Trebam li se odreći svojih knjiga zato što me toliki čitaju?

Skupljena pokraj prijeratnog radioaparata sa skalom nalik automobilskom brzinomjeru u svojoj radno-spavaćoj sobi na Dolcu, Zagorka je zamatala cigaretu i, gledajući prema tornju crkve Sv. Marije s druge strane tržnice, nastojala mladom obožavatelju, autoru feljtona, tada maturantu, rezimirati svoj spisateljski rad.



- Eto, barem sam nešto napravila. Hedvige, Lizete, Eleonore, Malvine i slične ustupile su mjesto Jadrankama, Gordanama, Jasenkama, Damirima, i to je moje djelo! Što sam uopće dala publici? Poklonila sam joj barem nešto. Žao mi je kad me svrstavaju u bofl robu, to ipak nisam. Novinarstvo me naučilo pisanju u nastavcima, od danas do sutra. Konačno, tako je radio i Dostojevski, pa nikome ne pada na pamet da ga obezvređuje. Bilo je to u jesen 1954.
Pišite za žene - romantično. Zaboravite revolucije!

kada su Zagorkina djela bila uvelike ozloglašena kao društveno-politički štetna, kada se nitko od uglednika pisane riječi nije usudio odati priznanje Zagorki kao romansijeru. Zagorka je to shvaćala na osobit način i zaključivala kako bi bolje prošla da nije bila toliko - čitana.



- Velika popularnost nekima smeta, u to se možete osvjedočiti na svakom koraku. Možda sve zlo leži u tome? Ja ne tvrdim da su moji romani neka vrhunska djela, ali tvrdim da imam mnogo brojnije čitatelje nego mnogi koji su priznatiji od mene. I što da radim: da se odreknem svojih knjiga zato što me toliki čitaju? Moji romani bili su za mene svojevrsna rekreacija, ali ipak i nešto više. Napisala sam ‘Gričku vješticu’ po nagovoru biskupa Strossmayera, da bih stvorila popularno štivo za domaće čitatelje, da bih im istrgnula iz ruku slične romane na njemačkom, da bih im pružila zadovoljstvo upoznavanja prošlosti svoje domovine, svoga grada. Pri tome sam vrlo savjesno pretraživala najskrovitije kutke arhiva. Očigledno, uspjela sam kao autor, ne smatram zato da sam bila književnik i da sam obogatila literaturu svojim djelima. Moje je romane publika voljela i ja sam se nastojala odužiti toj publici, to još nikome u nas nije uspjelo na takav način.



Marija Jurić Zagorka upoznala je biskupa Strossmayera neposredno nakon što je za Obzor 1896. napisala onaj svoj “revolucionarni članak” Egy Percz o “mađarizaciji” Hrvatske. Šime Mazzura, predsjednik Ravnateljskog vijeća Obzora, Zagorkin veliki neprijatelj, dotrčao je u redakciju i planuo na takve feminističke novotarije:



- Prava je sreća što ljudi misle da je Zagorka kao Zagoda, Zatluka itd. muško prezime jer bi inače u društvu pobudilo sramotni skandal kada bi se znalo da u Obzoru o politici piše žena. I u Bršljanu piše ona: ‘Štujte i ljubite seljaka, on neka vam bude uzorom domoljublja, seljak hrani i uzdržava vaskoliki svijet’. Ovo su luđačke prevratničke ideje.



- Vi niste normalni, takav mentalitet ne želim u Obzoru - rekao joj je Mazzura te odbio Zagorki svaku daljnju suradnju. No, za nekoliko dana u redakciju Obzora došla je poruka biskupa Strossmayera da Zagorku zaposli kao političkog suradnika i referenta mađarsko-hrvatske politike (Strossmayer je bio vlasnik Dioničke tiskare koja je izdavala Obzor, op. a.). Šime Mazzura s nekolicinom članova Ravnateljskog vijeća izjavljuje da će ugled Obzora pasti ako publika sazna da tamo radi neka žena. Strossmayer odgovara Ravnateljskom vijeću i, među ostalim, kaže: - Ako se prohtjelo svemogućem Bogu da ženi podijeli jednake umne sposobnosti kao i muškarcu, onda se mi, crvi zemaljski, toj njegovoj volji moramo pokoriti!



