'Zagreb 1942': fragmenti iz velike zatajene knjige hrvatske književnosti

Bit će da se više nema kome ni govoriti koliko je glupo i jadno, naročito od one takozvane lijeve Hrvatske, što u Zagrebu ne samo da nikad nisu objavljena cjelovita djela Miroslava Krleže, nego nisu izašli ni kapitalni, petotomni Krležini Dnevnici, a o kritičkom izdanju Krležinih djela, kakvim će kritičkim izdanjem, valjda, svaka ozbiljnija kultura ispratiti i dopratiti svoje velike pisce - Nijemci Goethea, Crnogorci Njegoša, Srbi Andrića - da i ne govorimo. Da nije bilo bosanskih komunista, “Tamnog Vilajeta”, Branka i Hamdije, te nekadašnjeg sarajevskog Oslobođenja, za čitave Krležine tomove Hrvati ne bi imali od koga da saznaju, dok bi njegov dijaristički ciklus bio najveća tajna hrvatske kulture, o kojoj bi se živahno raspredalo u vlaškovuličanskim i kaptolskim tabloidima, uz ponešto življe rasprave o tome je li Zemlja ravna ploča ili je, ipak, po rubovima malo zakovrnuta te ima oblik protvana…

Prvih dana lipnja, tojest juna, kako je Miroslavu Krleži bilo milije reći, objavljena je kod Sandorfa mala, fino dizajnirana knjižica, naslova “Zagreb 1942.” Novopokrenuta biblioteka Tok, očito posvećena ratnim temama, autor knjige, pretpostavljate već, Krleža. Riječ je o izboru iz njegovih Dnevnika, za godinu 1942, priređenom tako da se čita kao svojevrsni roman o snovima i o bdijenju nad snovima. Urednik i priređivač je Darko Milošić, tihi i samozatajni Sandorfov radnik na tuđim (i svojim) tekstovima, koji je, kako piše, izabirao nadnevke prema izdanju Oslobođenja iz 1981. (prvo je objavljeno 1977, kao “jubilarno izdanje u povodu 85-te godišnjice autorova života”). Fusnote su, kaže, također preuzete iz tog izdanja.

A iz fusnota proizlazi i jedina ozbiljna greška i mana ove lijepe, možda i važne sveščice. Naime, Bosanci su, tojest Krležin bliski čovjek i priređivač Anđelko Malinar, kroz fusnote razriješili identitete pojedinih likova što se samo po osobnom imenu pojavljuju u piščevim snovima i u zbivanjima okolo snova. Usljed toga što tekst nije cjelovit, nego se radi o izboru, pojedina imena ostaju nerazriješena. Recimo Petar, koji se prvi put pojavljuje na 92. stranici, tačno 12 stranica prije kraja, koji je “u svom povišenom, bučnom peštanskom džentri-raspoloženju”. On je vjerojatno i najvažniji protagonist Krležine 1942, ali je Milošićev izbor takav da o tome nećemo saznati ništa. Ali bismo, ipak, u dodanoj, nedostajućoj fusnoti morali saznati da je on Petar Dobrović, kao i da se neki drugi Krležini snovi, koje čitamo u ovom izdanju, vrte oko njega i oko Ulice kralja Petra, u kojoj je stanovao i u kojoj je bio Hotel Royal, gdje je Krleža povremeno odsjedao…

Sa zahvalnošću uzimam u ruke Sandorfovo izdanje, mekanu bijelu sveščicu pomalo konspirativnog formata, koji staje u džep skupa s pasošem pripremljenim za bijeg iz zemlje, i pokušavam čitati Krležine rečenice kao da ih, iste ove, nisam toliko puta čitao. U tome se sastoji radost novih i izmijenjenih izdanja: čovjek se može praviti kao da prvi put čita ono što je ranije već pročitao. I htio bih zamisliti kako Krleža zvuči onima koji ga nikad nisu čitali, recimo nekim ponešto produhovljenijim i inteligentnijim sedamnaestogodišnjacima s književnim i pjesničkim ambicijama. Milošić je pronašao veličanstven početak knjizi svoga Krleže: “Danas je 15. juna 1942. Pišem dnevnik poslije duge stanke od nekoliko godina. Duva istok, sasvim blagi levant, šumi granje, svršava se džamija na ‘Trgu Kralja N’ (Đerzelez Alije ili bana Kulina), na trgu koji danas simbolizira sve, samo ne bosansku patarensku prošlost, a na drugome minaretu lepršaju zastavice. Ove kolone, dok na njima nije bilo kurdistanskih klobuka, izgledale su kao prave klasične kanelirane korintske kolumne, sa dekorativnim elementima koji su arhitektoniku onog ‘monopterona’ neobično mnogo digle u prostoru. Zvoni klavir kroz stijene; to je onaj sentimentalni motiv odjekivanja klavirske pratnje kroz zidove kuća, nesretnih, sivih, dosadnih stambenih kaveza u kojima se dosađuju ljudi kao smrdljive hijene u smrdljivim menažerijama.”

Krleži su, naravno, znali zamjeriti “kurdistanske klobuke” i ruganje minaretima i islamskim hramovima, ali i te su zamjerke, naravno, bile promašene. Pisac je bio frustriran i tom narastajućom kvrgom novokomponiranog hrvatskog identiteta, onakvog kakvim su ga zamišljali Pavelić i njegovi, ali svejedno nije mogao, a ni htio sakriti udivljenje pred korintskim kolumnama - tijelima minareta - koji su zbunjujućem Meštrovićevom monopteronu, što je sa svih strana isti samome sebi, dali neki prostorni, i ne samo prostorni smisao, te ga mnogo digli u prostoru. Ta džamija, dok god je stvarno bila džamija, bila je divna. Začudna građevina.

