Vratio se Zajec Zeko, Dinamovo med i mlijeko!” Tako bi vjerojatno danas komentirao povratak Velimira Zajeca u Maksimir, pokojni radioreporter Ivo Tomić. Ali, Zeko danas, sa 54 godine na leđima, nije “med i mlijeko”, već istjerivač maksimirskih vragova. Jer, prema vjerovanju mnogih Dinamovih navijača “vrag ne spava u Kašini”, već ispod maksimirske ledine.
Dinamo je u “sivoj zoni” vlastite biografije. Pet naslova zaredom, apsolutna dominacija u hrvatskom nogometu, puna blagajna, blagoslov političkih vladara grada Zagreba, a ipak, Dinamo je u teškoj depresiji. Na stadionu, na koji bi vas bilo sram dovesti i konja, kupljenog na nekom bosanskom sajmištu, na tribinama manje ljudi nego u pučkoj kuhinji, a igra najskuplje plaćenih igrača u državi zaslužuje samo dvije riječi - zlo i naopako. Maksimir postaje udarna vijest samo kada se policija (brutalno) obračunava s navijačima ili kada huligani porazbijaju neki austrijski, rumunjski ili talijanski grad. Ili kada Zdravko Mamić, zvani “Vudriga”, drži lekciju političarima, novinarima ili nekom “nečastivom”, koji je pokušao oskvrnuti Dinamovo ime. U takvom okruženju Dinamove titule gube pozlatu, Dinamovi igrači na vrijednosti i Dinamu je trebalo karizmatično ime, koje će prihvatiti i navijači i političari i mediji i, što je najvažnje - Zdravko Mamić.
Iako, u ne tako davnoj prošlosti, nisu bili baš “nerazdvojni”, Velimir Zajec je doslovno prihvatio Mamićev poziv Dinamovim legendama i “pješke” došao u Zagreb. Kako drukčije objasniti da je autom, zbog islandskog vulkana, iz Engleske stigao u Zagreb u ponedjeljak navečer i već u utorak se pojavio u Maksimiru. Došao je u najteže Dinamovo doba, jer od najuspješnijeg Dinamovog trenera u Ligi prvaka očekuje se - Liga prvaka. A to je u današnjim uvjetima nemoguća misija, bez obzira što će u Zdravku Mamiću “Zeko” imati “poguranac”, što će publika sa simpatijama nadzirati njegove napore da vrati nogomet u Maksimir.
Da se Zajec nije vratio u Maksimir zbog osvete za neke davno izgovorene grube riječi, potvrdit će i njegov stav i njegova izjava. Nikad nije rekao niti jednu ružnu riječ ni protiv Dinama ni protiv Mamića, ni protiv “dotepenaca” koji su se domogli vlasti i koji su ga bacali van iz Dinama. A da je zaokupljen samo misijom zidanja europske momčadi, svjedoči i izjava:
- Nikad više ne želim biti funkcioner, samo trener!
Tako mogu odahnuti i predsjednik Barišić, počasni predsjednik Bandić, glavni menadžer Zdravko Mamić, pa čak i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković. Zajec ne želi biti “hrvatski Beckenbauer”, već “Dinamov Mourinho”. I makar se u temperamentu silno razlikuju, Zajecov karakter se ne razlikuje puno od slavnog Portugalca. Nije arogantan, ali je diktator u svlačionici, trener je čvrste ruke i na mjestu Dinamovih nogometaša uopće ne bih bio opušten! Posebno ne ako sam dobro plaćeni stranac...
Više od bilo koga, Zajec je imao šansi u Maksimiru napraviti veliku stvar. Devedesetih ga je u tome spriječio rat. Imao je Ladića, Bobana i Šukera, Alen Bokšić je već bio u Zagrebu i čekao se samo potpis, “Zeko” je u dubini duše namjeravao vratiti i Prosinečkog iz Zvezde, iako je “Veliki Žuti” tada figurirao kao najbolji igrač na svijetu. Rat je uništio Zajecovu viziju, političari mu nisu oprostili “ne” promjeni Dinamovog imena, na Pantovčaku bi radije vidjeli “crnog vraga” nego Zajeca.
Nakon što nije uspjela “pretvorba” s Ćirom Blaževićem, Tuđman je naredio da se “Dinamo da purgerima”, iako purgere nije baš volio. No, i to je kratko trajalo, nakon što je Zajec otišao na operaciju srca u Rochester, smijenili su njegovog trenera Zlatka Kranjčara, što je i njemu bio znak da “isprazni svoje ladice u Maksimiru”. Bio je još jednom trener “modrih”, pobijedio je Porto (3-1) i Ajax (1-0) u Ligi prvaka, remizirao s Olympiacosom na minus trinaest u Zagrebu (1-1), izmislio Igora Bišćana, koji je kasnije prodan Liverpoolu za vrtoglavih 23,000.000 DEM, vratio Dinamovo ime i razišao se s klubom u vrlo osjetljivom razdoblju. Vratio se u još osjetljivijem...
Povijest kaže da je Zajec bolje driblao od Beckenbauera, da je s Johanom Cruyffom igrao u reprezentaciji svijeta, da je dvaput bio najbolji igrač Grčke, da je jedini hrvatski trener koji je sjedio na klupi jednog engleskog kluba. Povijest je i to da je šest godina živio na selu, na jednom brdu u Draganiću, sam sa svojim mislima na svom “Tibetu” i da se na hrvatskoj nogometnoj sceni tek povremeno pojavljivao kao komentator Lige prvaka. Sve je to, kao i slavna osamdesetdruga, povijest, uspomena, prošlost, na kojoj se već nataložilo puno prašine.