- Tako sam od jedanaestog mjeseca 1896. godine namještena kao pravi član redakcije sa 60 kruna mjesečno. Dnevno imam za Obzor izraditi originalnih 500 redaka, a uz to provoditi korekturu. Moje zvanje bilo je određeno. Posjeli su me u posebnu sobu, da me nitko od
Zagorka je voljela izlaske,  druženja i rasprave s kolegama te novinarske balove
posjetnika u redakciji, pa ni članovi, ne mogu susresti, kako bih ostala potpuno anonimna - sjećala se Zagorka.



Izrazito niska rastom, skromna i vrijedna kao mrav, Zagorka danima i noćima ispunjava cijele stranice velikog Obzorova formata. Bili bi je naglavačke izbacili (“Van tu babu!”, “Ne može se s paše u umjetničke i društvene salone!”, “Da je barem netko, a ne kćerka nekakvog seoskog provizora!”) da je nije štitio Strossmayer. Poslodavac njena oca, barun Geza Rauch, poziva je k sebi i nagovara da se okani tekstova koji “mojeg kuma, bana Hedervaryja, uznemiruju”. Predskazuje joj da će je izrabiti i potom otjerati na ulicu, da će u starosti ostati bez rada i kruha. Predlaže da prijeđe u službene Narodne novine uz mjesečnu plaću od 120 kruna i neka piše “u korist vlade”.



Zagorkin otac, nazočan tom razgovoru, obećava joj sa svoje strane dodatnu mjesečnu rentu od 50 kruna ako prihvati Rauchovu ponudu. Zagorka, dakako, ne pristaje i barun Rauch mrzovoljno odmahuje: - Ona je, nažalost, zauvijek izgubljena!



U predsjedništvu vlade u Budimpešti pokušavaju je podmititi, uz zahtjev “da vaši delegati ne ispadaju junaci u vašim izvještajima”. Guraju joj u ruke kuvertu s mnogo novca i najavljuju “još 10.000 kruna, da si možete kupiti kuću”. Zagorka baca zgužvanu kuvertu u lice predstavniku mađarske vlade, a on trči za njom i opominje je da bi “svaka indiskrecija mogla biti od velike štete”, prije svega za njenu buduću egzistenciju! U Beču, dok je pratila Friedjungovproces, pokušavaju je podmititi trokatnicom, odnosno novčanim iznosom u

Marija  Jurić  Zagorka , 1903., dok je još s velikim optimizmom razmišljala  o novinarskom radu i iznimno popularnom romanu, koji je neslućeno podigao nakladu novina za koje je radila.

 
vrijednosti trokatnice. Neka razmisli o svemu tome tri dana, nagovaraju je. Nisu joj bile potrebne ni tri sekunde, piše u svojim sjećanjima, da odbije nečasnu ponudu:



“Gospođo, to nije normalno: žena koja neće trokatnicu potpuno je luda. Ako je već posrijedi ludilo, onda je svakako neizlječivo. Klanjam se. Došapnete li nekome nešto o ovome, ja ću dati svoju grofovsku i ministarsku riječ da vas nikad u životu nisam vidio!”



Za razliku od izdavača, Zagorkini kolege suvremenici visoko su cijenili njene novinarske tekstove koji su, baš kao i poslije njezini romani, nailazili na silno zanimanje javnosti! Književni kritičar i profesor komparativne književnosti Ivo Hergešić, od 1923. do 1941. novinar i urednik u Obzoru, piše: “Zagorka izvješćuje kao moderni novinar, reporterski živo i mnogo zanimljivije nego što se o takvim pojavama pisalo i piše. Obavještava strane kolege i kvari račune austrijskom presbirou, a njezina djelatnost postaje tako uočljivom da će se za nju zainteresirati vlasti, pa i sam grof Aehrenthal, ministar-predsjednik, koga upućeni smatraju najopasnijom osobom dvojne monarhije.



