ZABORAVLJENA PRIČA O ČUVENOJ PJESMI IZ 80-ih Otpjevao ju je Predin, ali njezinih se autora ne sjećaju ni oni koji danas žive u njihovim gradovima

Kada je 13. veljače 2018. u Zagrebačkom kazalištu mladih Zoran Predin na svome predvalentinovskom koncertu na bis zapjevao “Zarjavele trobente” i kada se neka čudna, malo postarija, građanska publika krenula njihati u ritmu jednostavne cirkuske melodije, upitao sam se zna li itko od tih ljudi, osim Siniše Škarice koji sjedi negdje u prvom redu, tko je napisao ovu pjesmu?

Grupa Kongres prvi je put nastupila u dvorani Sloga, na koncertu na kojem su svirali još Elvis J. Kurtovich and his Meteors i Zabranjeno pušenje, prvaci novog primitivizma, camp proto-punk stila i pseudo-pokreta, o kojem se nešto čulo među bolje upućenom školskom omladinom u dvije elitne gimnazije i tri središnje sarajevske općine. Bilo mi je šesnaest i bio sam na koncertu u Slozi, kao što sam, uostalom, bivao na svim važnim koncertima, predstavama i izložbama tih mjeseci i godina. Trebalo mi je, morao sam u nešto odrasti, pa sam, eto, u to odrastao.

Kongres ne samo da nije bio new primitivs, nego upravo suprotno od toga: art rock, sarajevska varijanta Talking Headsa, s moćnim klavijaturama, pjevačem koji je radio neke čudne pokrete, odličnom ritam sekcijom i gitaristom koji je bio vođa benda. Tekstovi su im bili visokostilizirani i estetizirani, sa začudnim refrenima, koji bi se ponekad do u beskraj ponavljali. Ali bilo je takvo vrijeme, moglo je to da se spoje Elvisov camp i Kongresov smrtno ozbiljni art, dodatno potpomognut dizajnom Davora Papića, koji je tom ranom Kongresu bio neka vrsta Warhola, vizualnog idejnog vođe.

U sljedeće dvije godine Kongres je odsvirao desetine, možda i koju stotinu koncerata po Sarajevu i nekoliko okolnih gradova, da bi tek zatim snimili i objavili svoj prvi album. Takvo je bilo vrijeme, stalno se, skoro svakodnevno sviralo, Sch su jedno vrijeme nastupali svakog četvrtka u Kuku - klubu studenata medicine, petkom i subotom bi u Domu mladih bili veliki, jugoslavenski koncerti, a ostalim su se danima koncerti održavali po domovima kulture, u dvoranama studentskih domova, obično bivšim ili još uvijek aktivnim menzama i u fakultetskim klubovima. U godinama pred Olimpijadu postojalo je - nabrojao sam ih - barem dvadeset dvorana koje su mogle primiti od dvjesto do dvije tisuće ljudi, u kojima se svirao neki od lokalnih ili globalnih stilskih derivata novog vala i punka. I, naravno, postojala su mjesta na kojima se izvodila muzika koju nipošto, pa ni iz znatiželje, nismo slušali. Tamo se svirao heavy metal, hard rock i slično.

Album su objavili 1984. godine, malo nakon Elvisa i Zabranjenog pušenja, ali u autsajderskom izdanju sarajevskog Diskotona. Nakon što ih je napustio klavijaturist Dado Džihan, a negdje se izgubio i originalni pjevač s onim čudnim kretnjama, Kongres je uglavnom nastupao kao trio, koji su činili gitarist i autor Mahir Purivatra, basist Aljoša Buha i bubnjar Adam Subašić Cupi. Mahirove pjesme bile su čvrste i energične, i za okosnicu su vazda imale neku jaku verbalnu frazu, rečenicu koja se čovjeku za cijeli život utisne. U jednoj od najranijih kojih se sjećam, i koja se nije našla na albumu, pjevao je: “Od Kafke do kafane, i onda opet, i opet, od kafane do Kafke”.

U drugoj, koja mi se povremeno vrati, izbije mi u pamet, pa ju gotovo nesvjesno ponavljam, bilo je: “Vozovi ne znače rastanak, ne, ne…” A u trećoj, koja je bila hit još prije izlaska debitantskog albuma, pa se emitirala u blokovima televizijskih spotova na novogodišnjem programu pred tu zvjezdanu sarajevsku 1984, Mahir je, s licem vrlo ozbiljnog dječaka, pjevao: “Ne mogu da ugrabim taj osjećaj:/djevojka na snijegu s kosim očima.” Pjesma je nastala na tragu Bowiejeve (a ustvari Iggy Popove) “China Girl”, koja se, nekoliko mjeseci ranije, pojavila na albumu “Let’s Dance”.

Ali ni ta, kao ni jedna druga Mahirova pjesma nije se našla u nazivu albuma. Nazvan prema posljednjoj, petoj pjesmi s B strane, album “Zarjavele trobente” bit će tako temeljito prebrisan iz memorije ex-yu publike, da se danas na sve strane po internetu, pa čak i na takozvanim specijaliziranim glazbenim stranicama, može pročitati kako su “Zarjavele trobente” pjesma Zorana Predina i Lačnog Franza. Na jednom mjestu na YouTubeu piše doslovno ovako: “Zarjavele trobente - muzika Lačni Franz, pisana specijalno za grupu Kongres”. Anonimnom narodnom mudracu mlađe generacije valjda se činilo neshvatljivim da bi moglo biti obrnuto i da su “Zarjavele trobente” pjesma grupe Kongres koju već tridesetak godina izvodi Zoran Predin, sam ili s Lačnim Franzom.

