KOMENTAR JUTARNJEG

Zašto Hrvatska još nema veleposlanstvo u Seulu i Astani?

‘Mi smo otvorili veleposlanstvo u Zagrebu, a vi još nemate predstavnika kod nas i zato je suradnja slaba’, kaže zamjenik šefa diplomacije Kazahstana, zemlje koja je lani u Hrvatsku izvezla robe za 350 milijuna dolara, dok smo mi njima izvezli robe u vrijednosti od samo 16 milijuna
 Dragan Matic / CROPIX

Na pitanje kako unaprijediti političke i ekonomske odnose između Hrvatske i Kazahstana, budući da je trgovinska razmjena između dvije zemlje prošle godine iznosila samo oko 366 milijuna dolara i pritom je Kazahstan izvezao robe u vrijednosti od 350 milijuna, a Hrvatska samo 16 milijuna dolara, zamjenik ministra vanjskih poslova Aleksej Volkov diplomatski je uvijeno objasnio kako najprije valja otkloniti neke prepreke:

“Problem je što između dvije zemlje postoje vize, što je vrlo teško putovati iz Astane u Zagreb i obrnuto jer nema izravnih letova, pa se putuje preko Beča, Frankfurta ili Moskve, što je skupo, neudobno i oduzima puno vremena. Kazahstan je već poduzeo niz važnih koraka: otvorili smo veleposlanstvo u Zagrebu i ambasadorom imenovali Aslana Mussina, jednog od naših najuspješnijih političara. Aslan Mussin je bio guverner provincije Atirau, predsjednik parlamenta, ministar gospodarstva i plana, zamjenik predsjednika Vlade i šef ureda predsjednika Nursultana Nazarbajeva. Dakle, obavljao je najvažnije državničke poslove, a uz to je ugodan čovjek, ekonomist po struci, razumije novac i biznis. On će sigurno pridonijeti otklanjanju prepreka intenzivnijoj suradnji. No, razvoju odnosa moraju pridonijeti obje strane. Nažalost, Hrvatska još nema veleposlanstvo u Astani pa zbog toga nemamo dovoljno informacija o vašoj zemlji. Predlažemo kontakte i projekte, znamo da imate velik potencijal u lukama i transportu. Za sada, nažalost, postoji samo interes u turizmu, a to nije dovoljno. Bivši predsjednik Stjepan Mesić naš je bliski drug i osobni prijatelj predsjednika Nursultana Nazarbajeva. No, od Hrvatske očekujemo da imate svoje predstavnike u Astani, koji će pomoći u pripremi i realizaciji zajedničkih projekata. Dakle, trudimo se ostvariti bolju suradnju, ali to ne ovisi samo o nama. Puno je, dakle, posla koji moramo zajedno odraditi.“

Na sličan način u Seulu je prije malo više od godinu i pol na isto pitanje odgovorio tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Koreje, Kim Sung Hwan. I on je upozorio da Koreja već dugo ima veleposlanstvo u Zagrebu koje promiče djelotvorniju političku i gospodarsku suradnju.

“Nažalost, Hrvatska još nema ambasadora u Seulu, pa je teško održavati jednosmjernu komunikaciju. Da bi se proširili gospodarski i politički odnosi, nužno je imati neprekinut, izravan kontakt, koji je do sada izostao. Koreja je uz veleposlanstvo otvorila i trgovinsko predstavništvo koje promovira korejske industrijske potencijale, dakle, učinili smo sve što je bilo u našoj moći.“

Nakon takvih razgovora svatko iz Hrvatske mora se osjećati nelagodno. Riječ je, naime, o dvije zemlje koje su ostvarile golem gospodarski napredak. Koreja je izrasla u ekonomskog giganta koji godišnje izvozi i uvozi roba u vrijednosti većoj od trilijun dolara i po tom je među dvanaest najuspješnijih država u svijetu, što najbolje pokazuje njezine mogućnosti. Kazahstan pak namjerava investirati kod kuće i u inozemstvo oko 80 milijardi petrodolara.

Premda se Vlada zaklinje da su joj prioritet izvoz i strane investicije, po odnosu prema Kazahstanu i Koreji to se ne bi moglo reći. Zbog nerazumijevanja dinamike geostrateških promjena u svijetu vanjska politika je ostala zarobljenik starih odnosa i nije se prilagodila novim gospodarskim realnostima, niti je vlastite interese uskladila s drugačijim političkim okolnostima.