Ponavljaju se pokušaji korumpiranja, koji opet u usporedbi s onima u Budimpešti imaju drugi značaj, a nipošto nisu bezazleni. Zagorka reagira žestoko i kao uvijek emocionalno. Odbija fantastične mogućnosti da se riješi materijalnih briga, ali mora uvidjeti da tu nema šale: nisu u pitanju materijalni probici, nego i gola egzistencija, možda i više. Masaryk, kome se povjerila, potkrepljuje Zagorku u tome mišljenju, prijateljski je savjetuje, diskretno upozorava članove koalicije i bdije - koliko može - da policija ne bi spriječila Zagorkine dodire sa stranim novinarima ili da se ne dogodi što gore. Stoga joj predlaže da se preseli u hotel u kojem je on odsjeo, da bi je imao, štono se kaže, na oku. ‘Vi znate’, rekao joj je Masaryk, prema njenom svjedočanstvu, ‘da Austrija i svoje princeze zatvara u ludnice ako su joj nepoćudne. Dat ću vam pouke kako da se vladate i bit ću vam uvijek u obrani, makar i u bečkom parlamentu podnijeli interpelaciju’. A kad ju je zatim poveo ispod ruke u hotelsku blagovaonicu gdje su članovi koalicije upravo sjedili za stolom i - vidjevši neočekivani prizor - šaljivo zapljeskali, Masaryk se - kažu - uspravio i prozborio ozbiljnim glasom: ‘Vi i ne slutite koliko imate razloga da ozbiljno aplaudirate ovome ženskom čovjeku koji se tako neobično i pošteno bori za svoje i naše ideale!’” No, ubrzo je Ž ena koja se ne da podmititi i neće trokatnicu

potpuno je luda


novinarstvo u Zagorkinu životu palo u sjenu njenih popularnih romana (do danas nije istraženo je li napisala ukupno 32 ili 35 romana!). Uz sva nastojanja autorice nekoliko godina prije smrti da je barem uvaže kao novinarku, kad je već nemilice svrstavaju u šundliteraturu i odriču joj bilo kakvu književnu vrijednost, citirajući njezinu nepromišljenu izjavu da “literaturi nije dala ništa”, Zagorkino novinarstvo ostalo je do danas bez ikakve sustavne obrade. A što je još groznije, kad se željela vratiti novinarstvu, izdavači su je ucjenjivali i naređivali da piše - nove romane. Ili će biti otpuštena!



Obzor se likvidacijom Dioničke tiskare našao u novoj izdavačkoj tvrtki, Tipografiji, pa se Zagorka - nakon tri godine - vraća indirektno negdašnjim svojim poslodavcima. Jutarnji list i Večer prihvaćaju je kao reportera za društveni život i kriminal, ali računaju u prvom redu s njenim - romanima.



Zagorka je običavala isticati da se latila romana kada je ustanovila kakvo se prevedeno njemačko štivo podvaljuje domaćim čitateljima: - Uzmem nekoliko svezaka i čitam. Svi romani, pisani priprosto, slave germansku dušu, germansko ognjište, običaje... Jedan od romana pripovijeda kako je u starom vijeku lijepa Njemica Germanija sa svojim vitezovima pronašla između Save i Drave divlje barbare Hrvate. Oni o svetkovinama peku svoju djecu i jedu, ali Germanija ih je sve obratila i privela kulturi. Revoltirana ovim sadržajem, napišem članak o tome, ali nitko ne reagira... Pokušam napisati kriminalno-politički roman iz Hedervaryjeva doba i anonimno ga šaljem jednom malom listu, a knjižar Sokol mi javlja da je kod publike velika potražnja za romanom te mi ponudi da bi ubuduće izdavao moje romane. Nekoliko dana kasnije pozovu me glavni urednik Obzora, predsjednik i direktor tiskare te dvojica književnika. Knjižara Sokol počela je s njima pregovore za štampanje novog romana, a oni smatraju da ne mogu ostati namještena u Obzoru ako pišem za nekog drugog. Oni će preuzeti propali list Male novine i traže od mene roman. Ako uskratim, bit ću otpuštena...



Gospoda šefovi imaju svoje ideje o čemu bi se pisalo: ‘Vi niste pozvani da u  romanima vodite nekakve socijalne i političke ideje i borbe. Ne možete nastaviti ni s vašim Robljem (prvi Zagorkin roman, objavljen 1899.), ni s Vlatkom Šaretićem (njezin drugi roman iz 1903.), a još manje s ovim ludostima koje ste nam predložili. Ostavite revoluciju, to nije za žene. Žena treba pisati za žene - romantiku, dakle, uzmite nešto iz historije... Znajte da ne možete pisati romane za druge ako ste namješteni kod nas... Prema tome, preostaje samo naša ponuda... Novca niste znali zaslužiti, a tko vam je kriv!"



Sutra: Prisiljena da piše bez prestanka, poput ropkinje



Aleksandar Vojinović
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. prosinac 2024 17:57