Ali nije to ono što nas nosi kroz ovaj dnevnički izbor, niti su Krležine misli i stavovi ovdje važni. On je prezren, obezglavljen i smrtno uplašen čovjek, položajem niži od najnižih, živi po milosti Poglavnikovoj, i njegov je tekst čista poezija. Kroz snove on sastavlja svoju predsmrtnu biografiju, nepotrebnu kao i sve drugo njegovo. A unutra ovakva slika: “Jedrimo po krvi, po gustoj crnoj ljudskoj krvi.” Malo zatim, nad jutarnjim BBC-jevim vijestima, sve prisluškujući dolazak smrti: “Volga, Kavkaz, Libija, to su naše jutarnje iluzije, narkotiziramo se svojim maštanjem o hepiendu kao o eventualnoj šansi.” Krleža se obraća sebi u prvom licu množine. Čini to skoro dosljedno, kroz cijelu 1942, 1943. Ironizira svoju poziciju, a možda i rastjeruje strah. Jer ako smo stalno u prvom licu množine, rasuti i brojni kao riža, možda nas neće tek tako smaknuti. Iako, i to će stalno ponavljati, čovjek je napuhan mjehur koji čeka da ga probiju. Uzletjeli balon od sapunice što lebdi zrakom i nestat će s prvim dodirom. A onda trenutak samosažaljive autoflagelacije, naravno u prvome licu jednine: “Nalajavši se godinama o našoj intelektualnoj gangreni, svakog dana uvjeravam se sve više kako sam svirao primaviolinu u dlakavu uho gorilizma.” Pjesništvo ove gvozdene rečeničetine počinje s tri posljednje njezine riječi. Čuj, dlakavo uho gorilizma! U mrtvo ga čelo ljubim, onoga koji je znao izmisliti gorilizam.

Nekoliko redaka niže ono s čime se identificiramo: “Grafomanija mi je jedini spas, jedina droga. Moje škrabanje je bilo i ostalo godinama nekom vrstom narkoze. Gutanjem mase knjiga i manijakalnim pisanjem (po deset sati dnevno) živim kao morfinist. Zapravo dosadno.” A onda nešto što će zacijelo uzrujati ne samo Hrvate - katolike, nego i one, akademike i novoskuhanu akademkinju, koji su se nabrali i časti i masti na ljepotama ovoga grada. Scena kao da je od jutros: “Katedrala u skelama, neobično pogodna meta za upaljive bombe. Nikada ne će ni đavo srušiti ovu Bolléovu karikaturu od gotike.” A onda ljubav, čarolija tjelesne privlačnosti, viđena u snu ili na javi - budući da se to uvijek ne razlikuje tokom Krležine 1942: “Trideset hiljada godina, trideset milijuna godina što falus ima nešto da kaže vagini.”

U rijetkim trenucima kada još uvijek poželi da se probudi iz košmara epohe Krleža će ovako: “Da je nešto ‘Evropa’, ova floskula bez određenog smisla i značenja, upotrebljavala se često, a upotrebljava se još uvijek, od puste provincijalne želje da se uzdignemo iznad zaostale okoline na visinu umišljene aristokratske poze.” Četrdesetak godina nakon piščeve smrti i sedamdeset i šest nakon njegova endehazijskog dnevnika, Hrvati i dalje, trijebeći uši, nalaze da je među njima nešto Europa, pa s tom Europom poskoče dvadesetak centimetara u zrak, kao da su u pokvarenom liftu. Ništa se nije promijenilo, osim što njega više nema i sve je već kao da nikad nije ni živio.

Kao da je dočekao vrijeme interneta ili kao da je pomoću šupljih kanti osobno praznio otvorene septičke jame fejsbuk komentara pod člancima objavljenim na web portalima uglednih hrvatskih tabloida, Krleža svjedoči o njima: “Glupan samodopadno izriče svoje dragocjene sudove bez obzira na to da li je smiješan, njegova drskost podudara se samouvjereno s njegovim ‘osobnim uvjerenjem’ a on ‘tako o tome misli’, i basta! Sretni bezazlenici ne znaju da se uopće može nešto znati. Da se može nešto znati, za njih je zagonetka.”

Da mi je netko predložio da na stotinjak straničica i u otprilike dvostruko manje kartica teksta načinim izbor iz Krležine 1942, ne bih se, vjerojatno, ni u retku suglasio s Milošićem. Moju knjigu bi sačinjavao nekraćeni Kalendar jedne bitke godine 1942, a uz njega, ako bi mogao stati, i esejčić O hrvatskoj vojničkoj slavi. Ali to je ono što je te godine pisao Krleža kada bi isplovio iz košmara i kada ne bi žalio sebe ili svoje prijatelje: Petra što ga je te godine srce prekinulo u liftu, u Ulici kralja Petra u Beogradu… Ali ni to nesuglasje ovu mi knjigu ne čini manje dragom.

Njezina važnost u tome je što će se već naći dvojica-trojica dječaka, možda i poneki odrasli muškarac, radnik, trgovac, seljak, poneka žena, možda blagajnica u banci, kojima će “Zagreb 1942” promijeniti život, pogled na svijet i sve u životu. Krležini su Dnevnici drukčiji od Gombrowiczevih, ali su im pjesništvom, formom i sadržajem ravni. Ništa u hrvatskoj kulturi, ili gotovo ništa, nije usporedivo s onim čega ima u velikim kulturama. Krleža jest. Krleža je raketa kojom se dohvaća svemir.