Za koju se funkciju, zapravo, natječe Miroslav Škoro?

Za koju se funkciju, zapravo, natječe Miroslav Škoro? To pitanje se nameće nakon što je proklamirani predsjednički kandidat svoj prvi opsežniji kandidacijski intervju uživo obavio gostujući u televizijskoj emisiji ultradesnog voditelja Velimira Bujanca, te pritom poprilično izravno poručio da bi bio spreman zabraniti Samostalnu srpsku demokratsku stranku Milorada Pupovca.

Stavimo li na stranu dvojbe o ustavnopravnosti takvog obećanja, već sam odabir “Bujice” kao prve stanice u izlasku iz komunikacijske Facebook karantene pravi je putokaz smjera u kojem Škorina kandidatura ide. Marketingaši bi rekli - medij je poruka. Ciljana publika za tu poruku očito su birači krajnje desnice, skupina kojoj svaka najava izbacivanja Milorada Pupovca iz vladajuće koalicije i političkog (a možda i društvenog) života predstavlja milozvučni pjev. Ipak, koliko je takvih? Europski izbori ponudili su poprilično mjerljiv odgovor na to pitanje. Na izborima gdje su očito imali dobru kampanju, jak nastup i demotiviranu konkurenciju, stranke desnije od HDZ-a osvojile su ukupno 15-ak posto glasova.

Tu je još i Most, čiji je trenutni ideološki profil teško definirati, no čiji su čelnici u pravilu imali sasvim uzorne odnose s aktualnom predsjednicom i koji će vjerojatno imati svog kandidata. S njihovim biračima, Škoro je na dvadesetak posto. Je li to dovoljno za drugi krug? Iskustva prethodnih predsjedničkih izbora su dosta poučna.

Najniži postotak s kojim je kandidat ušao u drugi krug je na izborima 2009. imao Milan Bandić - samo 14,84 posto - no tada je desni birački blok bio razbijen na četiri podjednako jaka kandidata. Na prošlim izborima 2014. godine Milan Kujundžić - kao kandidat desniji od HDZ-ove Kolinde Grabar-Kitarović - dobio je 6,3 posto, dok je za ulazak u drugi krug trebalo 37,2 posto. Kao nestranački kandidat najbliže ulasku u drugi krug približio se Boris Mikšić 2005. s 17,79 posto, no on je nastupao s relativno centrističke pozicije.

Koncept s kojim nastupa Škoro, da aktualnu predsjednicu pokušava srušiti zauzimajući krajnje dijelove istog političkog pola, presedan je u našoj demokratskoj povijesti. Dosadašnje iskustvo ne sugerira da je tako nešto moguće, već upravo suprotno - da predsjedničke izbore osvaja onaj koji, uz svoju biračku jezgru, privuče i animira što veći broj neopredijeljenih birača centra.

Kolinda Grabar-Kitarović uspjela je to prije pet godina u borbi protiv Ive Josipovića. I ona je tada gostovala u Bujančevoj emisiji, dijelom prihvatila retoriku Karamarkova HDZ-a, ali uvijek dozirano, održavajući primarni imidž obrazovane diplomatkinje, svjetske žene i međunarodne relevantne političarke - koji je bio namijenjen da privuče glasače iz kruga bitno šireg od HDZ-a i desnice. Objavom svoje kandidature Škoro je postigao uspjeh. U relativno kratkom vremenu stigao je do 18 posto podrške.

Ipak, nastupi koji ga trajno formatiraju kao kandidata krajnje desnice ozbiljno nagrizaju njegov potencijal da privuče glasove izvan tog kruga. A bez tih glasova teško će do cilja. Ako je cilj ured na Pantovčaku... Kako je teško vjerovati da Škoro i stratezi njegove kampanje ne uviđaju kako se s pozicija krajnje desnice ne osvajaju predsjednički izbori, sasvim je moguće da to i nije smisao njegove kampanje. Što ako je to samo prvi korak u zauzimanju pozicije predvodnika alt-right desnice za parlamentarne izbore?

Strategija bi imala znatno više smisla. Teme poput zabrane SDSS-a, zastupanja “suverenističkih” politika i promoviranja referendumske demokracije idealne su za konsolidaciju tog biračkog tijela, a dobiju li kroz predsjedničke izbore 20-ak posto podrške, bila bi to nova izborna verifikacija takvih ideja i jak impetus za nastup radikalne desnice na parlamentarnim izborima.

Tih dvadeset posto podrške tada bi se moglo pretvoriti u 15 do 20 mandata (Most je 2015. s 13 posto dobio 19 mandata), što bi ujedinjenu desnicu činilo trećom najjačom snagom u parlamentu. Želi li do vlasti, Plenkovićev centristički HDZ tada bi bio bi prisiljen koalirati s njima ili s SDP-om. U političkom smislu, bio bi to šah-mat. Teško je zaključiti ima li Škoro takav masterplan na pameti, no potezi koje povlači, teme koje otvara i riječi koje izgovara neće ga odvesti na Pantovčak. Je li toga svjestan? Jedan popularni hrvatski pjevač zabavne glazbe zapjevušio bi: “Ej, ne vjeruje srce pameti...”