Slavni ratnik već odavno nije među nama, ali njegova uspomena živi u ovome suhom, besplodnom krajoliku. Njegovo junaštvo, čast, priče o oštricama njegovih strijela i milostivosti prema zarobljenim neprijateljima, njegova uspravna figura na pjegavom pastuhu, duga vrana kosa, bijeli zubi, prijateljski osmijeh zauvijek će ostati u našim srcima, postojani kao Velebit udno kojega je izdahnuo. Čak i siva će planina, hladni kameni gorostas koji nikada nikoga zapravo nije volio, svečano šapnuti: "I nakon Winnetoua - Winnetou."
Četrdeset godina je prošlo otkako je on sa svojim narodom jahao ovim krajevima, sukobljavao se s bijelim doseljenicima, farmerima iz Jasenica, kopačima zlata iz Starigrada, revolverašima iz Maslenice, lovcima na glave iz Rovanjske, Meksikancima iz Muškovaca i šerifovim pomoćnicima iz Obrovca, ali predaja o njegovim podvizima još se pronosi diljem Europe, osobito u Njemačkoj, odakle je ovaj Apaš rodom.
Svakog ljeta, na putu do nekog dalmatinskog zimmer frei odredišta, ovdje će se zaustaviti nekoliko desetaka njih i s ushitom primjećivati - ono je kamen na kojemu je Winnetou užinao komad suhe bizonove plećke, na onoj je ledini prvi put poljubio voljenu Nscho-tschi, ondje se bratimio s odanim Old Shatterhandom, ono je drek koji je Winnetouov konj istovario...
"Nekad je teško razgovarati s obožavateljima. Oni su tako fanatični da im ne možete proturječiti", priča nam Marin Marasović. "Moja draga Uschi Behm, na primjer, koja trideset godina dolazi ovamo tražeći ostatke Winetoua, jednom je našla neku staru hrđavu čahuru i tvrdila da je to ostalo od snimanja. Kada sam je oprezno pokušao uvjeriti da je to teško procijeniti jer je prošlo četrdeset godina, a u međuvremenu bio rat i svakakve su čahure letjele uokolo, ona mi je rekla da ona dobro zna koja je vrsta metaka, koji kalibar i od kojega proizvođača korišten u filmu."
Uschi Behm možda je najodanija obožavateljica, već je sedamdesetih godina prošlog stoljeća počela hodočastiti na mjesta gdje je sniman Winnetou. Nekome će to možda biti šašavo, ali ta sredovječna, punašna plava tajnica u osiguravajućem društvu cijeli je svoj život provela u pulp fantazijama o kršnom indijanskom ratniku. Winnetou je njezin princ na bijelom konju. Čak i ako Winnetou ne jaše bijelog konja, a ne jaše ga jer je Karl May lijepo upozorio da su bijeli konji previše upadljivi. Neprijatelj ih odmah primijeti.
Kako bilo, Uschi je najmanje jednom godišnje na Tulovim gredama pod Velebitom, da pusti suzu na mjestu gdje je Old Shatterhand zadnji put držao beživotno tijelo svoga prijatelja. Kratku stanku u svojim hadžilucima tajnica iz Kölna imala je samo ratnih godina, no ni tada nije dugo izdržala bez svog najdražeg Apaša.
"Došla je malo nakon Oluje", sjeća se Marasović, "čim je na televiziji vidjela da se na Tulovim gredama helikopterom iskrcao njemački ministar obrane koji je došao u posjet njemačkim jedinicama u sastavu SFOR-a, što su bile smještene tu u blizini. Uschi je prepoznala mjesto i odmah se zaputila u Hrvatsku. 'Ali, Uschi, gore je minirano', pokušao sam je upozoriti, na što je ona odmahnula rukom i kazala da će proći stazom kud je ministar prošao."
Mine uistinu još nisu sasvim raščišćene na tom dijelu i na to jasno upozorava tabla s lubanjom i prekriženim kostima, ali Nijemci i Austrijanci svejedno šetaju okolo. Veliki ih Manitu čuva, još nijedan nije poginuo. Iako se ne može reći da se oni nisu trudili da se to dogodi. Štoviše, turisti nerazumno skakuću oko Tulovih greda i uz Zrmanju, gdje je filmska ekipa jednom davno sagradila indijanski pueblo.
