Vlada nastavnike stjerala u kut: više ne štrajkaju za plaće, nego za dostojanstvo

Štrajk učitelja i profesora ušao je u fazu kad ono početno pitanje koeficijenta, zbog kojeg su prosvjetari krenuli u štrajk i od čega ne odustaju, više nije najvažnije. Motiv je obrana dostojanstva cijele profesije kojoj su povjereni odgoj i obrazovanje naše djece.

Stoga i roditelji koji podržavaju štrajk prosvjetara ne čine to zato da bi učitelji imali šesto, sedamsto ili tisuću kuna veću plaću, nego zato što im je stalo do djece i žele da ih odgajaju i poučavaju zadovoljni ljudi koji se po materijalnom statusu mogu naći u višoj srednjoj klasi i nisu lišeni društvenog ugleda.

A to je ono što im ova Vlada uskraćuje. Otkad je počeo štrajk, premijer Andrej Plenković s prosvjetarima komunicira preko medija. Na njihov zahtjev za povećanje koeficijenta odgovorio je sa saborske govornice objavom kako će svima u javnim službama povećati osnovicu za 6,12 posto. Time im je poručio da mogu imati nešto veća primanja, ali ih je odmjerio istim aršinom kao i sve druge koji su na proračunu. Neovisno o tome je li shvaćao što čini ili ga nije bilo briga, premijer je uvrijedio i ponizio sve ljude koji rade u obrazovnom sustavu.

Najgore je, međutim, što ovakvim stavom prema prosvjetarima, u kojem je potpuno gluha prema zahtjevu sindikata za podizanje osnovice, Vlada pokazuje da joj je svejedno kakve će to posljedice ubuduće imati na ionako već narušenu kadrovsku strukturu zaposlenih u školama.

Učiteljska i profesorska zanimanja su već godinama obezvrijeđena i u njih se regrutiraju ljudi koji istinski vole tu profesiju, a primanja su im na drugom mjestu, dok ostatak katedri zauzimaju ljudi lišeni ambicije ili pak oni koji nisu uspjeli nigdje drugdje. Zbog podcijenjenosti i potplaćenosti ovih zanimanja, škole su se već suočile s nedostatkom nastavnika kemije, fizike, matematike, geografije...

Roditelji već godinama djecu šalju u škole u kojima učitelji moraju raditi po programima koji djecu tjeraju na bubanje beskorisnih i suvišnih sadržaja, dok se cijelo obrazovanje pretvorilo u trku za što boljim ocjenama. Djeca, njihovi roditelji, pa onda i nastavnici postali su žrtve sustava u kojemu je važna jedino ocjena.

Gradivo koje djeca moraju apsolvirati i način na koji im se daje na usvajanje očigledno su neadekvatni, što roditelje tjera da pokraj “besplatnog” obrazovanja djeci u sve većoj mjeri plaćaju instrukcije. Učitelji istodobno imaju sve manje vremena za učenike i pripremu nastave jer su sve opterećeniji potpuno bespotrebnom birokracijom.

Time smo stvorili inflaciju odlikaša koji konkuriraju za fakultete, dok se na državnim maturama iz godine u godinu pokazuju sve lošiji rezultati.

Takozvana reforma školstva koja je iznjedrila takozvanu Školu za život nije donijela nikakav bitan pomak u obrazovnom sustavu. Posrijedi je paravan kojim HNS preko ministrice obrazovanja Blaženke Divjak i dalje nastoji opravdati prevaru birača i pretrčavanje iz oporbenih redova u vladajuću strukturu, u kojoj su zaposjeli nekoliko ministarstava i rasporedili se po drugim funkcijama.

Na projektu Škole za život pokazalo se da ministrica Divjak nije uspjela pripremiti nikakvu ozbiljniju reformu školstva, nego je u škole ugurala eksperiment koji će biti onoliko uspješan koliko ga svojim entuzijazmom uspiju spasiti učitelji i profesori koji će ga morati pretočiti u praksu. Na štrajku prosvjetara se pak pokazalo da je utjecaj ministrice Divjak u Vladi i više nego skroman.

Ministrica koja se na početku štrajka prikrpala na rep sindikalne akcije brzo je iskoračila u stranu istoga časa kad je štrajk postao točka ozbiljnog prijepora između HDZ-a i HNS-a, da bi sada, kad je stvar došla do vrhunca i štrajk iz cirkularnog prerastao u frontalni, pokušala zauzeti neutralan teren.

Na jučerašnjoj izvanrednoj konferenciji za novinare Blaženka Divjak nije ponudila nikakvo rješenje, a još gore, nije zauzela ni stav. Smatrajući da može biti neutralna kao Švicarska u Drugom svjetskom ratu, gđa Divjak je doslovno kazala da u “igri moći sindikata i premijera ne želi sudjelovati”. Pitanje je, međutim, zašto želi i kako može ministrica znanosti, obrazovanja i sporta biti osoba koja odbija sudjelovati u najvažnijem događaju koji se odvija u njenom resoru?!

Na kraju se sve svodi na to da Vladu nije briga za obrazovanje, dok resorna ministrica kojoj je ono povjereno nema kapaciteta, volje, ni političke težine da bi učinila ikakav bitniji iskorak. Kad se podvuče crta, učiteljima i profesorima ne preostaje drugo nego štrajkati do ispunjenja zahtjeva.