaviti proces autodestrukcije pod Bernardićevim vodstvom. U većini slučajeva odgovor bi bio negativan, međutim, današnjoj Hrvatskoj treba stranka kao što je donedavno bio SDP. Jer zemlje u kojima je nestala lijevo-liberalna alternativa pretvaraju se u države slučajeve, a tko sumnja, neka pogleda današnje Mađarsku i Poljsku, a odnedavno i Italiju. Zadesi li ovakav scenarij Hrvatsku, krivac će se zvati Socijaldemokratska partija.