A počelo je u ljeto 1984, kada se Predin odazvao pozivu anonimnih, te pomalo nadobudnih, zeničko-sarajevskih klinaca, i doputovao iz Maribora da u studiju Radio televizije Sarajevo posudi svoj glas u pjesmama “Zarjavele trobente” i “Zabava”. Nakon objave albuma neće proći ni punih devet mjeseci, originalna postava Kongresa zauvijek će se razići, a pjesmu će u životu održati upravo Zoran Predin, koji će je pjevati i pronositi kroz različite svoje autorske repertoare, čuvajući na taj način blago sjećanje na neke žive i mrtve sarajevske dječake.

Ova neobična pjesma nastala je po narudžbi trenutka, mimo uobičajenog stila i načina grupe Kongres. Kao da se među Talking Headsima iznebuha pojavio Tom Waits. Samo jednom i nikada više. Tekst je napisao Aljoša Buha, koji je bio po materi Slovenac, te mu je slovenski u punom smislu riječi bio materinji jezik, dok ju je uglazbio Adam Subašić. Jedno se s drugim tako savršeno stopilo i sljubilo da se čini kako jedno bez drugog nikad nije ni postojalo, tekst bez muzike, kao ni muzika bez teksta.

Aljoša Buha studirao je filozofiju i sociologiju, sa slovenskog je za časopis Trećeg programa Radio Sarajeva prevodio kojekakve književne i teorijske tekstove, pomalo je nešto i pisao, i bio je vrlo obrazovan i načitan. “Zarjavele trobente” bile su spoj pjesničke naracije - često korištene u Sarajevu tih godina, naročito od vremena new primitivsa - i nečega neočekivanog i sasvim atipičnog: cirkusnog ambijenta i metaforike koja iz njega proizlazi. Bila je to, dakle, priča, koja možda i nije sasvim priča, nego je metafora nečega što se dogodilo ili što će se tek dogoditi.

Da to nije zbilja, nego nešto dublje i strašnije od zbilje, potvrđivao je sam početak: “Nostalgičen nek je večer/Franc in Liza/Na trapezu sta plesala/V cirkusu Qualabladala”. I u toj nostalgičnoj noći dogodi se ono što se ne događa, ali pred čim odvajkada u svakom cirkusu strepi publika: Franc nije uspio Lizu uhvatiti u letu, zaboravio ju je visoko negdje u zraku i ugledao njene oči na parketu Qualabladala. Sve što se u pjesmi nakon toga zbilo, i žirafe, majmuni i tigri, zahrđale trube i tužni afrički lavovi, sve bilo je žalost nad onim što se više nije moglo popraviti. Žalost nad vremenom koje je poteklo u krivom smjeru i nije se više moglo vratiti.

Dvije godine kasnije, u rujnu 1986, Aljoša je poginuo vozeći se u fići, tamo negdje pred Jablanicom. Mislim da je bio na stražnjem sjedištu. Na prednjem, suvozačkom, bio je Dražen Ričl Zijo. Umro nekoliko dana kasnije. Vozio je Zlatko Arslanagić, još jedan dobri i dragi, i ostao živ. Kad god bih poslije mislio o tom strašnom događaju, koji je na neki način obilježio i raspolovio generacijsko vrijeme, vidio bih Zlaju kako mu kao Francu na trapezu izmiču Aljoša i Zijo, kako im samo dodiruje vrhove prstiju. Može biti da je pretjerano o tome ovako misliti, može biti da nisam trebao trideset i dvije godine kasnije Zlatku Arslanagiću nasjedati na muku, ali o tome govori pjesma “Zarjavele trobente”, jedna od najsarajevskijih pjesama iz osamdesetih, koju i Zoran Predin pjeva s punom sviješću o njezinom Sarajevu, samo što, eto, publika to više nije u stanju čuti.

Drugi autor, Adam Subašić Cupi bio je sjajan bubnjar. Muzikalan, čvrst i maštovit, muzičar s mjerom. Govorom bio je, jer se nakon Kongresa više nije bavio muzikom, barem nije muzikom za odrasle. Dječji je pisac, i to vrlo uspješan i aktivan, mistik i osamljenik, čijih se različitih životnih uloga sjećaju malobrojni. U ratu je branio Sarajevo, i u veljači 1993. bio teško ranjen na brdu Žuč, najtežoj i najbeznadnijoj liniji obrane grada. Vratio se u rov čim se malo oporavio. Lišen svakog fanatizma i zaguljenosti, blag i čvrst, s naročitim talentom za tugu, od koje, očito je, uporno pokušava pobjeći, samo je takav mogao napisati onakvu pjesmu. Tako da i dan-danas na nju sliči.

Ima pjesama, slučajno i nabrzinu napisanih, koje poslije kroz vrijeme u sebi nose prekoviše toga, opjevanog i neopjevanog. Nose žive, mrtve i nestale, i sve ono što se dogodilo sa svijetom iz kojeg su nastale ili koji se slučajno oko njih sjatio. Takve pjesme, ni krive ni dužne, stoje na granicama svjetova: s jedne su strane oni koji se sjećaju, i njima je obično nepodnošljivo tužno, s druge su strane oni koji ne pamte, koji su zaboravili ili se još nisu bili ni rodili. Sve češće se pitam treba li tu granicu prelaziti i rastuživati one kojima je svejedno.