Turčin, Kurdi, Venecijanci, kuge, kugle, jogenj, žganci...

Za vrijeme Rusko-turskog rata 1877. - 78., kad je ruska vojska ugrožavala ne samo balkanske pokrajine Visoke Porte nego i Podkavkazje, na sjeveroistoku Anatolije, sultan Abdul Hamid II. imenovao je lokalnog kurdskog šejha iz pokrajine Şemzînan, na krajnjem jugoistoku današnje Turske, zapovjednikom plemenskih snaga na sjevernoistočnom ratištu. Odabir nije bio slučajan, jer je šejh Obaidullah, pored prvenstva među kurdskim graničarima također bio sejid (Poslanikov potomak) i, kao šejh nakšibendijskog reda, najutjecajniji muslimanski poglavar među sunijskim Kurdima. Obaidullah se uživio u svoju premoćnu ulogu. Kanio ju je zadržati i nakon što je prošla ratna opasnost. Štoviše, naumio je preoteti kurdske pokrajine Otomanskom Carstvu i Perziji te osnovati kurdsku državu - Kurdistan.

Američki liječnik i misionar Joseph P. Cochran, koji je šejha Obaidullaha obilazio iz obližnje Urmije, u perzijskom Azerbajdžanu, zacijelo je bio iznenađen sadržajem jednog šejhova pisma u kojemu je ovaj tvrdio da su Kurdi, "njih više od 500.000 obitelji, zaseban narod. Njihova vjera je drukčija, kao i njihovi zakoni i običaji". Pretjerivanje je bilo u službi posebnosti, naročito kad je riječ o vjeri. Premda većina Kurda pripadaju šafijskom mezhebu (šerijatskoj pravnoj školi), za razliku od turskih sunija, koji su hanefije, šejhova želja za nezavisnošću potencirala je manje bitne razlike. Tako je barem bilo u početku. Nakon šejhove kratkotrajne pobune protiv Otomanskog Carstva (1879.) i upada njegove Kurdske lige u Perziju (1880.) pitanje Kurdistana ostalo je do danas na dnevnom redu. No, bez potpore velikih sila (Staljin je kratkotrajno dopustio kurdsku paradržavu u Iranu [Republika Mahabad, siječanj - prosinac 1946.], a Brežnjev je nakon baasističkog puča u Iraku pritisnuo Bagdad da se nagodi s Kurdima i omogući im široku autonomiju), nova prilika za krnji Kurdistan došla je tek nakon početka Zaljevskog rata 1991. i uspostave Kurdistanske regije u Iraku pod američkim patronatom.

Kurdi nisu malobrojan narod. Ima ih više od 32 milijuna, najviše u Turskoj (od 12 do 22,5 milijuna), Iraku (od 4 do 6,5 milijuna), Iranu (od 3,35 do 8 milijuna) i Siriji (od 2 do 2,5 milijuna) i drugdje. U Turskoj predstavljaju do četvrtine cjelokupnog stanovništva, nešto što se već desetljećima ne može sakriti priglupim formulama iz kemalističke ropotarnice o tomu kako su Kurdi zapravo "planinski Turci" koji govore bastardiziranim turskim i koji se moraju vratiti turskoj kulturi. Mnoštvo kurdskih ustanaka kroz dvadeseto stoljeće, primjerice povremene ofenzive Kurdistanske radničke partije (PKK), govori u prilog priznavanju kurdskih manjinskih prava u Turskoj, dakako ako se ne želi dodatno potkopati demokratski poredak.

Metamorfoze kurdskih pokreta i varljiva uloga velikih sila vidljive su i u slučaju Barzanskog šeikata, koji je počeo u prvoj polovini 19. stoljeća, kad je Sejid Taha, otac šejha Obaidullaha, uključio glavara kasabice Barzan, na sjeveru današnjeg Iraka, u nakšibendijski red. Pri kraju Britanskog mandata u Iraku (proljeće 1932.) mlađi je brat ondašnjeg barzanskog šejha, stanoviti mula Mustafa Barzani, pokazao izuzetnu hrabarost u borbi protiv britanske kaznene ekspedicije, kad je Kraljevsko zrakoplovstvo bombardiralo taj dio iračkog Kurdistana. Nakon više od deset godina zarobljeništva, mula Mustafa je 1943. pobjegao iz zatvora u Sulejmaniji, vratio se u Barzan i pokrenuo borbu protiv iračke vlasti.