Odjeveni u kostime svojih heroja, Austrijanci i Nijemci se kotrljaju po tlu i s puškama u rukama brzo pretrčavaju od kamena do kamena. Nekolicina njih je čak snimila amaterski film "Winnetou und der Schatz der Marikopas", gdje su ovjekovječili nove dogodovštine velikog ratnika.
"Gledaj ovi ovde", upozorava me Tomo dok u njegovu masleničkom domu gledamo DVD sa spomenutim filmom, "ovi što glumi Indijanca. Mike Dietrich. On je ostavio ženu i četvero dice zbog jedne što isto k'o i on voli Winnetoua."
"Naša je drugu squaw", objasni Miro s druge strane stola.
"A ovi ovde, ovi što glumi Old Shatterhanda. Thomas Vogt", nastavlja Tomo. "Njemu sam slomio koplje."
"Kakvo koplje?"
"Pravo koplje, što je bilo u filmu, ko zna koliko je para za nj da."
"I ti si mu ga slomio?! Koji si ti zločinac!"
"Ma nisan namjerno, nego onako, igra san se. Bacio ga jednon, dvaput, treći put nezgodno se zabi u ledinu i puče popola. Da si ti njega vidio kad se to dogodilo. Ko da sam mu obje ruke i noge slomio. Cilu noć je plaka."
"Triba si mu trisku dat", zaključi Miro jednostavno.
Hrvati Apaši
Tomo, koji je u minulih nekoliko godina postao vodič njemačkim i austrijskim obožavateljima Winnetoua, vjeruje kako bi se od toga mogao napraviti sjajan biznis: da se ponovno načini indijansko selo, sagradi saloon za doseljenike, kupi i osedla nekoliko konja, a lokalno stanovništvo namrči ratničkim bojama pa da za turiste igraju prizore iz filmova o Winnetouu. Našlo bi se tu posla za svakoga, i za Hrvate i za Srbe. Naši bi, recimo, bili Apaši, a pravoslavci Čejeni.
O takvom nečemu, možda tek malo manje ambicioznom, razmišljali su i u Jadran filmu, koji je šezdesetih bio koproducent filmova, iznajmljivao Nijemcima opremu i zapošljavao naše filmske radnike, scenografe, rasvjetljivače, glumce, statiste... No, to je ipak megalomanski naum koji će se teško ostvariti. Ponovno graditi filmski set bilo bi preskupo. Ipak, turistički radnici prepoznali su potencijal ove ideje i već ga iskorištavaju u razumnijem, skromnijem obimu.
"Graditi ponovno indijansko selo je glupo", kaže Marin Marasović. "Teško bi nam se isplatilo, a upropastili bismo prirodu. Ali, možemo organizirati izlete u kojima bi se turisti odijevali u kostime iz filmova, pa natjecanja u gađanju lukom i strijelom..."
"Jeste li razmišljali o konjima i školi jahanja?"
"Pa i to svakako u bliskoj budućnosti."
Napokon, tu stvar već rade njemačke turističke agencije. Njemački Adac, na primjer, na izletima kroz ovaj kraj ne propusti upozoriti da se tu snimao film o autentičnom njemačkom Apašu, a prodaju i aranžmane u kojima gosti mogu osjetiti dašak nekadašnjeg života na Divljem zapadu. Čini se ipak da to Adac ne organizira bogzna kako jer im je Uschi Behm napisala ogorčeno pismo da svojim cirkusom kaljaju uspomenu na glasovitog ratnika. Gospođa Behm još bi mogla obući i majicu "Winnetou! Heroj, ne zločinac
."Nadam se da neće imati primjedbi na našu organizaciju", kaže oprezno Marasović jer njegovo turističko poduzeće za mjesec dana organizira veliku konvenciju obožavatelja Winnetoua. Planiraju obilazak svih lokacija na kojima je nekada snimano - od Plitvica, Paklenice, Tulovih greda i Zrmanje do Roškog slapa i Skradinskog buka. Pozivaju glumce i statiste, pripremaju predstavljanje knjige "Na Winnetouovim lokacijama" scenografa Vladimira Tadeja.
