Veljko Bulajić (Vilusi, Crna Gora, 1928.) jedan je od ljudi bez kojih se ne može pisati povijest filma na ovim prostorima. Krajem pedesetih i ranih šezdesetih ovaj Crnogorac i hrvatski redatelj bio je prvi među mnogim izvrsnim filmašima tadašnje Jugoslavije koji je izišao izvan granica i postigao svjetski uspjeh već svojim prvim filmom "Vlak bez voznog reda" o dalmatinskim kolonistima u Baranji. Talijanski (točnije rimski) đak Veljko Bulajić u tom je razdoblju unio iskustva neorealizma u jugoslavenski film, fuzirajući ih sa specifičnom lokalnom bojom i tvoreći posebnu vrstu socijalističkog spektakla koji je u šezdesetima očarao svijet. U Bulajićevim filmovima heroj je uvijek bio kolektiv, a redatelj je u njima iskazivao umijeće da filmski zanimljivo prikaže kretanje masa i kolektivnog junaka.
U šezdesetima je Bulajić svoj talent upregnuo u ratne spektakle, načinivši dva filma koji su za titoizam bili ono što su gotičke katedrale za srednji vijek.
Uz te filmove ("Kozara" i "Neretva") odrasla je cijela jedna generacija, u kinima su bili hitovi, ali su Bulajiću nabili i reputaciju državnog umjetnika. Ipak, Bulajić uza svu društvenu moć koju je imao nikad nije nastojao kontrolirati film, nije spletkario protiv kolega i rušio tuđe projekte.
Uoči ovog razgovora razgovarao sam s jednim Bulajićevim kolegom s posve oprečnog ideološkog spektra koji je rekao: "Ako ništa drugo, Bulajić je u film novac unosio, nije ga iznosio." Veljko Bulajić je, među ostalim, i najuspješniji hrvatski filmaš: za "Neretvu" je nominiran za Oscara, "Kozara" je dobila Grand prix u Moskvi, a "Vlak bez voznog reda" desetak svjetskih nagrada.
Najreprezentativniji redatelj socijalističkog razdoblja hrvatskog filma ovog se tjedna u Puli nakon 18 godina vratio u kinematografiju i publici predstavio film "Libertas", politički biografski film o dubrovačkom piscu disidentu Marinu Držiću. U vrijeme razgovora Bulajić je bio na trncima jer se očekivao odgovor venecijanskog festivala hoće li film zaigrati u nekom od programa.
• Kako ste dospjeli u Zagreb i počeli se baviti filmom?
- Počelo je tako što sam u Domu armije bio zadužen za kulturni rad i tamo upoznao skupinu ljudi među kojima je bio i kazališni redatelj Kosta Spaić. Spaić je asistirao Gavelli u predstavi 'Skup' i mene doveo da volontiram. To je bio i moj prvi dodir s Držićem. Poslije sam odlučio konkurirati za tečaj režije u Jadran filmu koji je vodio Mladen Škiljan. U tom mi je razdoblju mnogo pomogao general Ivan Šibl s kojim sam ostao prijatelj i nisam ga se odrekao '71. Počeo sam isprva režirati dokumentarce, a onda sam dobio stipendiju za Rim, za Centro Sperimentale.
• Kako se to dogodilo?
- Komisija za kulturu savezne vlade raspisala je po jednu stipendiju za film i glazbu. Poslao sam dva dokumentarca i dobio stipendiju - za film ja, za glazbu dirigent Igor Đadrov. Sjećam se da mi je stipendija bila mala pa me je Frane Barbieri zaposlio kao dežurnog novinara u dopisništvu Tanjuga da mogu živjeti. Uskoro sam počeo volontirati. Prvo sam volontirao kod redatelja Marija Soldatija kojem je žena bila Ličanka, a kasnije i drugim redateljima, recimo De Sici u filmu 'Krov'. Prodao sam i jedan scenarij. Potom me Giuseppe De Santis pozvao da mu budem asistent u 'Cesti dugoj godinu dana' koju je snimao u hrvatskoj produkciji. Nakon toga dobio sam priliku i za svoj prvi cjelovečernji film 'Vlak bez voznog reda' (1959.). U početku su mi kao supervizora postavili Fedora Hanžekovića, ali se nismo slagali i ja sam se izborio za samostalnu režiju.
• 'Cesta duga godinu dana' i 'Vlak bez voznog reda' dva su filma koji najdosljednije provode estetiku neorealizma u Hrvatskoj. Očito je na vas utjecala talijanska scena?