Nakon poraza 1945., zajedno s 10.000 sljedbenika, bio je prisiljen pobjeći u Iran, tada dijelom pod sovjetskom okupacijom. Mir Džafar Bagirov, stari čekist i Staljinov glavni operativac u Azerbajdžanu, u početku ga je držao britanskim špijunom. No, nakon što je Bagirov organizirao osnivanje Demokratske partije Kurdistana (PDK, 1945.), povjerit će mu mjesto generala i ministra obrane kratkotrajne satelitske Republike Mahabad, kao i šefa PDK. Nakon egzila u SSSR-u (1946. - 1958.) mula Mustafa se vratio u Irak 1958. poslije svrgavanja monarhije, ali ubrzo je pokrenuo ustanak protiv novih vlasti. Njegovu borbu za autonomiju u raznim su razdobljima pomagali SAD, Iran i Izrael, a nakon pomirenja između Iraka i Irana (Alžirski sporazum, 1975.) opet je bio prisiljen otići u egzil, ovaj put u Iran. Naime, u tom je trenutku Henry Kissinger naredio odustajanje od naoružavanja kurdskih snaga. Mula Mustafin sin Masud Barzani naslijedio ga je na čelu PDK 1979., a od 2005. obnaša funkciju predsjednika kurdistanske regionalne vlade u Iraku.

Borba sirijskih Kurda protiv diktature Hafeza al-Asada u inozemstvu je najmanje poznata, premda je dosegla dramatične razmjere u ožujku 1986. godine. U sirijskom građanskom ratu, međutim, Kurdi su se uz američku pomoć uspješno borili protiv ISIL-a i djelomice ostvarili svoju autonomnu Sjevernosirijsku federaciju (Rožava). Proturječja njihova položaja došla su na vidjelo za obrane Kobanija, uz samu tursku granicu, kad je turska vojska dokono promatrala ISIL-ovo uništavanje tog središnjeg kurdskog grada. Nakon pokušaja državnog udara u Turskoj i turske vojne intervencije u Siriji, Washington pokušava ugoditi Recepu Tayyipu Erdoğanu nauštrb kurdskih pokušaja ujedinjenja vlastitih teritorija. Kurdi, ne samo u Siriji, boje se da je na djelu nešto poput Kissingerove nevjere iz 1975. (The New York Times, 2. rujna).

Sirijska proturječja su očita i na globalnom planu. Američko državno tajništvo još nije objavilo tekst sporazuma s Rusijom o zajedničkom nastupu u Siriji, nešto što je postalo predmet velikih prijepora unutar Obamine administracije, s ministrom obrane Ashtonom Carterom među istaknutim skepticima (The New York Times, 14. rujna). Dok se situacija na Baltiku zaoštrava, a Rusi pokušavaju utjecati na predstojeće predsjedničke izbore u Bugarskoj, rezultati naših saborskih izbora i raspad neodgovorne opozicije predstavljaju rijetke dobiti za stabilnost na europskom Istoku i Levantu. Unatoč tomu, iz Londona dopiru glasi kako Paul Mason, prorok post-kapitalizma, oboružan argumentima što ih je popabirčio na šibenskom FALIŠ-u, ipak nije zadovoljan s nama (The Guardian, 13. rujna). Ništa nova - se po nami bluje, slini, z štrikom, z baltom i s tobolci.

P. S.: Čudi se Darko Pavičić, čudi se ko picek glisti, da je patrijarh Bartolomej spomenuo Jasenovac "kao mjesto mučeništva stotina tisuća pravoslavne braće". Čudi se kako se ovaj "neupitni zagovornik dijaloga" zapleo u "tako bremenita pitanja kao što je broj jasenovačkih žrtava". O, kakvo je to čudo koje je, nećete vjerovati, "malo zbunilo i samog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija, koji je prevodio [partijarhovu] propovijed pa je riječ tisuća dvaput ponovio" (Večernji list, 11. rujna)? Čudu nikad kraja. Evo još jednog povoda za čuđenje: nije li čudno, braćo hlebinci, da je, episkop pakračko-slavonski g. Jovan (Ćulibrk), predsjedavatelj radnog dijela konferencije, najčudnije što se odavna održala u ovom našem Naïf-gradu, a koju je otvorio patrijarh Bartolomej, uredio zbornik s naslovom "Jagnje Božije i zvijer iz bezdana: filosofija rata" (Cetinje, 1996.) u kojemu je sudjelovao i poznati filozof rata dr. Radovan Karadžić.

U svom članku Ćulibrk (tada jerođakon Jovan) kaže i ovo: "Trenutak trijumfa laži poistovećuje se ovdje sa trenutkom pada istine - careubistvom.... pop-fikcija, multi-kulturalna i -etnička planetarna država laži (Clinton kao kozmokrator u zapisu prevodioca ‘Knjiga Makavejevskih’) potvrđuje se u isto takvoj Bosni: nekada je trebalo slomiti cara i Vrangela. Danas Karadžića i Mladića" (str. 124-125). Možda i nije čudno da u ovom svijetu ima sustava u kojima su Karadžić i Mladić nositelji istine ("istinonosne državne ideje"). Čudno je samo od takvih sustava očekivati išta osim "istinonosaca" poput cara, Vrangela, Karadžića i Mladića.