Zašto nacije propadaju, a Hrvatska ne uspijeva

Ako će Sberbank i dalje davati kredite, zašto smo onda donosili lex Agrokor - pita ravnateljica Ekonomskog instituta Zagreb, Maruška Vizek, i u pravu je, donekle. Pitanje, naravno, možemo postaviti i drukčije - ako je Sberbank svjesno riskirao s Agrokorom, a jest, zašto sada ne bi nastavio s rizikom ako to pomaže da izlječivi dijelovi inače uništenog koncerna prežive? Jasno je da politički rizik u koji je ušla cijela Hrvatska, a koji nije rezultat samo Agrokorova kockanja s Rusijom, ionako ne možemo poništiti jednim zakonom.

Gledamo li pojednostavljeno, danas je važno da što više kompanija iz Agrokorova portfelja preživi i da, jednom kada kriza završi, posljedica tog čišćenja bude što je moguće manji broj nezaposlenih, što manje bankrotiranih kompanija i da državna blagajna nakon svega preživi što je moguće manje ispražnjena. Lex Agrokor je zamišljen tako i sve dok se ne osjeća njegova ruka u našim džepovima, treba ga smatrati korisnim. Vijesti koje će u međuvremenu stizati iz kompanija povezanih s koncernom bit će zastrašujuće, ali to smo i očekivali. Tko je zaboravio, Parmalatov se dug do kraja procesa spašavanja povećao osam puta. Mi još ne znamo koliko će se povećati Agrokorov.

Slom Agrokora Hrvatsku je zapravo pogodio u sretnom trenutku kada se čini da je motor ekonomije napokon pokrenut. Prošle je godine BDP porastao 2,9 posto (četvrto tromjesečje rastao je 3,9 posto), a predviđa se da će ove godine rasti po godišnjoj stopi od 3,1 posto. Izvozne statistike su sedam posto bolje od prošlogodišnjih. Prema Eurostatovim procjenama, nezaposlenost bi se u Hrvatskoj sljedeće godine prvi put otkad imamo državu mogla spustiti ispod deset posto stanovništva u dobi između 15 i 65 godina. I brojke Državnog zavoda za statistiku pokazuju da je krajem trećeg mjeseca u Hrvatskoj bilo 14,4 posto registriranih nezaposlenih. Prošle godine u to vrijeme bilo ih je 17,2 posto, godinu prije 19,3 posto, 2013. i 2014. više od 20 posto... Čak i najcrnjem pesimistu taj trend rasta ne može ostati nevidljiv. I ne, nije se toliko ljudi iselilo i možemo vjerovati da ti postoci nisu rezultat rada politikom uvježbanih kozmetičara statistike. To se vidi i po statistici potrošnje koja je kontinuirano u porastu... Možemo li onda reći da nam je dobro? Ne možemo.

U čemu je problem?

Kada je profesor James Robinson, koautor jedne od važnih društveno-ekonomskih knjiga objavljenih u ovom desetljeću - "Zašto nacije propadaju" - kao gost Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta prošli tjedan govorio zagrebačkoj probranoj publici, njegovo je predavanje izazvalo ushićenost. O čemu je govorio? O tome zašto nacije propadaju, naravno. A propadaju one koje su propustile razviti svoje institucije demokracije. Ushićena publika prepoznala se među gubitnicima. Robinson je govorio i zašto nacije uspijevaju, ali uspjeh drugih naše ljude u pravilu ostavlja hladnima. Nema identifikacije. I u tome je problem.

Za takvu dijagnozu nije nam, doduše, trebao vrhunski profesor s Harvarda. Vidljiva je i po obnovljenom krugu napada na ministra Zdravka Marića, još neuhvaćenog u grijehu, ali unaprijed, čini se neopozivo, osuđenog zbog boravka na "mjestu zločina", unatoč tome što nitko ne spori da je riječ o jednom od najboljih ministara. Vidljiva je i kroz permanentnu političku paljbu protiv Vladina spašavanja države od posljedica urušavanja Agrokora (iako nitko, pa ni Vlada, danas ne spašava Todorićev Agrokor), koja je usmjerena na rušenje ravnoteže u sabornici, bez razmišljanja o mogućim posljedicama kraha koji bi se dogodio da nije bilo Vladine intervencije i nesavršenog, ali, nažalost, nužnog lex Agrokor. Prepoznatljiva je, da skratimo, po neizmjernoj energiji koju smo spremni uložiti u rušenje stvarnih ili zamišljenih protivnika, dok se energija teško pronalazi kada sustav treba graditi iznova ili ga podići iz ruševina.

Zapravo rijetko kada sam, čitajući analize globalnih turbulencija kojima je prijelaz stoljeća obilovao, pronašao toliko dodirnih točaka s Hrvatskom nego kada sam čitao kako Daren Acemoglu i James Robinson u svojoj knjizi "Zašto nacije propadaju" (hrvatsko izdanje objavila je naklada Mate) opisuju Kinu, ali i stari komunistički sustav Sovjetskog Saveza. Prema njihovu čitanju povijesti, rast u današnjoj Kini ili u SSSR-u pedesetih godina prošlog stoljeća nije se događao organski, nego "po dekretu", zato da bi se vladajuća elita održala na vlasti.

Što me u tome podsjeća na Hrvatsku? Dijelom kruta populistička ustrajnost na novostečenom statusu samostalne nacionalne države koja se ne mijenja ni nakon našeg ulaska u ujedinjenu Europu, koja je "unionizirana" upravo zbog želje da kontinent postane zajednica kulturno i ekonomski povezanih regija i oslabljenih nacionalnih država. Još više naše uporno odbijanje transformacije sustava iz pasivnog "socijalističkog" u kojemu se upravlja dekretima, u aktivni, poduzetnički sustav kakav otvara vrata razvoju. Kreativna destrukcija kakvu prizivaju Acemoglu i Robinson u Hrvatskoj, doduše, nije zabranjena, ali se zapravo u najširem sloju društva smatra nepoželjnom, pa i opasnom, jer i danas, nakon 26 samostalnih godina, i dalje ugrožava prava koja su naslijeđena iz bivšeg sustava. Samo što tog sustava više nema, a novi uporno odbijamo ustrojiti.