- Ni ja, ni bilo koji drugi mladi redatelj moje generacije, od Truffauta dalje, nije mogao izmaći utjecaju genijalnog talijanskog neorealizma. Samo je pitanje bilo kako taj duh prenijeti na domaće teme.
• 'Vlak bez voznog reda' već pokazuje vašu sklonost filmovima s kolektivnim herojem i kretanjem masa?
- Da, to su najteži filmovi, mozaički, gdje treba voditi mnogo likova. Htio bih ovo reći: 'Vlak bez voznog reda' izveo je naš film u svijet. Doživio je trijumf u Cannesu, hvalili su ga Georges Sadoul i drugi ugledni kritičari, distribuiran je u 46 zemalja, dobio desetke nagrada.
Ipak, slažem se s Makavejevom koji je uvijek tvrdio da je moj najvažniji film bio 'Uzavreli grad' koji sam snimio 1961. u Srbiji. On je također nagrađen u Puli. U Bosni je čak bio zabranjen jer se smatralo da sam negativno prikazao industrijalizaciju, ne kroz pobjedu partije, nego kroz glavnog junaka koji je protjeran.
Mislim da je taj film važniji od 'Vlaka bez voznog reda' jer su se nakon tog filma počeli javljati drugi koji ruju i kopaju po društvu, imaju kritički stav.
• Mislite, recimo, na Bauerov 'Licem u lice' ili 'Službeni položaj' F. Hadžića?
- Da, među ostalim.
• U međuvremenu ste, međutim, vi snimili i jedan zaboravljeni film 'Rat' (1960.), i to u suradnji s dvije zanimljive osobe. Scenarist filma bio je slavni talijanski scenarist Cesare Zavattini, a glavnu ulogu glumi tada mladi, anonimni Antun Vrdoljak?
- Zavattini mi je sam ponudio svoj scenarij u Veneciji. Bilo je to odmah nakon 'Vlaka', tada sam mogao birati što ću raditi, imao sam ponuda. Bio je to film o atomskom ratu. Zanimljivo je da je general Gošnjak imao političke prigovore na film koje mi je čak i sam iznio. Nije odobravao tezu filma kako u ratu nitko ne može stvarno biti pobjednik.
• Nakon toga slijedi 'Kozara', prvi i, prema mojem mišljenju, najbolji od jugoslavenskih ratnih spektakala Titove ere. Čija je bila inicijativa da se film snimi?
- Inicijativa je stigla od bosansko-hercegovačkog ministra kulture Vinka Winterhaltera koji mi je poslao 40-ak kartica svjedočanstava o Kozari, za koju dotad nisam ni čuo. Kozara je za mene bila put korak prema Neretvi. Dobila je grand prix na A festivalu u Moskvi, igrala je u cijelom svijetu, osvojila desetak nagrada.
• I tako ste postali majstor za velike spektakle?
- Znate što je rekao Kawalerowicz negdje u doba kad je snimao 'Quo vadis'. Rekao je: svaki redatelj sanja da snimi veliki film. Eto, meni se taj san ostvario.
• O Neretvi se zna mnogo. Film s nizom zvijezda (Yul Brynner, Franco Nero, Sergej Bondarčuk, Orson Welles…), nominiran za Oscara, najskuplji film snimljen u istočnoj Europi izvan SSSR-a. Postoji, međutim, jedan detalj oko kojeg se pletu kontroverze, a nije razjašnjen. Čija je odluka bila da se Josip Broz Tito ne pojavi likom u filmu?
- To je bila odluka nas scenarista: scenarij smo radili ja, moj brat Stevo, Ratko Đurović i Talijan Ugo Pirro. Mi smo odlučili da u filmu Tita ne bude, samo da u jednom prizoru stižu njegove naredbe na komadu papira.
Ja sam scenarij odnio Titovim suradnicima i užoj okolini koji su svi smatrali da je to greška. Tvrdili su: kakav je to film gdje se ne vidi glavni junak? Onda me Tito pozvao na razgovor i otvoreno sam mu iznio moje argumente.
Rekao sam mu da to ne bi bilo dobro, da će svi reći da snimamo propagandistički film. Rekao sam kako pravi heroji filma moraju biti masa: seljaci, ranjenici, vojska. On je bio zatečen, ali je na kraju rekao - u redu, neka bude tako. Razišli smo se, a ja sam neko vrijeme iščekivao hoće li se njegova podrška filmu ohladiti. Međutim, nije.