Na tribinama su novi klinci, koji se ne sjećaju njegovih “slaloma a la Kostelić”, koji se jedva sjećaju i njegovih utakmica u Ligi prvaka. Zajec je za njih “dobri duh Dinama” istrgnut iz povijesti, koji bi trebao vratiti nogomet u Zagreb i Dinamo približiti nogometnoj Europi. Pred njim je veliko iskušenje - pobijediti Hajduk u njegovoj stotoj godišnjici i pobijediti neku ozbiljnu europsku momčad. Zajeca ne treba shvaćati kao spasitelja Dinamovog imidža, ali, njegov dolazak u Maksimir je svakako novi list u Dinamovoj povijesti. Nadajmo se da vrijeme lutanja i posrtanja pripada prošlosti...
‘Na vili Rebar nije mi se otvorio padobran’
Franček Jauk je jedan od najpoznatijih slovenskih, ne samo sportskih novinara. Prije nekoliko dana on i Tomislav Prosen, Siščanin koji je također pisao povijest NK Maribora, svratili su u Zagreb. Tražili su idola Jaukove knjige “Le enkrat je kar je” (Samo jednom je ono što je) Štefa Lamzu, koji je nekoliko dana ranije “zbrisao” iz bolnice u Dubravi. Naravno, nisu ga našli, Štef se zagubio negdje na Ferenščici i ja još uvijek nosim poklone slovenskog novinara i Tome Prosena najboljem igraču Dinama i tražim ga oko “Banane”...
“Zablistao je kao meteor 1959., zaludio je Maribor, a zatim i Zagreb. Bio je čudesni igrač za sva vremena. A osim nogometnih, oko njega su se plele i druge razne zgode...”, piše Franček Jauk.
I zaista, Lamza je bio poseban. Trenirao ga je jedan od najstrožih trenera svih vremena Branko Zebec, ali, nije mu branio “špricer” poslije utakmice. Jednom su Lamzu na nekoj javnoj tribini u Rijeci pitali - kako to da slavna generacija Dinama iz 1967. godine nije osvojila naslov jugoslavenskog prvaka. Rekao je:
“Samo je jedan razlog. Na vili Rebar nije mi se otvorio padobran...”
Aludirao je na svoj tragični pad s balkona “Vile Rebar” nakon što je Dinamo u polufinalu Kupa velesajamskih gradova pobijedio Eintracht iz Frankfurta. Nekoliko tjedana ranije Barcelona je davala za njega 280.000 dolara, što je u to vrijeme bio basnoslovni transfer, otkriva Franček Jauk u svojoj iznimno zanimljivoj knjizi.
Torcida platila liječenje Galiću
U Zvonimirovoj ulici, na izlogu prostorija Kluba navijača Dinama, dva su plakata. “I život navijača je život” i “Hoćemo istinu o Mariju Galiću”, koji se još nije oporavio od policijskog metka. Kao što nije ni vraćen vid policajcu, kojemu je topovski udar izbio oko, za što Mario Galić nije kriv.
Apsolutno se slažemo da na stadionima mora biti reda, međutim, stadioni nisu kazališta, niti su nogometne utakmice koncerti “Zagrebačkog kvarteta”. Ali, nisu ni trening poligoni za policijske akcije, za eventualne “grčke scenarije”, kojih se vlast i te kako boji.
Ne znam je li vijest doista točna, ali Zagrebom je prostrujilo da je Torcida uplatila 5000 kuna za liječenje Marija Galića, što se ne smije shvatiti kao “solidarnost huligana”, već kao činjenica da i na sjeveru i jugu ima razumnih ljudi među navijačima, kojima je nogomet strast, ali ne i poligon za iživljavanje. Iskreno me dirnula ta vijest, jer bi ona mogla značiti da više neće biti “tučnjava na Brinju” i da su zdrave snage zavladale na tribinama. I da policija ne treba potezati pištolje kao u kaubojskim filmovima....
Opskrba iz robnih rezervi
Želio bih da Mandžukić ostane u Dinamu”, izjavio je Velimir Zajec, koji ga vidi kao jednog od Dinamovih vođa. I dok Bišćan ili Robert Kovač trebaju biti lideri obrane, Milan Badelj “mozak” veznog reda, u napadu Zajec vidi Mandžukića kao egzekutora. Uz mladog Kramarića, koji će dobiti veću minutažu nego kod Krune Jurčića, ali, “Zeko” nije otpisao ni Slepičku i nada se da će ga dovesti u red.
Mamić ga neće “počastiti” spektakularnim pojačanjima, jer, Zeko se već požalio da je “Mamić u šparungu” i da se u Maksimiru triput prevrće svaka kuna prije nego što ode u opticaj. Ostat će bez Vrdoljaka, koji će najvjerojatnije karijeru nastaviti u poljskoj Legiji. Kada su im već pobjegli Delač, Vida i Zec, pa i Anas Sharbini, Dinamo će se morati opskrbiti iz vlastitih “robnih rezervi”. A to znači - Antolić, Barbarić, Tomečak, možda i Pivarić. Ima li među tim igračima netko kome će Zeko, kao Ćiro osamdesetdruge Mlinariću, baciti “desetku” i reći: “Povedi momčad!” U ovom času samo Badelju i Mandžukiću! Ako ostanu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....