BRISELSKI POUČAK

Unatoč kritikama Junckerova je pozicija stabilna

Čelnik EK još uvijek je jedan od najvažnijih i najiskusnijih europskih lidera, iako ga stalno prati afera LuxLeaks
Jean-Claude Juncker
 Francois Lenoir / REUTERS

Nakon što je malobrojnim novinarima na prvoj ovogodišnjoj podnevnoj konferenciji za novinare čestitao novu godinu, glasnogovornik Europske komisije, Margaritis Schinas, krenuo je braniti svog šefa Jean-Claudea Junckera, predsjednika Komisije, kojem su mediji priredili novo otkriće u nastavku afera vezanih uz izbjegavanje poreza. Ne baš slavan početak godine za Junckera, Europsku komisiju, pa i cijelu Europsku uniju u vrijeme kada je smatraju netransparentnom, neefikasnom i sve češće irelevantnom. Ako na Google ukucate pojam Juncker, pojavit će vam se brojni tekstovi o LuxLeaksu, a najsvježiji su oni o tome da je Luksemburg, upravo u vrijeme dok je on bio premijer, u radnoj skupini u Bruxellesu blokirao napore za zaustavljanje poreznih utaja. Odgovarajući na pitanja, glasnogovornik Komisije uputio je novinare da vide što je sve Europska komisija napravila da bi spriječila utaju poreza, što je Juncker o tome govorio tijekom kampanje prije nego što je postao predsjednik EK, što sve poduzima "korektivni dio" Europske komisije koji kažnjava poduzeća, a što "preventivni dio" koji je predložio mjere protiv utaje poreza koje su već stupile na snagu. Prema mišljenju sadašnjeg Junckerova glasnogovornika, ovakvi novinski tekstovi došli su u vrijeme kada nema puno tema za pisanje pa dobro dođi i ovakvi "promašeni" tekstovi.

Međutim, ni u reakcijama Komisije niti u onima sadašnje luksemburške vlade nema opovrgavanja činjenica da su se događale takve stvari. Njima je bitno da je "sve bilo po zakonu", a najbitnije im je ono što se događa sada. Dakle, EK bi htjela da se Junckera slavi kao revolucionarnog vođu Komisije koji je pokrenuo odlučnu borbu protiv utaje poreza, a ne kao osobu pod čijim je vodstvom Luksemburg postao jedna od najbogatijih država svijeta zahvaljujući, među ostalim, i dogovorima o poreznim olakšicama s multinacionalnim kompanijama. Zapravo, Juncker je i jedno i drugo. Činjenica je da je bio premijer Luksemburga, a usto i ministar financija (u toj maloj državi svaki član vlade ima nekoliko resora) u vrijeme kad su dogovarani takvi dealovi. Ali Juncker kaže da je to bila diskrecija poreznika, na čiji posao on kao političar nije mogao niti smio utjecati. Kaže da nije ni znao za to, niti je mogao znati. Ali ne kritizira takav postupak jer je Luksemburg, da bi ostao konkurentan, morao imati diversifikaciju ekonomije. A ne oklijeva podijeliti odgovornost i s drugim državama koje su isto činile. I to je istina, ali je, bez sumnje, Luksemburg u tome bio najbolji.

Mnogi su se požurili i ovaj put zaključiti da će novo otkriće ozbiljno uzdrmati Junckerovu stolicu u Bruxellesu. No, precijenili su značaj ovog skandala u trenutku kada su pred Europskom unijom mnogi teži izazovi od potrebe dokazivanja moralnosti i etike.

Na kraju krajeva, novo otkriće zasniva se na njemačkim diplomatskim bilješkama. Da je Njemačka imala bilo što protiv Junckera, on ne bi ni postao predsjednik Europske komisije. I nije Luksemburg jedini koji u raznim radnim skupinama Vijeća EU blokira, odugovlači, razvodnjava ili preusmjerava razne prijedloge. To čine i mnogi drugi, ako ne svi. U normalnim okolnostima Junckerova bi funkcija bila doista uzdrmana jer se radi o političkoj odgovornosti, čak i ako je sve bilo u skladu sa zakonom. I vjerojatno je sve doista u skladu sa zakonom jer je Juncker preiskusan da bi napravio bilo što protiv zakona. Pa i Junckerov prethodnik José Manuel Barroso, na užas mnogih njegovih bivših kolega, u skladu s pravilima počeo je raditi za Goldman Sachs. I povjerenik Günther Oettinger je u skladu sa zakonom putovao privatnim zrakoplovom ruskog lobista.

Uz sve kritike, Juncker je još uvijek jedan od najvažnijih i najiskusnijih europskih lidera, iako ga stalno prati afera LuxLeaks i kritike da je suodgovoran za Brexit. To dokazuje da EU trenutno ima deficit lidera, ne samo u institucijama u Bruxellesu nego i na vlasti u državama članicama. Najmanje što sada treba Europskoj uniji je promjena na čelu Europske komisije. EU si to ne može dopustiti u godini kada, upravo u vrijeme proslave 60. godišnjice postojanja, formalno počinje postupak izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU. Prije toga Europski parlament mora između čak 7 kandidata, četiri Talijana, dva Belgijanca i jedne Britanke, iz sedam različitih političkih skupina, izabrati novog predsjednika. Ove godine treba ili dati novi mandat predsjedniku Europskog vijeća Donaldu Tusku, ili naći kandidata koji bi ga zamijenio. Zainteresiranih svakako ima, a bit će i pritiska ako šef Europskog parlamenta bude Antonio Tajani iz redova Europske pučke stranke, čime bi EPP dobio sve tri vodeće funkcije u tri glavne institucije EU.

A predsjednika Europske komisije biraju države članice, iako ga formalno potvrđuje Europski parlament. Angela Merkel, u godini kada sama traži glasove Nijemaca za još jedan kancelarski mandat, neće imati ni vremena niti živaca baviti se političkom trgovinom s drugim članicama EU i političkim skupinama u Bruxellesu kako bi izabrali novog predsjednika Komisije. Britanci su već jednom nogom van, Talijani imaju svoju političku dramu, Nizozemci i Francuzi domaće izbore. Kada se svi ti nacionalni izbori završe, a ishod je krajnje nepredvidljiv, Junckerova Komisija navršit će već tri godine mandata i neće biti interesa da je se raspusti dvije godine prije kraja mandata. Zato Juncker može mirno spavati, osim ako sam u jednom trenutku ne odluči da mu je svega dosta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 05:32