• Znači, nije točan trač da zbog 'izbacivanja' Tita niste dobili režiju idućeg spektakla, 'Sutjeske'?
- Ne. Ja nisam htio raditi 'Sutjesku' jer bi to bilo ponavljanje, kao da jedem svoj vlastiti rep. To su mi jako zamjerali, čak i u Titovoj bližoj okolini. Na kraju je film bio realiziran, režirao ga je Stipe Delić, Tito se u filmu pojavljuje i glumi ga Richard Burton. 'Sutjeska' je bila skuplja od 'Neretve', a nigdje nije prikazana. Bio je to bačen novac. I tu se pokazalo da sam bio u pravu.
• Ma kako to neobično zvuči, u 'Neretvi' nema posve negativnog lika: i Nijemac i Talijan prikazani su s naklonošću, četnici se doimaju tragičarima…
- Alberto Moravia je isto to primijetio i pisao o humanizmu tog filma. Inače, Hardy Krueger je za njega, za ulogu njemačkog oficira Krantzera, dobio čak njemačku državnu nagradu.
• Htio bih da malo prokomentiramo prizor borbe protiv četnika koji minobacačima gađaju partizane skrivene iza stećaka. Čini se kao da taj prizor najbolje otjelovljuje tadašnju jugoslavensku ideologiju, kao da su bogumili 'prethodnica' titoizma, nesvrstanosti…
- Mogao bih se složiti. Stećaka ima puno u tom dijelu BiH pa mi se upravo iz razloga koje spominjete svidjela zamisao da ih dam napraviti i stavim na scenu. U stvarnoj bitki na Neretvi četnici su bili glavni protivnik partizana, ustaše su tu imale marginalnu ulogu. To je povijesna činjenica. A nakon pedeset godina dogodilo se da Vuk Drašković drži govor na Ravnoj Gori i kaže: 'Mi smo bili prvi antifašisti, mi nismo četnici iz filmova Veljka Bulajića!' Zanimljivo je da su srpski četnički emigranti u Chicagu kamenovali tri kina u kojima je igrala 'Neretva' pa je morala intervenirati i policija da zaštiti interese distributera.
• Vratili ste se filmu nakon duge stanke. Koliko ste problema imali s produkcijskim i tehnološkim promjenama koje su se u filmu dogodile? Jeste li osjetili pad razine profesionalizma?
- Ne, mislim da razina profesionalizma nije pala. Napredovala je tehnika, naročito u procesu montaže. Ali ako znate što hoćete, to je lako svladati.
• Današnji hrvatski film?
- Mislim da današnji hrvatski film ima nekoliko vrlo darovitih autora, ali mnogo nas je stajalo 10 godina promašaja, filmova koje je karakteriziralo kombiniranje i nastojanje da postignu udvornički efekt.
• Priča se da ste za 'Libertas' tražili i dopuštenje Vatikana?
- Da, i dobio sam ga. Kako smo trebali dozvolu za snimanje u crkvama, scenarij sam morao dostaviti kardinalu Poupardu koji je morao odlučiti smijemo li snimati u sakralnim objektima i hoće li nam biti naplaćeni. Kad je film bio završen, smatrao sam da je korektno da ga prikažem.
• Što su kardinali rekli?
- Svidio im se. Nisu imali primjedbi.
• Čini se da je osnovna intencija 'Libertasa' bila da pokažete kako je Republika svoju izvanjsku slobodu preskupo plaćala unutrašnjom neslobodom. Mene to podsjeća na Hrvatsku 90-ih. Je li to bila intencija?
- Iskreno, da.
• Imate li nakon 'Libertasa' još filmskih planova ili je ovo kraj?
- Dobio sam ponudu da radim jednu obiteljsku sagu o obitelji Talijana iz Rovinja koji završe preko Sardinije u Peru. To je, međutim, prenaporan projekt za moje godine. Postoji samo još jedan film koji bi želio raditi, ali to je tajna. Reći ću samo da je riječ o priči iz ovog posljednjeg rata. Ako ne bih mogao realizirati taj projekt, onda ću zatvoriti krug i napustiti film.
• Imali ste spor s Emirom Kusturicom. On vas je ismijao u filmu 'Underground' nazivajući po vama tragikomičnog redatelja ratnih spektakala s kojim se sprda?
