KULTNA MANIFESTACIJA

VIDEO: PIŠE JURICA PAVIČIĆ Dobro došli na Pričigin... jedino mjesto gdje se hrvatski novinar ili pisac na trenutak osjeća kao da je Mick Jagger

U Splitu čovjek može osvojiti sva priznanja svijeta, imati sve nobele, oskare, pritzkerove i nazorove nagrade, no za pučki skaredni duh tvoja prava mjera je jesi li u stanju nasmijati ekipu uz čašu vina ili nisi. “Pričigin” je samo ekstrapolacija te kulture
 Vojko Bašić / CROPIX

Kad se u zemlji poput Hrvatske čovjek bavi pisanjem, nerijetko mu dođe da se pogleda u ogledalo i upita ima li to smisla. Ima li smisla gomilati na ekran slovne znakove u društvu u kojem se čita malo ili ništa, u kojem vlada prazna ignorancija, a svaki pokušaj civiliziranja odbija se od nas kao od gumenog zida. Pogleda se, ukratko, čovjek u ogledalo - i pomisli da je pisanje besmisleno.

A onda se jednom godišnje pojavi cjepivo za takve loše misli. Pojavi se svake godine u travnju, u obliku Pričigina.

Splitski festival usmenog pričanja Pričigin već trinaestu godinu služi kao grupna psihoterapija za hrvatsku pišuću, ali i ne samo pišuću zajednicu. Dođete tamo sve čemerni, dešperatni i beznadni, a izađete s Pričigina obnovljeni kao da vas je prežbukao neki kalifornijski life coach. Pričigin je, naime, jedino mjesto gdje se hrvatski novinar ili pisac na trenutak osjeća kao da je Mick Jagger. Dođete tamo, pričate nešto, a na betonskim skalama nikad dovršenog Doma mladih sluša vam stisnutih 700-800 ljudi dok je još koja stotina ostala van jer nije bilo mjesta. Ljudi slušaju, smiju se, aplaudiraju kao da Jugoplastika zabija jednu za drugom trice.

A cijela ta “stadionska atmosfera” događa se u rohbau kosturu betonskog teatra u kojem nema ni grijanja. Publika vas sluša u kaputima i bucama, a prošle godine burni je aplauz dobila gledateljica koja je na “Pričigin” donijela - svoj vlastiti jorgan! Za mene, ali očito i ne samo mene, Pričigin je postao godišnja doza dopa na koju sam se navukao. Svakog travnja, šest dana u tjednu, netko me napuni entuzijazmom i radošću, netko me posjeti da postoje drugi kao ja, a to znači da nisam sasvim zahirio.

Vojko Bašić / CROPIX

Štorije i batude

Kao mnoge dobre stvari, i Pričigin je nastao kao plod bezinteresne strasti. Splitski festival pričanja zamislio je i stvorio čovjek pod imenom Petar Filipić, profesor sa splitskog Ekonomskog fakulteta, čovjek poveće akademske karijere koji je u životu radio ozbiljne razvojne master planove, a među ostalim i napisao knjigu o ekonomici sveučilišnog školstva. Filipić je, međutim, uz ekonomiju imao i drugu strast, strast koja je tako splitska: štorije, batude, glende, facende - ukratko, pričanje.

U gradu u kojem vam ni Nobel ni Oscar ne jamče javni respekt ako niste kadri “bacit bazu”, Filipić je davne 2007. zamislio i prvi put pokrenuo festival koji je trebao nalikovati anglosaksonskim storytelling festivalima. Koncept je bio jednostavan. Pisci, pripovjedači i druge javne osobe trebaju stati pred publiku i u deset minuta bez papira i šalabahtera ispričati nešto zanimljivo. Za razliku od mnogih kulturnih one-hit wondera, Pričigin nije bio hit odmah. Prvih godina održavao se u svibanjskom terminu, a u publici bi bilo dvadeset-trideset ljudi. No, dobar glas se pročuo, a Pričigin je tijekom nekoliko godina postao - kako se danas to veli - “viralan”. Postao je hit.

