Utjeha u Belgiji ili priča o rudarima i egzilantima u valonskom Kaknju

U ona vremena Imoćani su išli u Belgiju. Žene i djecu, ako ih je bilo, ostavljali su doma, kao zalog da će se jednog dana vratiti. A kada ih ne bi bilo, znalo bi se dogoditi da se ne vrate nikada. Za naše ljude pečalba je bila ulaz u druge identitete, u zaborav i u preobražaj, a ne kao Talijanima, Ircima ili Albancima, u višegeneracijski život u tuđini, praćen pažljivim čuvanjem i uzgajanjem svojih jezičnih i folklornih zasebnosti. Naša kultura, ona glazbena i ona epska, pripovjedna, nije bila dovoljno jaka da se sačuva u tuđinama i da prenosi sjećanja na stari kraj, tako da se u svim našim pečalbama i egzilima već u drugom koljenu gubio pojam o vlastitoj drugosti, gubio se jezik i uspomena na stari kraj. U tome leže razlozi što ni o imoćanskoj emigraciji u Belgiju, gdje se rudarilo i umiralo po valonskim ugljenokopima, nema književnih, a kamoli filmskih svjedočanstava.

Mnogo masovnije nego iz Imotskog, te iz drugih dijelova Dalmacije, u Belgiju se dvadesetih išlo s juga Italije i sa Sicilije. Talijani, međutim, ne samo da bi sačuvali jezik i sjećanje - ovo drugo u oba slučaja: ako bi ostali u Belgiji, kao i ako bi se vratili doma - nego je njihovo talijanstvo danas ucijepljeno i u matične belgijske identitete. Tako je živopisni belgijski političar Elio Di Rupo, socijalist, do prije četiri godine na položaju premijera, bio deklarirani dvostruki manjinac: homoseksualac i sin talijanskog rudara. Drugi, pak, pjevač iz vremena naših mama, Salvatore Adamo, rođeni Sicilijanac, došao je kao četverogodišnjak u Belgiju s ocem i s cijelom obitelji. Bilo je to 1947, u vrijeme poslijeratne obnove, praćene svekolikom bijedom. Roditelji su, međutim, činili sve da njihov Spaso ne završi u rudniku, nego da zasluži neki drukčiji, manje težak i krvav život. Poslali su ga u dobru katoličku školu, a Bog mu je, kao i tolikim njegovim zemljacima, dao dar za glazbu i veoma lijep glas.

Sredinom šezdesetih već je bio jedan od najpopularnijih europskih pjevača, koji je Belgiju proslavio širom svijeta, pjevajući na francuskom, nizozemskom, engleskom, španjolskom, njemačkom, japanskom, turskom te, naravno, na talijanskom jeziku. Na Sepetarevcu su postojale dvije njegove singlice, soundtrack moga najranijeg djetinjstva, što bi ih, sebi za dušu, puštali moji stari: na B stranici s blesavim hitom “Felicita” našla se polagana, nježna pjesma “Noi”, a singlicu s pjesmom “Inch’Allah” barba Dragan je donio 1968. iz Pariza. Tekst je govorio o Šestodnevnom ratu, koji se vodio između Izraela i arapskih zemalja, Nono ga je, dok bi Adamo pjevao iz zvučnika Iskrinog starog mono gramofona, prevodio stih po stih, jer je samo on u kući znao francuski. Godinama kasnije bilo mi je neobično da jedan takav pjevač u refrenu izgovara jednu našu riječ - inšalah! Danas mi je, ako razmislim, još čudnije.

E, isti taj Salvatore Adamo, slavni i bogati belgijski pjevač, rudarski sin Spaso Adamović, napisao je predgovor za crtani roman (grafička novela) “Makaroni!”, što ga potpisuju crtač Thomas Campi i scenarist Vincent Zabus, a u Hrvatskoj je objavljen u ožujku 2018, zahvaljujući Fibri. Te dvije Adamove stranice, posvećene uspomeni na djetinji posjet Italiji, i priči o dvojici djedova, jednom koji je bio gluhonijemi pletač košara od pruća (i jezik mu je, veli Adamo, služio samo da ga gricka dok izrađuje košaru), i drugom koji je bio “gospodar voda”, koji se jutrom penjao u vodotoranj i cijelom mjestu davao vodu, koju bi, isto tako, navečer zatvarao, nevjerojatno su lijepa, tačna i istinita studija o djetinjstvu, iseljeništvu i o migrantima. “A onda smo se vratili u našu gostoljubivu Belgiju. Bez laskanja, tako sam je doživljavao cijeli svoj život. A onih nekoliko ‘Makaroni!’ koje su mi dobacili nisu mogli umanjiti iskrenu zahvalnost koju prema njoj osjećam.