- Negdje u doba rata RAI je organizirao jedno suočavanje redatelja koji su trebali razgovarati o ratu u Jugoslaviji. Ja sam ga tada namjeravao napasti zbog Sarajeva i suradnje s Miloševićem, ali on se nije pojavio u emisiji. Kasnije me on uvrstio u 'Underground', ali sam ga tužio preko jednog milanskog odvjetnika i on je te dijelove filma gdje se spominje moje ime morao izbaciti. Danas je on potpuno u rukama Pravoslavne crkve, odrekao se Sarajeva i svoje vjere, po meni je on danas karikatura, perfektna tema za film.
Jurica Pavičić
U šezdesetima je Bulajić svoj talent upregnuo u ratne spektakle, načinivši dva filma koji su za titoizam bili ono što su gotičke katedrale za srednji vijek.
Uz te filmove ("Kozara" i "Neretva") odrasla je cijela jedna generacija, u kinima su bili hitovi, ali su Bulajiću nabili i reputaciju državnog umjetnika. Ipak, Bulajić uza svu društvenu moć koju je imao nikad nije nastojao kontrolirati film, nije spletkario protiv kolega i rušio tuđe projekte.
Uoči ovog razgovora razgovarao sam s jednim Bulajićevim kolegom s posve oprečnog ideološkog spektra koji je rekao: "Ako ništa drugo, Bulajić je u film novac unosio, nije ga iznosio." Veljko Bulajić je, među ostalim, i najuspješniji hrvatski filmaš: za "Neretvu" je nominiran za Oscara, "Kozara" je dobila Grand prix u Moskvi, a "Vlak bez voznog reda" desetak svjetskih nagrada.
Najreprezentativniji redatelj socijalističkog razdoblja hrvatskog filma ovog se tjedna u Puli nakon 18 godina vratio u kinematografiju i publici predstavio film "Libertas", politički biografski film o dubrovačkom piscu disidentu Marinu Držiću. U vrijeme razgovora Bulajić je bio na trncima jer se očekivao odgovor venecijanskog festivala hoće li film zaigrati u nekom od programa.
• Kako ste dospjeli u Zagreb i počeli se baviti filmom?
- Počelo je tako što sam u Domu armije bio zadužen za kulturni rad i tamo upoznao skupinu ljudi među kojima je bio i kazališni redatelj Kosta Spaić. Spaić je asistirao Gavelli u predstavi 'Skup' i mene doveo da volontiram. To je bio i moj prvi dodir s Držićem. Poslije sam odlučio konkurirati za tečaj režije u Jadran filmu koji je vodio Mladen Škiljan. U tom mi je razdoblju mnogo pomogao general Ivan Šibl s kojim sam ostao prijatelj i nisam ga se odrekao '71. Počeo sam isprva režirati dokumentarce, a onda sam dobio stipendiju za Rim, za Centro Sperimentale.
• Kako se to dogodilo?
- Komisija za kulturu savezne vlade raspisala je po jednu stipendiju za film i glazbu. Poslao sam dva dokumentarca i dobio stipendiju - za film ja, za glazbu dirigent Igor Đadrov. Sjećam se da mi je stipendija bila mala pa me je Frane Barbieri zaposlio kao dežurnog novinara u dopisništvu Tanjuga da mogu živjeti. Uskoro sam počeo volontirati. Prvo sam volontirao kod redatelja Marija Soldatija kojem je žena bila Ličanka, a kasnije i drugim redateljima, recimo De Sici u filmu 'Krov'. Prodao sam i jedan scenarij. Potom me Giuseppe De Santis pozvao da mu budem asistent u 'Cesti dugoj godinu dana' koju je snimao u hrvatskoj produkciji. Nakon toga dobio sam priliku i za svoj prvi cjelovečernji film 'Vlak bez voznog reda' (1959.). U početku su mi kao supervizora postavili Fedora Hanžekovića, ali se nismo slagali i ja sam se izborio za samostalnu režiju.
• 'Cesta duga godinu dana' i 'Vlak bez voznog reda' dva su filma koji najdosljednije provode estetiku neorealizma u Hrvatskoj. Očito je na vas utjecala talijanska scena?
- Ni ja, ni bilo koji drugi mladi redatelj moje generacije, od Truffauta dalje, nije mogao izmaći utjecaju genijalnog talijanskog neorealizma. Samo je pitanje bilo kako taj duh prenijeti na domaće teme.
• 'Vlak bez voznog reda' već pokazuje vašu sklonost filmovima s kolektivnim herojem i kretanjem masa?