A razmjere tog hita čovjek je mogao vidjeti u srijedu navečer, kad je na Pričiginu bio program u kojem je sudjelovao i autor ovog teksta, a uz njega još troje splitskih pisaca - Edi Matić, Ante Tomić i Aleksandra Kardum. Tema pričačke večeri bili su špijuni, obavještajci i obavještajno podzemlje, moderator je bio Nebojša Lujanović, a program je bio naslovljen slavnim citatom iz “Balkanskog špijuna” - “Ako me sete, sete…”. Nedovršeni rohbau sagrađen 1978. pred Mediteranske igre bio je pun kao šipak već 50 minuta prije početka. Kad na tribinama više nije bilo mjesta, organizatori su ljude usmjerili da ispune kazališnu scenu iza leđa govornika. Kad se i scena napunila, vani je ostalo 150 ljudi koje je profesor Filipić jedva natjerao da se raziđu i oslobode požarni izlaz. Program je - mislim da ne pretjerujem - slušalo 1000 ljudi.

Vojko Bašić / CROPIX

Javno autanje

Nama, građanima Splita, naravno, drago je što pričiginska publika hrli baš na naše programe, a tribine Doma mladih uvijek su najpunije kad pričaju “domaći” - Tanja Mravak, Boris Dežulović, Ante Tomić. U gradu gdje pišuće ljude katkad zalijevaju govnima i i vrijeđaju vas muralima lijepo je, naravno, dobiti takvo uzvratno ljubavno pismo. No, Pričiginove večeri nisu pune samo kad nastupaju domaće snage.

One nisu pune samo onda kad nastupaju slavni - recimo, poput ovogodišnjeg gosta Mile Kekina, koji je imao sjajan, topli i dirljivi govoreće-pjevajući nastup uz unplugged gitaru. Iste večeri kad je u betonskom zdanju Kekin odradio sjajnu večer, samo je dva sata ranije nastupala sedmočlana ekipa mlađih književnica. Oko 700 ljudi je tako, među ostalim, vidjelo i slušalo finalisticu T-portalove nagrade Koranu Serdarević, ili nadolazeću zvijezdu hrvatskog pjesništva Moniku Herceg - koja je te večeri imala više slušatelja, pretpostavljam, no što joj je tiraž Goranom nagrađene zbirke.

Okosnicu Pričigina čine ljudi kojima je pričanje posao: dakle, pripovjedači, pisci, koji put novinari. Tijekom ovih 13 godina programski tim Pričigina - koji su izvorno činili Kruno Lokotar i Renato Baretić, a posao je potom preuzeo Nebojša Lujanović - u Split je doveo znatan dio onog što je najbolje u hrvatskoj književnosti, od Slavenke Drakulić do Zorana Ferića. Također, kroz tradicionalnu post-Yu festivalsku večer “Lijepa vaša” na Pričiginu je gostovao i veliki dio ex-YU scene, od Dragana Velikića i Andreja Nikolaidisa do Rumene Bužarovske, uz koju je vezan i jedan od zabavnijih pričiginovskih skandala. Bužarovska je, naime, na Pričiginu pripovijedala fikcionalnu priču o lezbijskom paru u ich-formi, koju su makedonski mediji skinuli s YouTubea i objavili senzacionalističku vijest da se najpoznatija književnica “u Splitu javno autala”.

Nikola Vilić / CROPIX

Pjevači, konobari, stripaši...

Pričigin je - ukratko - i književni događaj. Ali, Pričigin se ne može svesti samo na književni festival. Jer, koncept festivala od početka je bio takav da su svoju šansu, mikrofon i deset minuta imali i ljudi koji ne pišu. Na festivalu su gostovali ljudi raznih fela, od (ove godine) astronoma Korada Korlevića, preko Damira Avdića, Borne Sora ili Miroslava Radmana pa do (nitko nije bez grijeha) Željka Keruma. Jedna od pričiginovskih tradicija je i večer kad priče pričaju ljudi različitih profesija. Publika Pričigina tako je imala priliku slušali dogodovštine dugogodišnjih konobara, kuhara, priče poduzetnika, prirodoznanstvenika, a ove su godine tako večer pod vodstvom Vladimira Šagadina dobili strip-crtači. Jedna od takvih profesionalnih večeri koja će se pamtiti bila je prošlogodišnja kad su stejđ i mikrofon dobili estradni pjevači. Bez muzike i instrumenata publiku su trebali zabaviti muzičari od Gibonnija, preko Tedija Spalata, Giuliana i Karana, a nakon sat i pol se ispostavilo da su neki - recimo, upravo Karan - rasni “entertaineri” i u govornoj formi.