‘Makaroni!’ je za nas bilo uobičajeno dobacivanje, nikakva drama, obično dječje zadirkivanje koje smo prihvaćali, vjerujući im, kao imaginarne baklje, ‘Patate frite’, rutinski i bezazleno.”

Zatim slijedi crtani roman “Makaroni!”, jedan od ljepših romana, crtanih i necrtanih, filmova, stripova, koje sam pročitao ili vidio u ovih dvadeset i pet godina intenzivnog razmišljanja o iseljenicima i iseljeništvu, te o djeci i o djetinjstvima. Nevjerojatno sugestivno nacrtana i obojana, priča o ulazu i o izlazu s ovoga svijeta ščepa čovjeka na grlo, pa mu, ali samo na čas, ne da da diše. Ovako se priča, ovako se piše i misli o životu.

Sve se događa na rubu propaloga rudarskog gradića, nekoga valonskog Kaknja, u kojemu nekadašnji rudari dokončavaju svoje živote bolujući od silikoze i od inih bolesti industrijskog napretka. Otac dovodi sina koji samo što nije zakoračio u pubertet kod svoga oca, a njegova djeda, jednoga takvog penzionera, koji povremeno diše iz boce s kisikom i nije baš najbolje društvo za jednog dječaka. Tu će ga ostaviti, u početku ni mi ni dječak ne znamo zašto - a doznat ćemo dovoljno brzo i fatalno - a on će se vratiti da obavlja neke svoje poslove. Tako počinje priča između njih dvojice, onog na ulazu i onog na izlazu, koja će se pretvoriti u nešto što će biti emocionalno i intelektualno dragocjeno. Iznutra - za dječaka. Izvana - za one koji budu imali sreće da im ova knjiga dođe u ruke.

Strip - suprotno mišljenjima socijalističkih pedagoga i kapitalističkih stručnjaka za pablik rilejšn, dakle univerzalnih prodavača magle - ne služi tome da jednostavnijom i prijemčivijom učini neku tešku, a važnu priču. Uostalom, strip i nije ništa prostiji i predočljiviji od književnog teksta. Jednako je kompleksan, višeznačan i, moguće, zbunjujući, s tim što je njegov jezik još složeniji, kompliciraniji, zato što istovremeno funkcionira u više različitih jezika. Osim tekstom, iz kojeg samo dijelom proizlaze fabula i naracija, strip se iskazuje crtežom, te jezikom crteža, i bojama. One su, boje, u crtanom romanu “Makaroni!” veoma važne.

Zabus i Campi govore o identitetima, pri čemu je onaj nacionalni, koji poznati svijet dijeli na barem dvije polovice, a sa svijetom podvostručava duše protagonista i od njih čini barem dvije cijele duše, niti je najvažniji, niti je pretežit. Ono glavno u čovjekovu životu, čega ljudi obično bivaju svjesni kada je prekasno, i što u priči “Makaroni!” čini temeljnu dramu, jest podjela na identitet sadašnjosti i identitet prošlosti, koja je samo jednim dijelom sadržana u sjećanjima i uspomenama, i koja nikako da se pomiri sa sadašnjošću.

Ovaj je roman istovremeno jedinstvena i univerzalna priča o izbjeglištvu i o vječnom i doživotnom migrantskom osjećaju uskraćenosti i bezzavičajnosti. Iako govori o starome svijetu, onom koji se formirao u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, i o unutareuropskim migracijama, na neki se neočekivani način odnosi i na priču - ili na neke buduće, pretpostavljene priče - o ovodobnim migrantima, o Sirijcima koji će za pedesetak - sedamdesetak godina svjedočiti svojim unucima sebe i svoje davne traume.

Uvijek postoji netko tko za pridošlicama dovikuje ono “Makaroni!”. To je način da se onima koji su posljednji došli pokaže da su drugorazredni. Ali nema smisla boriti se protiv toga, ni nastojati u stvaranju svijeta u kojem se ni za kim neće vikati “Makaroni!”. Nema smisla gola i suha politička korektnost. Važno je ono što uslijedi nakon takvih povika: prihvaćanje ili neprihvaćanje. Belgija je zaslužila Salvatorea Adama, pa je upravo zato Salvatore Adamo proslavio Belgiju. Ovakav strip, na žalost, kod nas ne bi bio moguć. Ne bi bila moguća, niti razumljiva, njegova priča. Čitajući ga, mi nalazimo utjehu u Belgiji.