- Da, to su najteži filmovi, mozaički, gdje treba voditi mnogo likova. Htio bih ovo reći: 'Vlak bez voznog reda' izveo je naš film u svijet. Doživio je trijumf u Cannesu, hvalili su ga Georges Sadoul i drugi ugledni kritičari, distribuiran je u 46 zemalja, dobio desetke nagrada.
Ipak, slažem se s Makavejevom koji je uvijek tvrdio da je moj najvažniji film bio 'Uzavreli grad' koji sam snimio 1961. u Srbiji. On je također nagrađen u Puli. U Bosni je čak bio zabranjen jer se smatralo da sam negativno prikazao industrijalizaciju, ne kroz pobjedu partije, nego kroz glavnog junaka koji je protjeran.
Mislim da je taj film važniji od 'Vlaka bez voznog reda' jer su se nakon tog filma počeli javljati drugi koji ruju i kopaju po društvu, imaju kritički stav.
• Mislite, recimo, na Bauerov 'Licem u lice' ili 'Službeni položaj' F. Hadžića?
- Da, među ostalim.
• U međuvremenu ste, međutim, vi snimili i jedan zaboravljeni film 'Rat' (1960.), i to u suradnji s dvije zanimljive osobe. Scenarist filma bio je slavni talijanski scenarist Cesare Zavattini, a glavnu ulogu glumi tada mladi, anonimni Antun Vrdoljak?
- Zavattini mi je sam ponudio svoj scenarij u Veneciji. Bilo je to odmah nakon 'Vlaka', tada sam mogao birati što ću raditi, imao sam ponuda. Bio je to film o atomskom ratu. Zanimljivo je da je general Gošnjak imao političke prigovore na film koje mi je čak i sam iznio. Nije odobravao tezu filma kako u ratu nitko ne može stvarno biti pobjednik.
• Nakon toga slijedi 'Kozara', prvi i, prema mojem mišljenju, najbolji od jugoslavenskih ratnih spektakala Titove ere. Čija je bila inicijativa da se film snimi?
- Inicijativa je stigla od bosansko-hercegovačkog ministra kulture Vinka Winterhaltera koji mi je poslao 40-ak kartica svjedočanstava o Kozari, za koju dotad nisam ni čuo. Kozara je za mene bila put korak prema Neretvi. Dobila je grand prix na A festivalu u Moskvi, igrala je u cijelom svijetu, osvojila desetak nagrada.
• I tako ste postali majstor za velike spektakle?
- Znate što je rekao Kawalerowicz negdje u doba kad je snimao 'Quo vadis'. Rekao je: svaki redatelj sanja da snimi veliki film. Eto, meni se taj san ostvario.
• O Neretvi se zna mnogo. Film s nizom zvijezda (Yul Brynner, Franco Nero, Sergej Bondarčuk, Orson Welles…), nominiran za Oscara, najskuplji film snimljen u istočnoj Europi izvan SSSR-a. Postoji, međutim, jedan detalj oko kojeg se pletu kontroverze, a nije razjašnjen. Čija je odluka bila da se Josip Broz Tito ne pojavi likom u filmu?
- To je bila odluka nas scenarista: scenarij smo radili ja, moj brat Stevo, Ratko Đurović i Talijan Ugo Pirro. Mi smo odlučili da u filmu Tita ne bude, samo da u jednom prizoru stižu njegove naredbe na komadu papira.
Ja sam scenarij odnio Titovim suradnicima i užoj okolini koji su svi smatrali da je to greška. Tvrdili su: kakav je to film gdje se ne vidi glavni junak? Onda me Tito pozvao na razgovor i otvoreno sam mu iznio moje argumente.
Rekao sam mu da to ne bi bilo dobro, da će svi reći da snimamo propagandistički film. Rekao sam kako pravi heroji filma moraju biti masa: seljaci, ranjenici, vojska. On je bio zatečen, ali je na kraju rekao - u redu, neka bude tako. Razišli smo se, a ja sam neko vrijeme iščekivao hoće li se njegova podrška filmu ohladiti. Međutim, nije.
• Znači, nije točan trač da zbog 'izbacivanja' Tita niste dobili režiju idućeg spektakla, 'Sutjeske'?
- Ne. Ja nisam htio raditi 'Sutjesku' jer bi to bilo ponavljanje, kao da jedem svoj vlastiti rep. To su mi jako zamjerali, čak i u Titovoj bližoj okolini. Na kraju je film bio realiziran, režirao ga je Stipe Delić, Tito se u filmu pojavljuje i glumi ga Richard Burton. 'Sutjeska' je bila skuplja od 'Neretve', a nigdje nije prikazana. Bio je to bačen novac. I tu se pokazalo da sam bio u pravu.
