Ustavni sud - kompletan i kontaminiran

Izborom deset novih ustavnih sudaca dvije su ključne stranke, vladajući HDZ i opozicijski SDP, napokon pokazale da se oko nečega mogu dogovoriti. To je dobar znak, prvi nakon dugo godina u kojima su jedni na druge ljuto režali. Ali njihova kadrovska kombinatorika govori - i to je loša vijest - da su među njima mogući samo sramotni dogovori. Tako je Ustavni sud kompletiran, ali i strašno kontaminiran. Nacija može odahnuti, ustavna je kriza izbjegnuta, Hrvatska može na izbore, ali je institucija koja bi trebala funkcionirati kao čuvar ustavnog poretka prljavom kadrovskom trgovinom, odabirom ljudi koji se tamo nikako nisu smjeli naći, teško kompromitirana.

Ustav nalaže da se u Ustavni sud, zbog ranga institucije posve razumljivo, biraju kandidati "iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti". HDZ i SDP, stranke koje su daleko od očiju javnosti istrgovale recentni izbor, kao da nisu pročitale Ustav ili im se za njega živo fućka, ovaj put nisu smatrale potrebnim izabrati ni jednog jedinog profesora. Zato jer su im političari bili važniji. Tako je Hrvatska postala izuzetak u europskim razmjerima: nigdje drugdje ne postoji ustavni sud u kojem nema ni jednog profesora ustavnog prava. Ali je zato samo u ovom navratu progurano čak troje političara. Ugledna profesorica Sanja Barić, koja je lani u neuspjelom pokušaju popunjavanja Ustavnog suda dobila 99 glasova, sada je otpala u korist stranačkih kadrova. Otpala je u korist SDP-ove Ingrid Antičević-Marinović, koja je postala ustavna sutkinja samo zato što je njezino mjesto saborske zastupnice Zoran Milanović obećao Franku Vidoviću, svom nesuđenom kandidatu za ministra branitelja.

Kovačima dogovora na sramotu prvi se put dogodilo i to da su stranački kadrovi direktno iz saborskih klupa transferirani u Ustavni sud. Štoviše, politički su kandidati sudjelovali u procesu odabira: nisu baš digli ruku sami za sebe, ali su bili na raspravi i glasanju o izboru ustavnih sudaca. Povjerenstvo za sukob interesa moralo je upozoriti da tako narušavaju objektivnost i transparentnost postupka. Da se Dalija Orešković nije oglasila, možda bi participirali i u glasanju.

Još gore, politika je u Ustavni sud izabrala i neke ljude obilježene suspektnim biografskim detaljima, kojima u instituciji takvog karaktera nikako nije mjesto. HDZ-ov Davorin Mlakar teško se kompromitirao lažnim predstavljanjem u aferi Hypo, koja je predmet pravosudnih tijela, a sutkinja Snježana Bagić prepisivanjem tuđih stručnih radova. Umjesto da zbog toga napusti Ustavni sud, dobila je još jedan mandat. Vjerojatno zato jer HDZ smatra potrebnim nagraditi svoje ljude koji su nekim krajnje problematičnim odlukama, instrumentalizirajući Ustavni sud, suportirali stranačke interese.

Pitanje je kako će Sabor, koji je digao ruku za takve ustavne suce, sutra pravično odlučivati o Karamarkovoj sudbini i konzekvencama njegovih afera. Institucije države moguće je napadati izvana i iznutra. Moguće ih je rušiti s ulice, kako se to pokušalo nedavnim desničarskim maršom na Vijeće za elektroničke medije. Ali ih je isto tako moguće razarati i iz Sabora, kako su to operacijom ruka ruku mije upravo učinili HDZ i SDP.