Umjesto da rade na poboljšavanju reforme, mnogi je potkopavaju

Akademskim snobizmom nazvala je svojedobno jedna studentica pojavu da se dio sveučilišne akademske zajednice iz petnih žila napinje kako bi svisoka gledao na društvenu stvarnost. Bilo je to u doba previranja oko bolonje, kada se nemali broj naših akademskih uglednika drvljem i kamenjem nabacivao na reformu visokog obrazovanja europskih razmjera, kojom se, sukladno utvrđenim potrebama društvenog razvoja u danom vremenu, koje još traje i potrajat će, vrijednosno izjednačuje stručna i sveučilišna visoka naobrazba kroz europski sustav mjerljivosti i usporedivosti (European Credit Transfer System - ECTS), po principu: jedna godina studija, sadržavajući određeno ukupno studentsko opterećenje, iznosi 60 ECTS-a bez obzira na to radi li se o stručnoj ili sveučilišnoj naobrazbi. To je europsko pravilo.

Velik broj onih koji su jučer tvrdoglavo bili protiv danas ipak priznaje da je ta europska reforma dobra (a što im drugo preostaje!?). Problem je, kažu, u tome da smo mi (čitaj: oni) zakazali u njezinoj provedbi. Jedan dio tvrdih glava, međutim, i dalje se uporno ne da. Umjesto da rade na poboljšanju provedbe i nadgradnji, pokušavaju joj potkopati temelje.

Razina 7

Nedavno su Ustavnom sudu uputili zahtjev da preispita ustavnost onih odredbi Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru (ZHKO) prema kojima su, potpuno u sukladnosti s gore opisanim europskim standardom, diplomski stručni studiji stavljeni u isti vrijednosni rang (razina 7) s diplomskim sveučilišnim studijima. Od Ustavnog suda očekuju da degradira stručne diplomske studije na način da ih, uvođenjem međurazina, smjesti ispod sveučilišnih i time naruši jednakovrijednost utemeljenu na jedinoj legitimnoj europskoj valuti za određivanje vrijednosti visoke naobrazbe - ECTS.

Ustavni sud po tom zahtjevu odlučuje zapravo ništa i svašta. Kad se uklone svi birokratski jezični zapleti do gole suštine, odluka Ustavnog suda nalaže nadležnom ministarstvu izmjenu zakona poštujući jednakovrijednost jednih i drugih studija, ali da jedni ipak budu “jednakiji”. Nadležno ministarstvo sada će provesti tu nejasnu odluku posredstvom jednog čudnovato sastavljenog povjerenstva, u kojem od sedamnaest članova samo tri (!?) dolaze iz stručne visoke naobrazbe o kojoj se odlučuje, i to sva tri iz privatnog sektora (!?). Bilo bi mudro da se sva tri zahvale na sudjelovanju u toj “kadija te tuži, kadija ti sudi” predstavi i sačuvaju dostojanstvo stručne visoke naobrazbe kad već ne mogu ravnopravno odlučivati o njezinu položaju.

Tvrde glave

I tako, dok se Europom na sve strane uznosi stručna visoka naobrazba kao platforma na kojoj se gradi gospodarski i općedruštveni napredak, a o tome svjedoče brojne međunarodne konferencije i ostali skupovi na tu temu, pa i nedavno održana konferencija OBRAD u Zagrebu, neke naše tvrde i naoko svemoćne glave trude se da postignu suprotan učinak.

Zašto Europa drumom, a mi šumom?

S Europom je u tom pogledu sve jasno. Dokumentom Europe 2020 zacrtane su smjernice razvoja EU do 2020. godine. Tamo piše da će, sukladno očekivanim potrebama tržišta rada, 40 posto naše (europske) radne populacije do tog vremena morati biti visoko obrazovano. Kako? Pretežito stručno, naravno. Nećemo valjda imati, pojednostavljeno rečeno, više znanstvenika nego stručnjaka.

Tko posjećuje konferencije i tematske skupove koji diljem Europe obrađuju problematiku odnosa visokog obrazovanja prema potrebama gospodarskog, regionalnog i općedruštvenog razvoja, zna da studenti s visokim obrazovanjem stečenim u stručnoj vertikali, gdje dominira praktična primjena postojećeg znanja, u usporedbi s onima koji su ga stekli u sveučilišnoj, danas u Europi brže nalaze odgovarajući posao, dulje ga zadržavaju i kraće čekaju novi.

Znaju i to da se isti češće odlučuju na kreiranje vlastitog poduzetničkog pothvata, koji, nota bene, uključuje samozapošljavanje i kreiranje novih radnih mjesta te da su u tome uspješniji. Znaju i to da se sve glasnije govori kako se sveučilišni studiji u mnogočemu trebaju metodički približiti stručnima.

Tako razmišlja razvijena i napredna Europa i stoga daje krila stručnoj visokoj naobrazbi, primijenjenoj znanosti i istraživanjima, ne zanemarujući pritom nimalo onu sveučilišnu. Održava jednakovrijednost jedne i druge te podržava međusobnu različitost u sadržajima, metodama i ishodima učenja - prvi će odgovarati potrebama tržišta rada, drugi znanstvenim i akademskim karijerama u razmjeru društvenih potreba.

Kod nas, za razliku, kao nedavno u slučaju bolonje, neki opet misle da su “pametniji”, pa umjesto da upru snage kako bi, u očiglednom općedruštvenom interesu, unapređivali kvalitetu stručne visoke naobrazbe, u nju upiru prstom kako bi je obezvrijedili. Pritom ih ne uznemiruje podatak da je među više od 200.000 nezaposlenih u Hrvatskoj samo 0,35 posto onih koji su završili diplomske specijalističke stručne studije.

Valja na kraju reći da problem u ZHKO-u postoji. Naime, ovaj zakon previđa nespornu činjenicu da su poslijediplomski doktorski studiji, koji se nalaze na razini 8, dio sveučilišne naobrazbe te da se, shodno tome, na njih izravno mogu upisati jedino oni koji su razinu 7 postigli u toj obrazovnoj vertikali.

Međutim, taj previd ovog zakona ne treba koristiti da bi se progurale nimalo dobre i, zapravo, društveno nazadne namjere. Problem je, naime, jednostavno rješiv. Onima koji završe stručni diplomski specijalistički studij, u slučaju prelaska s razine 7 na razinu 8, treba propisati uvjet pohađanja prethodnog tzv. premostnog programa prilagodbe, koji će svako sveučilište autonomno kreirati i izvoditi za svoje doktorske studije. Konačno, slično rješenje može se pronaći u Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Da bi se takvo nešto provelo, čak je opasno forsirati vrijednosnu razliku između jednih i drugih studija jer se time ozbiljno narušava europski sustav njihove mjerljivosti i usporedivosti (ECTS). Pogotovo ne treba s time ići pred Ustavni sud.

Nazadna namjera

Naravno da ova društveno nazadna namjera potkopavanja diplomskih specijalističkih stručnih studija, a samim time i stručne visoke naobrazbe, pa i bolonjske reforme, na kraju neće proći. Ako zatreba, osim 150.000 diplomiranih stručnih specijalista, vijeća veleučilišta i visokih škola te vijeća njihovih studenata reagirat će i jake europske adrese. Međutim, javnost svakako treba znati da takva društveno štetna inicijativa u akademskoj zajednici postoji. A treba saznati i tko iza nje stoji, u čijem je ona interesu kad već u društvenom sasvim sigurno nije.