Potražili smo u Maslenici nekog tko će autentično posvjedočiti o tim slavnim danima kada se Zrmanja zvala Rio Pecos. Vrebali smo starije, ćelave mještane, vjerujući da bismo od njih mogli čuti stravično svjedočanstvo kako su ih Apaši skalpirali. Ali, na kraju smo našli samo Tomislava Baričevića koji nije skalpiran jer je glumio Winnetouova jarana. Zapravo, čini se da je Tomislav bio kolebljiva narav, kao oni što su u Drugom svjetskom ratu bježali od partizana domobranima i natrag - jedan dan bi se borio na strani kauboja, a sutradan bi prišao Indijancima i bez kajanja pucao na dojučerašnje prijatelje.
"A čuješ, glumio bi prema potribi, što se taj dan snimalo", objašnjava Baričević. "Ako se snimalo u saloonu, obukli bi me u kauboja. A ako bi se išlo u pueblo, ja bi go do pasa skaka oko vatre."
Bio je statist i povremeno kaskader, znao je skočiti na leđa konju u trku i zbog tih su ga vještina vodili na sve lokacije na kojima se snimalo. Nekoliko je mjeseci proveo s filmskom ekipom i sjajno zaradio, ali je u selo, materi i ocu, malo toga donio. "Trošilo se, bogati. Ko je tih godina mislio na štednju."
Danas bi bio trezveniji s novcem, ali više ne može skakati na konjska leđa čak da i životinja miruje. No, nešto bi, kaže, i on mogao pomoći oko konvencije, pokazao bi Nijemcima što je indijanski život.
"Ti Nijemci, Austrijanci, to je potpuno ludo", kaže za kraj Tomo, turistički vodič i samouki vinetuolog. "Kad dođe na lokaciju di se snimalo, moraš ga snimit točno di je Winnetou ili Old Shatterhand staja. Točno na onom kamenu i točno iz onog kuta kako je na filmu. Pamtin, prošle godine doša jedan Austrijanac i ponio motornu pilu da raskrči makiju na mistu da bi se moga uslikat. Pazi, on je novu Stihlovu pilu kupio i svaki dan je palio da vidi je li radi. Gorivo je sa sobon ponio jer se boja da ga ne privare s našin gorivon. I dođe on tamo, da će upalit, jednon, dvaput, triput..."
"Ne radi?"
"Ma ne bi da je bog boguje. Sio čovik na kamen i plače."
"I on plače."
"Ja to ne bi virova da mi je neko priča. Čovik od dva metra, sto kila u njemu, a suza suzu goni. Plače ko malo dite."
Nikolina Radić;Ante Tomić
Četrdeset godina je prošlo otkako je on sa svojim narodom jahao ovim krajevima, sukobljavao se s bijelim doseljenicima, farmerima iz Jasenica, kopačima zlata iz Starigrada, revolverašima iz Maslenice, lovcima na glave iz Rovanjske, Meksikancima iz Muškovaca i šerifovim pomoćnicima iz Obrovca, ali predaja o njegovim podvizima još se pronosi diljem Europe, osobito u Njemačkoj, odakle je ovaj Apaš rodom.
Svakog ljeta, na putu do nekog dalmatinskog zimmer frei odredišta, ovdje će se zaustaviti nekoliko desetaka njih i s ushitom primjećivati - ono je kamen na kojemu je Winnetou užinao komad suhe bizonove plećke, na onoj je ledini prvi put poljubio voljenu Nscho-tschi, ondje se bratimio s odanim Old Shatterhandom, ono je drek koji je Winnetouov konj istovario...
"Nekad je teško razgovarati s obožavateljima. Oni su tako fanatični da im ne možete proturječiti", priča nam Marin Marasović. "Moja draga Uschi Behm, na primjer, koja trideset godina dolazi ovamo tražeći ostatke Winetoua, jednom je našla neku staru hrđavu čahuru i tvrdila da je to ostalo od snimanja. Kada sam je oprezno pokušao uvjeriti da je to teško procijeniti jer je prošlo četrdeset godina, a u međuvremenu bio rat i svakakve su čahure letjele uokolo, ona mi je rekla da ona dobro zna koja je vrsta metaka, koji kalibar i od kojega proizvođača korišten u filmu."
