LINIJA ŽIVOTA

Zašto je Bajić bez zaštite

Državni tužitelj šeće Zagrebom posve komotno. Znači li to da su hrvatski mafijaši benigniji od srpskih ili politiku i nadležne represivne državne službe ne uzimaju za prijetnju

Ubojice srpskog premijera Zorana Đinđića imale su podršku hrvatskih obavještajnih službi - tu za Hrvatsku neugodnu, ali logičnu optužbu iznio je u intervjuu Globusu državni sekretar Ministarstva pravde Srbije Slobodan Homen. Homen primjećuje da se srpski kileri nisu mogli sedam godina skrivati “bez ozbiljne podrške drugih kriminalnih grupa, a moguće i dijelova raznih obavještajnih službi” te to “sigurno mora biti predmet istrage, ne samo u Srbiji, nego i u Hrvatskoj”. Uz ministricu Snežanu Malović, koja je u utorak s hrvatskim kolegom Ivanom Šimonovićem potpisala Sporazum o međusobnim izručenjima kriminalaca, Homen je ključni igrač vrlo ambicioznog obračuna službenog Beograda s mafijaškim podzemljem. U Globusu pripovijeda kako su kriminalcima već oduzeli imovinu vrijednu 200 milijuna eura.

Činjenica da su se ubojice premijera susjedne države skrivali u Zagrebu i da su otkriveni tek kad su se međusobno počeli upucavati za Hrvatsku je krajnje nezgodna. Taj podatak sigurno nešto govori i o hrvatskoj policiji i obavještajnim službama. Ne znaš što je gore: ili su nesposobni jer o tome nisu imali pojma ili su u njihovu jatakovanju i sami sudjelovali. Umreženost hrvatskih tajnih policija s kriminalnim strukturama devedesetih je bila notorna. Tuđmanovi najbliži suradnici hrvatskim su ispravama častili lica s međunarodnih tjeralica. Dijelovi obavještajnih struktura skrivali su poslije u Haagu ili pred domaćim sudovima osuđene ratne zločince. Branimir Glavaš i danas ima zaštitnike i na visokim političkim adresama.

Uhvaćeni pripadnici srpskog podzemlja, ali ne samo oni, raspolažu hrvatskim dokumentima. Kao što se dijelovi vojske i dalje angažiraju na koncertima za haaške i ovdašnje optuženike i osuđenike, muteći i brišući granicu između države i kriminala. Za razliku od Slobodana Homena, koji imperativom proglašava istragu o pomagačima srpskih mafijaša - kako su putovali, gdje su se skrivali, s kojim ispravama, tko im je omogućio da ih dobiju - u Hrvatskoj se o tome ništa ne govori. Ministar Tomislav Karamarko dao je nekoliko apaurin izjava, kojima je sugerirao da se udomaćenost pripadnika ozloglašenog zemunskog klana u Zagrebu Hrvatske uopće ne tiče.

Tko im je ovdje pomagao, tko su im bili asistenti u podzemlju i nadzemlju, hrvatsku državu kao da ne zanima. Jesu li zato srpski političari na udaru mafije, dok u Hrvatskoj kao da između te dvije adrese postoji svojevrsna miroljubiva koegzistencija? Ministrica Malović proljetos je zbog prijetnji kriminalnog miljea preseljena na tajnu adresu, pokušaj atentata na specijalnog tužitelja Srbije za organizirani kriminal je spriječen, navodno su isti krugovi planirali i likvidaciju srpskog predsjednika Borisa Tadića. Koliko je poznato, hrvatskim ministrima - Bogu hvala - ne prijeti nikakva ugroza, a i državni tužitelj Bajić šeta Zagrebom komotno, bez ikakva straha i osiguranja. Znači li to da su hrvatski mafijaši benigniji od srpskih ili politiku i nadležne represivne državne službe ne doživljavaju kao prijetnju?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 00:36