BOARDING PASS

U PARIZU JE SVE ISTO, ALI NADA U PROMJENE MIJENJA SVE Francusko buđenje optimizma dokazuje veliku ulogu politike za atmosferu u zemlji

Činilo se da Francuska nije spremna za predsjedničkog kandidata desnice Françoisa Fillona. Čast, sloboda i autoritet misao su vodilja tog predanog katolika koji se protivi homoseksualnim brakovima

Igra pogađanja u koju se rado upuštam sa svojim globalno orijentiranim prijateljima koji mijenjaju poslove i lokacije prebivališta kao da su sezonska moda, započinje kao hipotetičko pitanje u kojem mjestu treba provesti godine koje dolaze.

Svaki grad ima svoje zlatne dane, kako će posvjedočiti oni koji su radili u Londonu devedesetih, prijestolnici Blairove Cool Britannije u kojoj je sve buktalo od stvaralačke energije, ili New Yorku krajem starog milenija kada se činilo da novootkrivena tehnološka čuda stvaraju milijunaše na svakom koraku.

Tu energiju obećanja da je sve moguće osjetila sam u proljeće 2012. u Istanbulu, kada se čak i gordi London činio provincijalnim u usporedbi s Istanbulom koji je jurio, stvarao i cvjetao. Preneseno i doslovno, s tisućama tulipana posađenim na javnim površinama kao šarenim simbolima bogaćenja Turske čiji je ekonomski rast intrigirao globalnu publiku.

Oklade na Pariz

Sve je živjelo u Istanbulu tih dana - i siromašni su postajali manje siromašni pa su vodili obitelji na ručak uz Bospor, a gradska elita je parkirala svoje Porsche kabriolete ispred fantastičnog kluba Reina. Nitko nije mogao naslutiti da će koju godinu kasnije Reina biti mjesto stravičnog terorističkog napada, a živahni Istanbul obavijen nemirom. Jer nakon dana provedenih u restoranima Nishantashea čija ponuda i lijepi ljudi su nadmašivali moja uobičajena okupljališta u Londonu i razgovora s nekolicinom turskih biznismena, shvatila sam što znači biti u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Istanbul se bogatio - nekoć minorni poduzetnici postajali su multimilijunaši, a voditelji gradskih pansiona nacionalni hotelski magovi. Da je prvi dojam varljiv i sklon promjenama pokazat će činjenica da su se godinu dana nakon što sam nagovarala supruga da se preselimo u Istanbul kako bismo i mi bili dijelom tog uzbudljivog vala, dogodili prosvjedi u Gezi Parku koji su svijetu otkrili nemir i nezadovoljstvo koje je buktalo u Erdoğanovoj Turskoj, skrivano od svijeta pod krinkom dobre ekonomije i energičnog Istanbula.

Oni će se pokazati kao okidač za loše godine - od mog opisanog boravka u Istanbulu izredali su se teroristički napadi, prosvjedi, puč, hapšenja, imigrantska kriza i nezadovoljstvo. Moji lokalni prijatelji - jedan bivši vlasnik medijske kuće, poduzetnica i sin industrijske aristokracije mole me da ne dolazim, jer je njihov grad trenutačno neprepoznatljiv.

S Istanbulom u koroti, Londonom u Brexit zavrzlami, neizvjesnom atmosferom koja u Trumpovoj eri očekuje američke gradove, globalni putnici su u potrazi za novom destinacijom sezone. Oklade su sve glasnije na strani Pariza. To zvuči kao nemalo iznenađenje; moji francuski prijatelji još nedavno spremno su ostavljali Pariz i mijenjali ga za život u Londonu, žaleći se na njegovu ekonomsku stagnaciju, krizu identiteta njihovih sugrađana i nepovjerenje u poboljšanje sveopćeg stanja.

Loše godine

Loše francuske godine očitovale su se u mnogim društvenim sferama - diljem zemlje pala je prodaja nekretnina, toliko da su mnoge agencije za nekretnine u najglamuroznijem ljetovalištu Europe, na Azurnoj obali, zbog nedostatka interesa i nepovjerenja u poreznu politiku zatvorile svoje urede. François Hollande najnepopularniji je predsjednik u povijesti, a Francuzi ponavljano proglašavani nesretnima, prema jednoj Gallupovoj ljestvici sreće nesretniji od Iračana i Afganistanaca. Tome pridodajte krvave terorističke napade diljem zemlje i dobivate Francusku koja je izgubila svoj joie de vivre, ono što ju je oduvijek činilo neodoljivom europskom šarmericom.

No, nešto se događa u Francuskoj. Možda je slučajnost da se atmosfera promijenila nakon neočekivanog uspjeha predsjedničkog kandidata desnice Françoisa Fillona, ali vjerojatnije je da nije. Do nedavno, činilo se da Francuska nije spremna za Fillona, konzervativnog anglofila čiji je politički idol Margaret Thatcher. Čast, sloboda i autoritet misao su vodilja tog predanog katolika i oca petero djece sa suprugom Britankom, koji se protivi homoseksualnim brakovima, najavljuje oštriju borbu protiv islamskog totalitarizma i program koji uključuje znatno smanjenje javnog sektora i ovlasti sindikata u zemlji čiju ekonomiju nemalo usporavaju velikodušna prava radnika.

S četiri mjeseca do parlamentarnih izbora bilo bi neozbiljno govoriti o Fillonovoj Francuskoj i zanemarivati popularnost njegovih očekivanih političkih suparnika Emmanuela Macrona i - poučeni panglobalnim trendom popularnosti populističkih političkih opcija - Marine Le Pen, no Fillonova popularnost koja bi bila malo vjerojatna prije pet godina, pokazuje da su Francuzi ne samo željni promjena, nego na njih itekako spremni.

Sramotan preljub

Za nedavnog posjeta Francuskoj, nakon dugo vremena nailazim na buđenje optimizma, u jednakoj mjeri osjetnog u središtu francuske financijske industrije, pariškom La Défense i na gradskoj tržnici u Cannesu, gdje lokalci sramežljivo najavljuju bolju sezonu od prethodne. To samo dokazuje da politika ima neizostavnu ulogu u kreiranju sveopće nacionalne atmosfere.

Ništa opipljivo nije se promijenilo u Francuskoj, ali nagovještaj promjene mijenja sve. U postreferendumskom Londonu “Maybe” politika Therese May koja je neodlučna, nejasna i neinspirativna kreira lošu atmosferu u Londonu koji je britanski pragmatizam zamijenio britanskim cinizmom.

Istanbul nije usporila ekonomija, čak niti serija terorističkih napada, već politika koja se kosi s turskim sentimentom naklonjenom kozmopolitskom karakteru, slobodi i Atatürkovom revolucijom.

Problem Francuske godinama je bio pad nacionalnog samopouzdanja - kada je François Hollande uhvaćen u sramotnom preljubu (na skuteru s tri kotača), Francuzi su to doživjeli kao simboliku niskog nivoa na koju je pao identitet heksagona.

Bez obzira na francusku sklonost opraštanja avantura svojim nacionalnim liderima, čini se da su Francuzi spremni na povratak tradicionalnim francuskim, čak kršćanskim vrijednostima i, kako je netko opisao, “Margaret Thatcher momentu”. Ako se dogodi, on će se, nema sumnje, kositi sa socijalističkim sentimentima duboko usađenim u nacionalni DNK, ali će osigurati neko novo doba Francuske i možda učiniti da godine koje dolaze nakon dugo vremena budu godine Pariza.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 09:32