Uschi Behm možda je najodanija obožavateljica, već je sedamdesetih godina prošlog stoljeća počela hodočastiti na mjesta gdje je sniman Winnetou. Nekome će to možda biti šašavo, ali ta sredovječna, punašna plava tajnica u osiguravajućem društvu cijeli je svoj život provela u pulp fantazijama o kršnom indijanskom ratniku. Winnetou je njezin princ na bijelom konju. Čak i ako Winnetou ne jaše bijelog konja, a ne jaše ga jer je Karl May lijepo upozorio da su bijeli konji previše upadljivi. Neprijatelj ih odmah primijeti.
Kako bilo, Uschi je najmanje jednom godišnje na Tulovim gredama pod Velebitom, da pusti suzu na mjestu gdje je Old Shatterhand zadnji put držao beživotno tijelo svoga prijatelja. Kratku stanku u svojim hadžilucima tajnica iz Kölna imala je samo ratnih godina, no ni tada nije dugo izdržala bez svog najdražeg Apaša.
"Došla je malo nakon Oluje", sjeća se Marasović, "čim je na televiziji vidjela da se na Tulovim gredama helikopterom iskrcao njemački ministar obrane koji je došao u posjet njemačkim jedinicama u sastavu SFOR-a, što su bile smještene tu u blizini. Uschi je prepoznala mjesto i odmah se zaputila u Hrvatsku. 'Ali, Uschi, gore je minirano', pokušao sam je upozoriti, na što je ona odmahnula rukom i kazala da će proći stazom kud je ministar prošao."
Mine uistinu još nisu sasvim raščišćene na tom dijelu i na to jasno upozorava tabla s lubanjom i prekriženim kostima, ali Nijemci i Austrijanci svejedno šetaju okolo. Veliki ih Manitu čuva, još nijedan nije poginuo. Iako se ne može reći da se oni nisu trudili da se to dogodi. Štoviše, turisti nerazumno skakuću oko Tulovih greda i uz Zrmanju, gdje je filmska ekipa jednom davno sagradila indijanski pueblo.
Odjeveni u kostime svojih heroja, Austrijanci i Nijemci se kotrljaju po tlu i s puškama u rukama brzo pretrčavaju od kamena do kamena. Nekolicina njih je čak snimila amaterski film "Winnetou und der Schatz der Marikopas", gdje su ovjekovječili nove dogodovštine velikog ratnika.
"Gledaj ovi ovde", upozorava me Tomo dok u njegovu masleničkom domu gledamo DVD sa spomenutim filmom, "ovi što glumi Indijanca. Mike Dietrich. On je ostavio ženu i četvero dice zbog jedne što isto k'o i on voli Winnetoua."
"Naša je drugu squaw", objasni Miro s druge strane stola.
"A ovi ovde, ovi što glumi Old Shatterhanda. Thomas Vogt", nastavlja Tomo. "Njemu sam slomio koplje."
"Kakvo koplje?"
"Pravo koplje, što je bilo u filmu, ko zna koliko je para za nj da."
"I ti si mu ga slomio?! Koji si ti zločinac!"
"Ma nisan namjerno, nego onako, igra san se. Bacio ga jednon, dvaput, treći put nezgodno se zabi u ledinu i puče popola. Da si ti njega vidio kad se to dogodilo. Ko da sam mu obje ruke i noge slomio. Cilu noć je plaka."
"Triba si mu trisku dat", zaključi Miro jednostavno.
Hrvati Apaši
Tomo, koji je u minulih nekoliko godina postao vodič njemačkim i austrijskim obožavateljima Winnetoua, vjeruje kako bi se od toga mogao napraviti sjajan biznis: da se ponovno načini indijansko selo, sagradi saloon za doseljenike, kupi i osedla nekoliko konja, a lokalno stanovništvo namrči ratničkim bojama pa da za turiste igraju prizore iz filmova o Winnetouu. Našlo bi se tu posla za svakoga, i za Hrvate i za Srbe. Naši bi, recimo, bili Apaši, a pravoslavci Čejeni.
O takvom nečemu, možda tek malo manje ambicioznom, razmišljali su i u Jadran filmu, koji je šezdesetih bio koproducent filmova, iznajmljivao Nijemcima opremu i zapošljavao naše filmske radnike, scenografe, rasvjetljivače, glumce, statiste... No, to je ipak megalomanski naum koji će se teško ostvariti. Ponovno graditi filmski set bilo bi preskupo. Ipak, turistički radnici prepoznali su potencijal ove ideje i već ga iskorištavaju u razumnijem, skromnijem obimu.
