U nogometu su počeli naplaćivati i dječje osjećaje

Nekada davno nogomet je bio i igra i veselje za sirotinju. No, malo pomalo, baš kao i u ostalim sportovima, novac je dobio glavnu ulogu pa više ništa nema “džabe”. I ne samo da su noge “gurača lopti” vrijedne stotine milijuna dolara, da su stadioni perpetuum mobile punjenja bankovnih računa “velikih investitora” nego se čak i “kokošari” u onome gdje obični smrtnici vjeruju da je ostalo barem malo etike i morala, a to je priuštiti djeci veselje.

Ipak, činjenica da dio engleskih nogometnih klubova iz Premiershipa držanje djece za ruku nekog od nogometnih bogova naplaćuju roditeljima i do 800 eura govori da ništa nije sveto. Na listi gramzivih su, uz ostale, Everton, Leicester City, Crystal Palace, West Ham, Tottenham...

Prema otkriću BBC-ja, čak nije svejedno drži li dijete ruku “običnog” igrača ili pak kapetana, pa ni o kojoj se utakmici radi. Važne utakmice imaju viši cjenik, odnosno o tome ovisi koliko će duboko roditelji zavući ruku u džep. U pravilu cijene se kreću od 250 do čak 800 eura, što znači da samo za jedno “rukodržanje” klincima naplaćuju više od cijene desetak ulaznica za nogometnu utakmicu! Kad običan smrtnik ugleda dijete na travnjaku pokraj nekog velikog igrača, bude mu toplo oko srca.

Vjerojatno se radi o klupskom podmlatku koji je, eto sreće, u društvu svojih idola. Ni nakraj pameti mu nije “otimačina”, odnosno naplata svega i svačega s jasno definiranim cjenicima. Jadno je koliko ništa nije sveto pa ni dječji osjećaji, ali ni sport kao nešto što bi trebalo promovirati maksimalnu pozitivu.

No, neki očito radije šalju poruke - i u sportu mogu biti samo oni čiji roditelji to mogu platiti. Sve je na prodaju pa tako navodno engleski klubovi godišnje roditeljima “za druženje” njihove djece s nogometašima otmu pola milijuna funti. Istina, ima i onih “pitomijih” u istoj ligi koji privilegij držanja za ruku svojih idola daju klupskom podmlatku i ništa ne naplaćuju, ali i oni teško mogu isprati više nego gorak okus nakon “reketa” njihovih “suligaša”.

Jedini pravi odgovor na taj sramotni “posao” bila bi roditeljska pobuna, ali to je, nažalost, teško očekivati u svijetu u kojem sport ima sve manje sportskih odlika, a sve više debelih bankovnih računa.