RIJEKA - Mladen Romić, sportski direktor Rijeke, preminuo je noćas u 44. godini (rođen je 23. svibnja 1962.) u bolničkoj postelji KBC Rijeka. Otišao je tiho, kao što je i živio, nenametljivo, nikada glas nije povisio, uvijek otvoren i susretljiv i kada mu je bilo teško.
Kao i posljednjih godinu dana u nekorektnoj utakmici s opakom bolešću. Povukla se bila, smirila, ali vrebala terapijama napaćeno tijelo i pješčani je sat iscurio. Prokleto prerano! Prestalo je kucati srce u čovjeka koji je živio za nogomet i Rijeku. Ugasio se mladi život stručnjaka koji je sa Scorijom prošle sezone stvorio momčad iz snova - na splitskom Poljudu, trijumfom u Kupu doživio najveću satisfakciju.
Dežurnim kritičarima, koji ga (neopravdano) nisu štedjeli, začepio je usta. Nikada nije reagirao, cijele je dane provodio na Kantridi, radio i šutio. Zračio je dobrotom, njegova ruka pomoći bila je uvijek ispružena. Kantridom je hodao tiho, poput sjene.
Osam je godina bio u bijelom dresu Rijeke. Igrao za Dubravu, Mladost iz Petrinje, njemački Bremerhaven, Zadar i Pomorac. I reprezentaciju Hrvatske! Desni bočni i stoper, korektor obrane. Čvrsta karika zadnje linije. U četrdesetoj je još igrao u 1. HNL, za Kostrenjane. Dvije i pol godine bio je u Pomorcu (usput radio u omladinskom pogonu Rijeke) dok ga Ivan Katalinić nije pozvao za pomoćnika. Kasnije je promoviran u sportskog direktora.
- Sjajan čovjek i sportaš. Bio je naš najbolji igrač. Primjer mladima, iako najstariji i najbolji, uvijek je u svemu prednjačio. Mladi su ga obožavali, voljeli su ga i slušali više nego trenera - reći će Miroslav Uljan, načelnik općine Kostrena i predsjednik Pomorca.
Život je "lažirana utakmica", svi je jednog dana gubimo. Dobio je brojne bitke na zelenom travnjaku, velikim srcem, znanjem i disciplinom, u ovoj sa životom bio je osuđen, voljom sudbine, na poraz. Znao je, ali se nije predavao, nije bilo u njegovu karakteru. Do posljednjeg trenutka radio je planove, s trenerom Skočićem razgovarao o ekipi. Bog dobre ljude uzima k sebi - prerano!
Orlando Rivetti
Kao i posljednjih godinu dana u nekorektnoj utakmici s opakom bolešću. Povukla se bila, smirila, ali vrebala terapijama napaćeno tijelo i pješčani je sat iscurio. Prokleto prerano! Prestalo je kucati srce u čovjeka koji je živio za nogomet i Rijeku. Ugasio se mladi život stručnjaka koji je sa Scorijom prošle sezone stvorio momčad iz snova - na splitskom Poljudu, trijumfom u Kupu doživio najveću satisfakciju.
Dežurnim kritičarima, koji ga (neopravdano) nisu štedjeli, začepio je usta. Nikada nije reagirao, cijele je dane provodio na Kantridi, radio i šutio. Zračio je dobrotom, njegova ruka pomoći bila je uvijek ispružena. Kantridom je hodao tiho, poput sjene.
Osam je godina bio u bijelom dresu Rijeke. Igrao za Dubravu, Mladost iz Petrinje, njemački Bremerhaven, Zadar i Pomorac. I reprezentaciju Hrvatske! Desni bočni i stoper, korektor obrane. Čvrsta karika zadnje linije. U četrdesetoj je još igrao u 1. HNL, za Kostrenjane. Dvije i pol godine bio je u Pomorcu (usput radio u omladinskom pogonu Rijeke) dok ga Ivan Katalinić nije pozvao za pomoćnika. Kasnije je promoviran u sportskog direktora.
- Sjajan čovjek i sportaš. Bio je naš najbolji igrač. Primjer mladima, iako najstariji i najbolji, uvijek je u svemu prednjačio. Mladi su ga obožavali, voljeli su ga i slušali više nego trenera - reći će Miroslav Uljan, načelnik općine Kostrena i predsjednik Pomorca.
Život je "lažirana utakmica", svi je jednog dana gubimo. Dobio je brojne bitke na zelenom travnjaku, velikim srcem, znanjem i disciplinom, u ovoj sa životom bio je osuđen, voljom sudbine, na poraz. Znao je, ali se nije predavao, nije bilo u njegovu karakteru. Do posljednjeg trenutka radio je planove, s trenerom Skočićem razgovarao o ekipi. Bog dobre ljude uzima k sebi - prerano!
Orlando Rivetti