• Ma kako to neobično zvuči, u 'Neretvi' nema posve negativnog lika: i Nijemac i Talijan prikazani su s naklonošću, četnici se doimaju tragičarima…
- Alberto Moravia je isto to primijetio i pisao o humanizmu tog filma. Inače, Hardy Krueger je za njega, za ulogu njemačkog oficira Krantzera, dobio čak njemačku državnu nagradu.
• Htio bih da malo prokomentiramo prizor borbe protiv četnika koji minobacačima gađaju partizane skrivene iza stećaka. Čini se kao da taj prizor najbolje otjelovljuje tadašnju jugoslavensku ideologiju, kao da su bogumili 'prethodnica' titoizma, nesvrstanosti…
- Mogao bih se složiti. Stećaka ima puno u tom dijelu BiH pa mi se upravo iz razloga koje spominjete svidjela zamisao da ih dam napraviti i stavim na scenu. U stvarnoj bitki na Neretvi četnici su bili glavni protivnik partizana, ustaše su tu imale marginalnu ulogu. To je povijesna činjenica. A nakon pedeset godina dogodilo se da Vuk Drašković drži govor na Ravnoj Gori i kaže: 'Mi smo bili prvi antifašisti, mi nismo četnici iz filmova Veljka Bulajića!' Zanimljivo je da su srpski četnički emigranti u Chicagu kamenovali tri kina u kojima je igrala 'Neretva' pa je morala intervenirati i policija da zaštiti interese distributera.
• Vratili ste se filmu nakon duge stanke. Koliko ste problema imali s produkcijskim i tehnološkim promjenama koje su se u filmu dogodile? Jeste li osjetili pad razine profesionalizma?
- Ne, mislim da razina profesionalizma nije pala. Napredovala je tehnika, naročito u procesu montaže. Ali ako znate što hoćete, to je lako svladati.
• Današnji hrvatski film?
- Mislim da današnji hrvatski film ima nekoliko vrlo darovitih autora, ali mnogo nas je stajalo 10 godina promašaja, filmova koje je karakteriziralo kombiniranje i nastojanje da postignu udvornički efekt.
• Priča se da ste za 'Libertas' tražili i dopuštenje Vatikana?
- Da, i dobio sam ga. Kako smo trebali dozvolu za snimanje u crkvama, scenarij sam morao dostaviti kardinalu Poupardu koji je morao odlučiti smijemo li snimati u sakralnim objektima i hoće li nam biti naplaćeni. Kad je film bio završen, smatrao sam da je korektno da ga prikažem.
• Što su kardinali rekli?
- Svidio im se. Nisu imali primjedbi.
• Čini se da je osnovna intencija 'Libertasa' bila da pokažete kako je Republika svoju izvanjsku slobodu preskupo plaćala unutrašnjom neslobodom. Mene to podsjeća na Hrvatsku 90-ih. Je li to bila intencija?
- Iskreno, da.
• Imate li nakon 'Libertasa' još filmskih planova ili je ovo kraj?
- Dobio sam ponudu da radim jednu obiteljsku sagu o obitelji Talijana iz Rovinja koji završe preko Sardinije u Peru. To je, međutim, prenaporan projekt za moje godine. Postoji samo još jedan film koji bi želio raditi, ali to je tajna. Reći ću samo da je riječ o priči iz ovog posljednjeg rata. Ako ne bih mogao realizirati taj projekt, onda ću zatvoriti krug i napustiti film.
• Imali ste spor s Emirom Kusturicom. On vas je ismijao u filmu 'Underground' nazivajući po vama tragikomičnog redatelja ratnih spektakala s kojim se sprda?
- Negdje u doba rata RAI je organizirao jedno suočavanje redatelja koji su trebali razgovarati o ratu u Jugoslaviji. Ja sam ga tada namjeravao napasti zbog Sarajeva i suradnje s Miloševićem, ali on se nije pojavio u emisiji. Kasnije me on uvrstio u 'Underground', ali sam ga tužio preko jednog milanskog odvjetnika i on je te dijelove filma gdje se spominje moje ime morao izbaciti. Danas je on potpuno u rukama Pravoslavne crkve, odrekao se Sarajeva i svoje vjere, po meni je on danas karikatura, perfektna tema za film.
|
'Želio bih raditi još jedan film' |
|
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....