Ulaskom u EU Hrvatska se nije odrekla vođenja vanjske politike u skladu s vlastitim nacionalnim interesima. Upravo suprotno, kako možemo održavati gotovo rutinske i gotovo same po sebi razumljive dobre političke i gospodarske odnose sa svih 26 članica EU, ostaje puno vremena da se naša diplomacija posveti otvaranju novih tržišta i unapređenju suradnje s arapskim svijetom, državama Azije, Afrike, Južne Amerike. No, za takve iskorake potrebno je puno rada, truda, znanja i vizije.

Uostalom, nisu problem samo krive procjene o potencijalima novih ekonomskih i trgovinskih tigrova, griješi se i kad je riječ o najvažnijim kriznim žarištima u svijetu. Primjerice, u odnosu prema zbivanjima u Siriji. Nakon što je donedavna državna tajnica u administraciji Baracka Obame optužila bivšeg šefa da je vodio potpuno pogrešnu politiku u toj zemlji, ne bi bilo naodmet analizirati kako se hrvatska diplomacija postavila u odnosu na sirijsku krizu. Ako ne prvi, ali, svakako među prvima, nekritički smo podržali američku politiku nasilnog rušenja legitimnog predsjednika države, a Ina se među prvim svjetskim tvrtkama morala povući s naftnih polja koja su joj donosila pedeset milijuna dolara mjesečno. Hrvatska, dakako, mora voditi vanjsku politiku uvažavajući odluke i stajališta EU, ali unutar tih gabarita postoji golem prostor za samostalno djelovanje u skladu s vlastitim političkim i gospodarskim interesima. A naši su interesi u Siriji bili doista vrlo veliki.

Predsjednik Bašar al-Asad vladao je zemljom na autoritaran način, ali u arapskom svijetu to i nije iznimka, dovoljno je samo pogledati najveće američke saveznike Saudijsku Arabiju, Bahrein… Sirija je bila stabilna, gospodarski vrlo uspješna sekularna država, no Amerikanci su, zbog krivih procjena i nerazumijevanja muslimanskog svijeta, odlučili srušiti Asada. Vojno i financijski pomagali su pobunjenike premda se odmah vidjelo da ih predvode profesionalni ratnici iz arapskih i svjetskih islamskih fundamentalističkih centara. Oni koji su neposredno pratili događaje u Siriji, među ostalima i bivši veleposlanik BiH u Hrvatskoj, ugledni novinar i diplomat Zlatko Dizdarević, koji je više puta boravio tamo tijekom rata, stalno su upozoravali da ustanak protiv Asada neće uspjeti, da se u svijetu namjerno stvara iskrivljena slika o stanju u zemlji, da će se pobunjenici na kraju razbježati i vratiti u države iz kojih su došli, a iza sebe ostaviti humanitarnu katastrofu. Unatoč tim procjenama hrvatska vanjska politika slijepo je slijedila i služila američkim interesima. Iako je do tada Hrvatska imala odlične odnose s Damaskom, gdje su nas veoma uvažavali, ponajviše zahvaljujući stručnjacima i radnicima Ine koji su pomagali u pronalaženju izvora nafte i plina. Umjesto da smo se pripremali za sve moguće scenarije i ishode te da smo diplomatskim, pa i tajnim kanalima održavali veze s vladom Damasku s ciljem da zaštitimo svoje interese u toj državi, mi smo se bez ikakve zadrške pridružili antiasadovskoj koaliciji. Nakon što je iz pobunjeničkih redova izrastao teroristički pokret ISIL koji je ugrozio susjedne države i američke interese u Iraku i regiji, SAD grčevito traži saveznike koji će pomoći da se obuzdaju nezajažljivi apetiti islamskih terorista.

Stoga su prisiljeni promijeniti odnos prema Asadu, koji im više, gle čuda, nije neprijatelj broj jedan. Pa sada zajednički razmatraju kako zaustaviti rušilački pohod ISIL-a, a američke, engleske, francuske, nizozemske naftne kompanije tajnim pregovorima pripremaju povratak u tu zemlju. Kao što je priznao da je SAD potpuno pogrešno procijenio snagu iračke armije i terorista ISIL-a, tako će se Obama vjerojatno uskoro pokajati zbog odnosa spram Sirije. Predsjednik Asad će, dakako, zbog vlastitih interesa, prihvatiti promjenu američke politike, ali to mu neće biti potrebno kada je riječ je Hrvatskoj. Koja će, za razliku od SAD-a i EU, gubitkom prihoda od naftnih polja skupo platiti svoje političko sljepilo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 00:35