"Graditi ponovno indijansko selo je glupo", kaže Marin Marasović. "Teško bi nam se isplatilo, a upropastili bismo prirodu. Ali, možemo organizirati izlete u kojima bi se turisti odijevali u kostime iz filmova, pa natjecanja u gađanju lukom i strijelom..."
"Jeste li razmišljali o konjima i školi jahanja?"
"Pa i to svakako u bliskoj budućnosti."
Napokon, tu stvar već rade njemačke turističke agencije. Njemački Adac, na primjer, na izletima kroz ovaj kraj ne propusti upozoriti da se tu snimao film o autentičnom njemačkom Apašu, a prodaju i aranžmane u kojima gosti mogu osjetiti dašak nekadašnjeg života na Divljem zapadu. Čini se ipak da to Adac ne organizira bogzna kako jer im je Uschi Behm napisala ogorčeno pismo da svojim cirkusom kaljaju uspomenu na glasovitog ratnika. Gospođa Behm još bi mogla obući i majicu "Winnetou! Heroj, ne zločinac
."Nadam se da neće imati primjedbi na našu organizaciju", kaže oprezno Marasović jer njegovo turističko poduzeće za mjesec dana organizira veliku konvenciju obožavatelja Winnetoua. Planiraju obilazak svih lokacija na kojima je nekada snimano - od Plitvica, Paklenice, Tulovih greda i Zrmanje do Roškog slapa i Skradinskog buka. Pozivaju glumce i statiste, pripremaju predstavljanje knjige "Na Winnetouovim lokacijama" scenografa Vladimira Tadeja.
Potražili smo u Maslenici nekog tko će autentično posvjedočiti o tim slavnim danima kada se Zrmanja zvala Rio Pecos. Vrebali smo starije, ćelave mještane, vjerujući da bismo od njih mogli čuti stravično svjedočanstvo kako su ih Apaši skalpirali. Ali, na kraju smo našli samo Tomislava Baričevića koji nije skalpiran jer je glumio Winnetouova jarana. Zapravo, čini se da je Tomislav bio kolebljiva narav, kao oni što su u Drugom svjetskom ratu bježali od partizana domobranima i natrag - jedan dan bi se borio na strani kauboja, a sutradan bi prišao Indijancima i bez kajanja pucao na dojučerašnje prijatelje.
"A čuješ, glumio bi prema potribi, što se taj dan snimalo", objašnjava Baričević. "Ako se snimalo u saloonu, obukli bi me u kauboja. A ako bi se išlo u pueblo, ja bi go do pasa skaka oko vatre."
Bio je statist i povremeno kaskader, znao je skočiti na leđa konju u trku i zbog tih su ga vještina vodili na sve lokacije na kojima se snimalo. Nekoliko je mjeseci proveo s filmskom ekipom i sjajno zaradio, ali je u selo, materi i ocu, malo toga donio. "Trošilo se, bogati. Ko je tih godina mislio na štednju."
Danas bi bio trezveniji s novcem, ali više ne može skakati na konjska leđa čak da i životinja miruje. No, nešto bi, kaže, i on mogao pomoći oko konvencije, pokazao bi Nijemcima što je indijanski život.
"Ti Nijemci, Austrijanci, to je potpuno ludo", kaže za kraj Tomo, turistički vodič i samouki vinetuolog. "Kad dođe na lokaciju di se snimalo, moraš ga snimit točno di je Winnetou ili Old Shatterhand staja. Točno na onom kamenu i točno iz onog kuta kako je na filmu. Pamtin, prošle godine doša jedan Austrijanac i ponio motornu pilu da raskrči makiju na mistu da bi se moga uslikat. Pazi, on je novu Stihlovu pilu kupio i svaki dan je palio da vidi je li radi. Gorivo je sa sobon ponio jer se boja da ga ne privare s našin gorivon. I dođe on tamo, da će upalit, jednon, dvaput, triput..."
"Ne radi?"
"Ma ne bi da je bog boguje. Sio čovik na kamen i plače."
"I on plače."
"Ja to ne bi virova da mi je neko priča. Čovik od dva metra, sto kila u njemu, a suza suzu goni. Plače ko malo dite."
|
'Danas indijanac, a sutra kauboj'
|
Nikolina Radić;Ante Tomić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....