U vrijeme staljinističkih represija 30-ih godina 20. stoljeća postojala je posebno uboga skupina žrtava - djeca narodnih neprijatelja. Negdje na tragičnim marginama staljinističkih čistki plele su se mučne kolateralne žrtve - malodobnici krivi samo zato što su sinovi i kćeri nepodobnih. Milijuni djece “narodnih neprijatelja” tjerani su da se odriču roditelja, slani su na preodgoj u opskurne dječje domove s vječno ponižavajućom tegobom očinskog grijeha.
No danas u demokratskoj Hrvatskoj vladajuća struktura, koja želi ideološke i društvene odnose izgraditi na “našim tradicijama” (što god to bilo i koliko god izazivalo nelagodu jer se “oni” proglašavaju nosiocima i tumačima tih vrijednosti), stalno one s kojima se ne slaže tereti zbog nepoćudnih djedova, baka, očeva, majki, stričeva, partizana, Srba, komunista. S unucima i sinovima partizana, koji su skinuli breme kvislinškog zločina s hrvatskih leđa i pripojili prodanu Istru, Zadar, otoke, Dalmaciju, Međimurje, treba biti oprezan. Naime, s obzirom da “jabuka na pada daleko od stabla”, kako je tu nacionalnu ideološku agendu Karamarkove Hrvatske, u odgovoru na pitanje o Reneu Bitorajcu, zbog njegove pjesme “Mi Hrvati”, lijepo definirao poznati hrvatski glumac desne provenijencije Zlatko Vitez. On je govoreći o Bitorajcu mogao reći svašta, da je, recimo, loš glumac, da mu je pjesma glupa, da ne može glumiti ni Hamleta ni Šuška, ali od svega što mu je mogao reći, Vitez je Bitorajca diskreditirao po djedu, babi i ocu.
Djed je bio, u današnjoj percepciji, najgore od najgoreg - hrvatski partizan, a otac, navodno, udbaš, pa još i predavač u Kumrovečkoj školi. Kakav anticroatski krimen! Vitez se obrušava i na Račana i Mesića koji su, po njemu, destruirali Tuđmanovu politiku pomirbe. Svojim prebiranjem po Bitorajcu pokazuje da je i on na pozicijama onih koje napada, a ne onoga kojem se divi - Franje Tuđmana, kojem nije spomenuo da je bio partizan, pače komesar X. zagrebačkog korpusa, a taj odred je prema Kramarku počinio zločine nad Hrvatima, te da je general JNA. A znamo da među perjanicama hrvatske desnice imamo i udbaša i kosovaca i admirala i generala i partijskih moćnika i dezertera koji danas (a ne onda) nose maskirne dezene, ali to su “naši” udbaši, “dobri” kosovci, a s druge su strane mrska djeca narodnih neprijatelja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....