Zašto Ivo Josipović zagovara presumpciju krivnje u slučaju širokobrijeških franjevaca?

U subotnjem Novom listu bivši predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović, iznio je sljedeću tvrdnju o slučaju nekolicine hercegovačkih franjevaca koji su bili ubijeni u Širokom Brijegu u veljači 1945.: “Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja”.

Prilično je čudno da netko tko je ne samo pravnik nego i sveučilišni profesor prava iznosi tako rezolutnu tvrdnju o nečijoj krivnji bez navođenja ikakvih dokaza ili upućivanja na relevantne izvore. Slično je 1971. postupio i Okružni sud u Splitu kad je zabranio raspačavanje brošure “Široki Brijeg” koju je izdao tamošnji Franjevački samostan i u kojoj se tvrdilo da su ubijeni franjevci bili nevini. U obrazloženju te zabrane Okružni sud tada također nije naveo nikakve dokaze da su ti svećenici stvarno sudjelovali u oružanim borbama protiv partizana. Međutim, nakon žalbe izdavača brošure sudsko je vijeće Vrhovnog suda Hrvatske (kojem je predsjedavao moj otac, Dražen Sesardić) ukinulo tu zabranu, zaključivši da za nju nije bilo nikakve osnove.

U ovoj novoj rundi ne samo da Josipović nije ponudio nikakve dokaze za tešku optužbu protiv ubijenih svećenika. Vrlo je upitno ima li za nju uopće uvjerljivih argumenata. A upitno je zapravo i postoji li volja da se objektivno razmotre argumenti obiju strana i na osnovi toga donese zaključak. Nakon kampanje protiv presude Vrhovnog suda Hrvatske 1971. godine, Savezno javno tužilaštvo je pokrenulo zahtjev za zaštitu zakonitosti u kojem se tvrdilo da su se franjevci s oružjem u ruci borili protiv partizana i da je to “notorna, nepobitna činjenica koju ne treba dokazivati”. Nevjerojatno zvuči, ali izgleda da i danas ima ljudi, a čak i pravnika, koji se slažu s tim mišljenjem.

U ostavštini mog oca nalaze se i njegovi detaljni komentari nekoliko sudskih odluka koje je on napisao držeći se zakona - kako je Josip Broz znao reći - “kao pijan plota” i koje su izazvale političke intervencije s najviših mjesta i kategoričke zahtjeve da se te odluke izmijene. Posebnu važnost tu ima upravo slučaj Širokog Brijega koji je tada prerastao u veliki skandal i koji je bio jedan od razloga zašto je moj otac podnio ostavku na položaj predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske.

On u svojim zapisima pokazuje na zanimljivom primjeru kako pokušaj da dokažete nečiju krivnju može imati suprotan efekt jer će u neočekivanom obratu znatno više teretiti onu drugu stranu. Riječ je o tekstu iz lista Komunist iz 1971. u kojem jedan umirovljeni pukovnik JNA i očevidac borbi na Širokom Brijegu, opisuje te događaje pred kraj rata i među ostalim kaže sljedeće: “Kada smo postrojili zarobljene, na naše veliko zaprepaštenje ustanovili smo da je među njima bilo mnogo fratara koji su se s oružjem, skupa s ustašama i Nijemcima, borili protiv nas”.

Informacija koja je ovdje ključna i koja ima najveću težinu jest to što je izravni svjedok tih događaja potvrdio da su neki franjevci bili zarobljeni. Moj otac postavlja odlično pitanje: “Kako to da je on mogao ustanoviti da među zarobljenicima uopće ima mnogo fratara ako su svi oni, kako tvrdi tužilac, zaista izginuli u borbi protiv Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije?”.

Drugim riječima, uzmemo li da je doista bilo franjevaca-boraca, kako je moguće (1) da su svi oni izginuli i (2) da su neki zarobljeni? To je moguće na jedan i samo jedan način, naime, da su ti zarobljenici ubrzo nakon zarobljavanja bili pogubljeni bez suđenja. (Nijedan vjerodostojan izvor ne spominje ikakav sudski proces.)

I naravno, ne samo da je ubijanje zarobljenika ratni zločin nego je to bilo ratni zločin čak i u ono vrijeme. Ratni zarobljenici nikada nisu “legitiman cilj vojnih djelovanja”. U stavku 2. Ženevske konvencije o tretmanu ratnih zarobljenika iz 1929. godine koja je tada bila na snazi kaže se: “Ratni zarobljenici moraju čitavo vrijeme biti tretirani humano i moraju biti zaštićeni, poglavito od svakog akta nasilja. Mjere odmazde prema njima su zabranjene”.

Komentirajući presudu Okružnog suda u Splitu iz 1971. koja je, poput Josipovića, bez ikakvog dokaza krenula od pretpostavke da ubijeni svećenici nisu bili nevini, moj se otac upitao: “Hoćemo li dopustiti da se, kao u srednjem vijeku, udaraju stigme ili neizbrisivi žigovi sramote na pojedince tako da oni u svim okolnostima i u svakom pogledu moraju uvijek i a priori biti krivci te da za njih, suprotno Ustavu, uvijek vrijedi pretpostavka krivnje, a ne nevinosti?”.

Moj otac je ipak tada dobio podršku i sa sasvim neočekivanog mjesta. Predsjednik Vrhovnog suda Srbije mu je pred nekoliko sudaca tog suda rekao da su oni razmotrili odluku koju je donio Vrhovni sud Hrvatske te je izjavio da je on zajedno s kolegijem krivičnog odjela Vrhovnog suda Srbije u cijelosti suglasan s tom odlukom, da je smatra ispravnom i da mog oca ovlašćuje da to priopći na svakom mjestu ako smatra da bi mu to moglo biti od pomoći. Paradoksalno je da je u komunističkoj Jugoslaviji prije pola stoljeća bilo sudaca koji su pokazivali veću brigu za poštovanje fundamentalnih civilizacijskih i pravnih normi nego neki današnji poznati političari i profesori prava.

Znakovito je da unatoč žestokim napadima sa svih strana na presudu Vrhovnog suda iz 1971. koju je potpisao moj otac i u situaciji kad je tadašnji režim vrlo gorljivo tragao za ma kakvim dokazom krivnje ubijenih franjevaca, nije se uspjelo izvući bilo što što bi vezi s tim slučajem moglo potkopati presumpciju nevinosti. Taj neuspjeh pokazuje koliko je tanka podloga tada bila za hipotezu da su franjevci poginuli u oružanoj borbi protiv partizana. Izgleda mi da je ta hipoteza i do danas ostala nedokazana.

Treba naglasiti da je presumpcija nevinosti primjenjiva i izvan konteksta kaznenog prava. Npr. nečija puka tvrdnja da je osoba A pedofil nije dovoljna da bi se ta optužba prihvatila i da bi ljudi na osnovi toga imali dobar razlog radikalno promijeniti svoj dotadašnji stav prema toj osobi. I ovdje su potrebni dokazi.

Međutim, vidimo da danas, nakon gotovo 50 godina, Josipović slijedi logiku onog ideološki korumpiranog suda iz komunističkih vremena: za “neprijatelje” vrijedi presumpcija krivnje, a ne presumpcija nevinosti. Ideja je u osnovi sljedeća: ako vam se kod nekoga počne priviđati “ustaška guja”, prihvatite da je taj čovjek kriv čak i ako optužbu o njegovom zalaganju za ustaštvo ne možete potkrijepiti dokazima. S takvim stavom zapravo pokazujete da vam je najviše stalo do toga da branite svoje političko opredjeljenje, a da ste radi toga čak spremni žrtvovati i fundamentalna načela prava i etike.