KOMENTAR

VLADO VURUŠIĆ Zašto u našem sportu nitko ne želi priznati poraz?

Nije stvar u porazu. Svakavih poraza ima, i nepravednih, i slučajnih, i nesretnih, ali stvarati atmosferu pobjede tamo gdje je, ipak, nema zaudara na atmosferu kosovskog mita kod istočnih susjeda
 Shaun Botterill / Getty Images

Kada je u 88. minuti nedjeljnog finala Afričkog prvenstva kamerunski igrač Aboubakar prevario vratara egipatske reprezentacije, uništio je nade da će se Egipat popeti na vrh nogometne kontinetalne piramide, kamere su tada fiksirale izbornika egipatske repreznatacije Argentinca Hectora Cupera koji je staklenog pogleda gledao kako mu izmiče iz ruku još jedan veliki trofej. Hrvatski mediji odmah su zavrtjeli priču o najvećem trenerskom luzeru - ovo mu je bilo već šesto finale u dvadesetak zadnjih godina nakon kojeg je primio "tek" srebrno odličje. Dogodi se. Iskusni trener Cuper doveo je šest momčadi do finala raznih nogometnih natjecanja (jednom je izgubio finale Kupa kupova, a čak dva puta bio je u finalu Lige prvaka sa španjolskom Valencijom), ali kako je u njima izgubio, za njega se zalijepila “titula” nesretnika i luzera. Dakle, Hector Cuper je s dva finala Lige prvaka te jednim Prvenstva Afrike - gubitnik i predmet sprdnje.

No, nije ovo priča o porazima Hectora Cupera, on je uvod u priču o slavljima sportskih hrvatskih poraza, koje smo imali zadnjih mjeseci nakon što neke naše reprezentacije - rukomet, nogomet i tenis te nogometaši Dinama, popularno govoreći - ostali kratkih rukava. No, ti zadnji neuspjesi hrvatskih reprezentacija popraćeni su ushitom pobjede i proglašeni zapravo uspjesima. Nakon što je hrvatska reprezentacija ispala u osmini finala Europskog prvenstva u nogometu u Francuskoj, čelnici Hrvatskog nogometnog saveza cvali su od zadovoljstva i govorili kako je ostvaren velik uspjeh.

Francuska se pokrila ušima nakon što je poražena u finalu. Nakon šokantnih poraza rukometne reprezentacije na netomm okončanom Svjetskom prvenstvu svi su se trudili dokazati da je i “drvena madalja” velik uspjeh, mada zaboravljaju što je u utakmici za treće mjesto u jednom time outu slovenskim rukometašima kazao njihov izbornik Veselin Vujović: - Jel znate ko je bio četvrti u Riju? I stvarno, sjeća li se itko tko je izgubio utakmicu za broncu na Olimpijskim igrama u Riju?

Danima se već naši mediji natječu u dodjeljivanju pohvala neiskusnoj Davis cup reprezentaciji koja je izgubila jer su najveće zvijezde otkazale nastup. (To je pak drugi par rukava). Naravno, moramo priznati, da su se rezervni dečki hrabro borili i pali dostojanstveno, njima na čast. Ponosni u gordosti poraza. Može li se kriviti dečke za poraz. Ne, daleko od toga. No, pali su. Rukometaši su pak "ostavili srce na terenu". Kako je u jednom filmu filozofski rekao Sean Connery: - Dao sam sve od sebe, uzrečica je gubitnika. I to jest tako bez obzira na činjenicu da se mnogima koji su izgubili nema što prigovoriti, osim da nisu pobijedili. Nije stvar u porazu. Svakavih poraza ima, i nepravednih, i slučajnih, i nesretnih, ali stvarati atmosferu pobjede tamo gdje je (ipak) nema, zaudara na atmosferu kosovskog mita kod naših susjeda.

Kad Dinamo igra u Ligi prvaka, pa makar tamo bio tragikomična vreća za napucavanje, iz tog će kluba podviknuti: - Igrajte vi Ligu prvaka! Ne, mi ne igramo Ligu prvaka ni na svjetskim prvenstvima jer radimo nešto drugo, a nismo ni plaćeni da igramo, osim što plaćamo ulaznice, ne spavamo noćima nakon poraza i za svoj smo posao puno manje plaćani, ako uopće jesmo. Porazi nikada ne mogu biti pobjede, ali ovdje nitko ne želi priznati poraz pa onda uvrijeđeno sve proglašavamo uspjehom. Ako prihvatimo tu šprancu, teško ćemo nešto postići jer i sam nastup, kakav god bio, proglašavamo velikom stvari.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 04:06