Vrijeme je za bijeg iz lošeg scenarija

Donald Trump je izabrani predsjednik najutjecajnije svjetske ekonomije, to je činjenica, vrijeme je da prekinemo globalno samosažaljivo cendranje i počnemo planirati scenarije prilagodbe. Trebat će nam, kao i cijeloj Americi, Europi i svijetu općenito. Predsjednik Trump neće, međutim, biti razlog promjene koja dolazi, on je posljedica društvene, političke i ekonomske klime u kojoj živimo.

U svojem kratkom pozdravu, koji je najmanje nalikovao na čestitku, Angela Merkel poručila je izabranom američkom predsjedniku da “Njemačku i SAD povezuju zajedničke vrijednosti - demokracija i sloboda, jednakost, vladavina zakona, ali i uvažavanje ponosa svake pojedine osobe, neovisno o njezinu porijeklu, boji kože, uvjerenju, spolu, seksualnoj orijentaciji ili političkim stavovima. Buduća suradnja temeljit će se na tim vrijednostima.” Poručila mu je to kao njemačka predsjednica, ali ujedno i kao vjerojatno najutjecajnija svjetska političarka i kao stvarni lider Europske unije. Pitanje je, međutim, hoće li i ona preživjeti izbore 2017.

Danas već znamo da su pregovori o Transatlantskom trgovinskom sporazumu (TTIP) mrtvi, ali to ne treba stavljati Trumpu na dušu. Europa se nikad nije pomirila s mogućnošću jačanja američkog korporativnog utjecaja na politiku Bruxellesa, što je razumno, danas još i više nego kad se pregovaralo, a SAD, iako vjerojatno spreman na određene kompromise, nije se potrudio da razbijanjem tajnovitosti pregovora na svoju stranu pridobije europske građane. TTIP je umro u Francuskoj, Nizozemskoj i Bruxellesu, mjesecima prije Trumpova dolaska, pa i prije referenduma o Brexitu, prve ozbiljne najave nezaustavljivih promjena politike na Zapadu.

Sada je prilično jasno i da će se put prema finalizaciji Brexita ubrzati. Američko britanski savez i dosad je bio čvršći i iskreniji od veza Londona i Bruxellesa. Britanijin, ne naš problem je što ju danas od najvećeg političkog prijatelja dijeli cijeli ocean. Na nama je, kao i na drugima, da pokušamo iskoristiti prilike koje stižu s Brexitom. Hrvatska neće postati financijsko središte svijeta, može, međutim, ugrabiti možda jedinstvenu priliku da bude sjedište jedne ili više regulatornih agencija, pa tako usisati trošenju sklone birokrate u svoju ekonomiju. Beč je pretrpan, Bruxelles dosadan, a Ženeva odavno preskupa.

Treba, međutim, gledati šire - što Trumpova “nova Amerika” znači za ulogu cijele Europske unije? Može li EU u budućnosti, kao druga najjača svjetska ekonomija (druga nakon Kine, ne SAD-a), preuzeti barem dio SAD-ove dosad gotovo neupitne globalne uloge? Što će se dogoditi kada sa scene nestane Angela Merkel, hoće li Njemačka i dalje biti najjača i najzdravija europska ekonomija, ali i najbliža obećana zemlja za nezaposlene Hrvate?

S druge strane, kako će zemlja koju vodi čovjek koji je, prema vlastitim riječima, pokraj uzglavlja držao zbirku govora Adolfa Hitlera preuzeti ulogu čuvara slobode svakog pojedinog čovjeka? To pitanje nije postavio neki europski iznervirani ljevičar, nego Graydon Carter, urednik njujorškog salonskog mjesečnika Vanity Fair. Činjenica je da Amerika ni dosad nije u tome uvijek bila uspješna, ali barem je nastojala.

Što za ravnotežu u našoj regiji, koja je dosad u više navrata iskorištena kao detonator za najbolnije europske promjene, znači mogući veliki sporazum trampovske Amerike i putinovske Rusije? Jesmo li dovoljno zreli da se suprotstavimo ponavljanju takvog, za nas samo lošeg scenarija?

Turbulentna razdoblja ne traže nužno turbulentne reakcije. Kada sam nakon izbijanja velike krize eurozone razgovarao s britanskim povjesničarom civilizacije Niallom Fergusonom, on je bio uvjeren u skori raspad eurozone, a možda i cijele EU. “Putanja ekonomije kreće se od recesije prema vrlo niskom rastu. Uz takvu aritmetiku, zašto bi itko ostao miran?” pitao je. Po njemu bi bilo logično da su Grci, “kada su shvatili što ih je snašlo, odmah poručili Europi - jebite se, škvadro, mi smo sad Argentina, što mislite učiniti po tom pitanju?”. Srećom za sve, to se nije dogodilo.

Britance koji su i inače zaokupirani poviješću (kao i mi, samo što su oni, za razliku od nas, jednom bili imperij), sada zanima kako će današnje razdoblje izgledati iz budućnosti. “Povjesničari bi mogli zaključiti da je 2016. bila točka preokreta u ekonomskoj politici”, piše Financial Times, najavljujući Trumpov mogući preokret u politici prema sustavima valuta i banaka, iako mogući rastanak s bankocentričnim sustavom, kojemu Trump duguje značajne protuusluge pa nije vjerojatno da će se dogoditi, i nije nešto za čime bi ostatak svijeta trebao žaliti. Opasnije su dubinske civilizacijske promjene koje nas vode prema nekima u povijesti ostavljenim svjetonazorima.

Ili, kako piše Velimir Šonje na svojoj Facebook stranici, “puno veća opasnost od samoga Trumpa, zasad, dolazi od nerazumijevanja i pogrešnih interpretacija razvoja događaja u Americi. Viktor Orban jedva je dočekao proglasiti kraj liberalizma, a Marine Le Pen najavljuje novo doba.”

Uopće, niz reakcija nakon prošlotjednih američkih izbora u sebi je sadržao barem toliko populizma koliko i kampanja kojom je Trump izborio pobjedu. Bilo bi pogrešno misliti da je taj “reaktivni” populizam manje opasan od njegova.