ZA JUTARNJI PIŠE ELLA DVORNIK Englezi u Hrvatskoj su me prosvijetlili: Zagreb daje pravi život, a ne London

Ovaj tjedan posjetila me Charlesova obitelj iz Engleske. Gore živim već dvije godine, međutim oni još nisu imali prilike upoznati mjesto otkud ja dolazim. Tjednima sam se pripremala, pisala popise, smišljala stvari koje bismo mogli raditi, a kad sam došla do broja 4 glava mi se potpuno ispraznila.

Histerično sam trčala po stanu živcirajući se - Zagreb je deset puta manji i bojala sam se da će im biti dosadno. Na kraju sam fino posložila raspored, razduljila ga što sam više mogla kako bi njihovih pet dana ovdje bilo što je moguće više ispunjeno. Sletjeli su u Ljubljanu jer tamo slijeću najpovoljniji letovi pa sam ih prvi dan provela kroz grad da iskuse i malo Slovenije. Odahnula sam kad sam shvatila da im je Ljubljana predivna, međutim morala sam im objasniti da u Zagrebu, nažalost, neće pješačiti kraj Save jer je, začudo, to jedan od rijetkih gradova kroz čiji centar rijeka ne prolazi. Iduće jutro probudili su se u Zagrebu pa sam nabacila svoju kapicu turističkog vodiča i provela ih kroz grad.

Popili smo kuhano vino na Cvjetnom trgu, zatim produžili na trg gdje smo jeli i promatrali ljude. Sve je bilo nekako opušteno, a oni su bili puni energije što, moram priznati, u Londonu nikad nisu. Kako je pao mrak tako se na mene srušila još veća količina stresa. “Hoće li im se svidjeti Advent u Zagrebu? Što ako im se ne svidi? Što ako im je dosadno? Je li im hrana OK?’’ Potom sam ih odvela na Zrinjevac gdje smo pokupovali svakakve sitnice koje su se prodavale u adventskim kućicama. Charlesova nećakinja čak je uspjela uhvatiti Djeda u kočiji, a kada smo napokon stigli do ledenog parka, e onda sam zaista odahnula. Čula sam uzvike “Prekrasno!”, “Kako je divno”, “Zašto ovako nije u Londonu?” Dok sam se klizala s malom, oni su nas gledali pijuckajući kuhano vino te tu i tamo mahnuli između fotografija koje su okidali.

Kasnije, kada smo sjeli, slušala sam njihove doživljaje Zagreba. Charlesova mama je rekla da bi bez problema mogla živjeti u Zagrebu. Svidjelo joj se što su ljudi opušteni, što svugdje može pješice i što gotovo svi razumiju engleski, a i oni koji ne razumiju, jako su se trude shvatiti ga.

Razgovoru se pridružila i njegova sestra, bila je oduševljena što djeca hodaju okolo bez pratnje roditelja i što cijeli grad izgleda jako obiteljski i prijateljski. Odmah su počeli planirati da se presele u Zagreb. Ne šalim se. Charlesova mama je shvatila da bi u Zagrebu mogla živjeti s predsjedničkom plaćom ako bi svoju kuću u Engleskoj iznajmila. Prstom ne bi trebala pomakuti. “Ima nešto u tome”, pomislila sam.

Zagreb je idealan grad za ljude koji su preumorni za život u velikim mjestima. Barcelona je nekoć možda bila kul mjesto za starije koji su u penziji, ali čini mi se da Hrvatska sada uvjerljivo vodi. Kontinentalni dio je jako zanimljiv zimi, a na obali se može punih sedam mjeseci uživati u suncu. Kome dosadi, ima nekoliko država oko Hrvatske, udaljenih samo par sati vožnje autom. Idealno mjesto za one koji imaju inozemne plaće ili penzije. Zamislila sam se. Zašto živim u Londonu? Imam britansku plaću, ne radim u uredu, mogu u principu raditi otkud god želim i eventualno otići u London kad imam bitne sastanke. Štoviše, mogu jedan cijeli tjedan u mjesecu odvojiti za posao u Londonu, a ostala tri tjedna mogu živjeti gdje god hoću jer je sve jeftinije od Londona. Stavili su mi bubicu u uho, Charles i ja smo se pogledavali.

Nismo razmijenili riječi, ali u tom smo trenu oboje shvatili koliko u biti propuštamo što živimo gore. Da, super je, velika metropola. Golem grad, osam milijuna ljudi, nema boljeg mjesta za posao, ali... je li zaista toliko divan? Što s malim stvarima poput pješačenja? Ispijanja kave satima? Štednje vremena javnim prijevozom, kvalitetom hrane i života općenito? Bih li ikada odgojila svoju djecu u Londonu? Iskreno, ne veselim se toj pomisli.

Ne želim odgajati djecu pod staklenim zvonom jer žive u mjestu koje je preprometno, prezagađeno i s mnogo kriminala. Ne želim voditi klince na Hitnu jer su ogrebli koljeno, niti ih želim pola sata voziti do škole. Želim da padnu, raskrvare se i nastave se igrati te da u školu pješače sami. Uvijek sam smatrala Britance razmaženima jer ih roditelji tetoše, paze i nikada ne ispuštaju iz vida. Kada odrastu, postanu velika djeca, opijaju se i drogiraju, a nemaju kapaciteta ni za jedno.

Ne želim da mi dijete odraste u debila. Možda previše razmišljam, ali imam i o čemu. Kada ti dođe žena koja je cijeli život provela u Engleskoj i kaže da je pogriješila u životu jer nije ranije razmišljala da se odseli u mjesto poput Zagreba, imam zaista o čemu razmisliti. Hrvatska bi mogla postati mjesto u koje ljudi ne dolaze samo odmoriti dušu tjedan dana preko ljeta. Mogla bi postati mjesto u kojem ljudi odluče odmoriti se do kraja, pronaći bolji način života, upoznati našu kulturu, uživati u našim običajima.

Možda se sada to još ne primijeti, ali jedna smo od najjeftinijih država u Europi, zasad. Promijenit će se i to kad nam dođe euro. Neki pametni stranci kupit će nekretnine i uživati u otkriću koje je Hrvatska. Iskreno, mislim da ni ja nisam daleko od te ideje. Na kraju krajeva, kamo god otišao, “doma” je uvijek doma i koliko god bježao, uvijek te nekako nađe.