Tijekom trinaest godina Pričigin je, naravno, dobio i svoje interne zvijezde. Prva od njih je vjerojatno kolumnistica Jutarnjeg Tanja Mravak koja se proslavila brižljivo pripovjedački pripremljenim i glumački efektnim nastupima pa su je mediji nazvali “kraljicom Pričigina”. Drugi je splitski enolog i profesor Živko Skračić, čiji je nastup iz 2018. ovjekovječen na jednoj od klasičnih Pričiginovih slika, na kojoj se publika na daskama iza pripovjedačevih leđa grči od grohota. Treća je splitska književnica Aleksandra Kardum, koja inače piše gustu i hermetičnu intimističku prozu, ali se iza mikrofona pretvori u jetkog i pronicljivog satiričara - kako se obično kaže - “našeg mentaliteta”. Uz Borisa Dežulovića, Emira Imamovića Pirkea, Nenada Veličkovića, Mimu Simić ili Borisa Rašetu, to se neke od “provodnih” zvijezda festivala. No, Pričigin svake godine izbaci novi neopaženi talent, kao ove godine Koranu Serdarević, ili riječku autoricu erotske proze Doris Pandžić.

Tijekom trinaest godina, Pričigin je u hodu kreirao i svoja vlastita žanrovska pravila. U pravilu, najbolje prolaze duhovite i satirične priče, premda to nije žanrovska obveza. Velikim dijelom prevladavaju autobiografske pripovijesti, što je razlog zašto se i one koje nisu neki put krivo poimaju kao takve. Najveća greška koju rade neki sudionici-pisci je da smisle priču koja bi funkcionirala ukoričena u zbirci, pa je pokušavaju reproducirati usmeno. Pisano i govorno - naučio nas je Pričigin - dva su sasvim različita medija koji traže i priče različite dramaturgije, plot-twista, poante. Također, kod Pričigina je umijeće izvedbe jednako važno koliko i sama naracija, a postoji nemali dio uzvanika Pričigina koji su kaotični rasuti teret uspjeli pretvoriti u efektni nastup jer su isijavali glumačkom iskrom i temperamentom.

Nestvarna popularnost

Ono što ostaje fascinantno u slučaju Pričigina njegova je nestvarna popularnost. Svi mi koji drvimo oko knjige navikli smo već na standarde hrvatskih književnih nastupa, gdje u knjižnicu dođe 10-15 ljudi, od kojih pola budu oni koji su došli jer vas poznaju osobno. Najednom imate festival na kojem (također) većim dijelom nastupaju pisci, koji puni amfiteatar od 700 mjesta, a direkcija festivala mora megafonom i redarima razjurivati ljude koji su ostali pred vratima. Pri tom se pričiginskoj publici nudi “komfor” približno nalik onom na prvoligaškoj utakmici Lokomotiva - Rudeš u siječnju: betonski nedovršeni auditorij bez grijanja, stolica i naslona.

Vojko Bašić / CROPIX

Dakako, faktor je i to što su svi programi Pričigina besplatni - ali, književni nastupi su u Hrvatskoj ionako besplatni. Faktor je i to što se Pričigin zbiva u gradu u kojem nema mnogo konkurentske kulturne ponude. Ali, sve to ne može do kraja objasniti fenomen Pričigina. Prije će biti riječ o tome da je festival koji je smislio profesor Filipić postao neka vrsta kohezivnog tkiva za onaj dio slobodoumne, liberalne buržoazije koji se 359 dana u godini osjeća napušten, u manjini, zagubljen i izbezumljen u kolektivitetu društva s kojim se ne može identificirati. A onda šest dana u tjednu te krpice građanstva dobiju svoj Knin, Glinu i Čavoglave, šest dana kad se osjećaju masovnima, kad su u većini i kad mogu kroz smijeh isprazniti nagomilani dert.

Sve se to pak događa u gradu u kojem je smijanje i ruganje esencijalni dio lokalne kulture - u gradu koji je samo 20-ih i 30-ih imao 44 satirična časopisa, u kojem je i Feral Tribune izišao iz duge satirične tradicije izrugivanja s imenom i prezimenom. U Splitu, čovjek može osvojiti sva priznanja svijeta, imati sve nobele, oskare, pritzkerove i nazorove nagrade, no za pučki skaredni duh tvoja prava mjera je jesi li u stanju nasmijati ekipu uz čašu vina ili nisi. “Pričigin” je samo ekstrapolacija te kulture: dan kad su i publika i izvođači jedna velika ekipa i čeka se tko će i kad idući “bacit bazu”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 09:38