Žene Kamenskog samo su posljednja u nizu tužnih slika hrvatske poslovne stvarnosti: stotine tisuća radnika prije njih, a nažalost, bit će ih i stotine poslije njih, već su vikali, plakali, demonstrirali, štrajkali na sve moguće načine kako bi utjerali svoje bijedne plaće. Stotine tisuća hrvatskih radnika jako dobro znaju što je to osobni bankrot, iako ga Hrvatska još nema u svojim zakonima. U stvarnosti, to je onda kad nemate za hranu, kad djeci ne možete kupiti odjeću, obuću ili kartu za prijevoz do škole, kad vam isključe struju i plin. To je onda kad više nemate što izgubiti.
“Pa kako uopće spavaju ti likovi koji ljudima ne daju plaću za njihov rad?”, komentiraju sada ljudi po tramvajima, potreseni slikama žena Kamenskog. Naravno da mogu mirno spavati, te likove koji ne plaćaju ljudima njihov rad ne muči savjest zbog nečijih teških sudbina.
I to je očekivano.
Kapitalizam ne funkcionira na grižnji savjesti niti na empatiji prema drugima, nego na profitu. Kapitalisti ne plaćaju radnike zato što im je žao da budu gladni, nego zato što im ti radnici donose čisti profit. Od njihova rada ti se kapitalisti bogate, jer sami strojevi, bili oni za šivanje, lijepljenje, rezanje, prešanje... sami ne znaju ništa. Tek čovjek i stroj zajedno donose proizvod koji kapitalisti prodaju pa plate čovjeka da bi on i stroj isporučili još proizvoda, što donosi još novca.
Ti bogati kapitalisti znaju da, ne plate li radnika, neće biti proizvoda, neće biti prodaje, neće biti novca, neće biti stvaranja bogatstva! Činjenica da će svi poslovni partneri i javnost doznati da taj i taj ne plaća radnike samo je nadgradnja osnovnog motiva - moraju ljude platiti da bi firma radila i donosila profit.
Zašto neki hrvatski kapitalisti nemaju potrebu plaćati svoje radnike? Jer oni ne žive od kapitala koji im ti radnici stvaraju, jer se taj dio hrvatskog kapitalizma uopće ne stvara na proizvodnji i prodaji i jer se ti kapitalisti ne bogate na dobrom poslovanju svoje tvrtke.
U te tvrtke nisu uložili vlastiti novac skupljan generacijama u obitelji niti svoj ugled skupivši kapital na burzi. Nisu kupovali tvrtke da bi kapital oplođivali sa stopom od desetak ili petnaestak posto godišnje i tako polako širili biznis. Kupovali su tvrtke da bi se domogli njihovih nekretnina i postali građevinski investitori, da ih nekom preprodaju, da plate ili vrate neki politički dug ili jednostavno zato što im se pružila prilika da se toliko jeftino domognu poduzeća pa im je bilo šteta propustiti takvu priliku.
Radnici i njihove plaće potpuno su nebitni u bilo kojem od tih scenarija. Kad još ti kapitalisti znaju da, ne isplate li plaće, neće biti kažnjeni, stvarno nemaju niti jednog razloga da bi trošili novac i živce na isplatu plaća. Tvornica ionako vrijedi onoliko koliko vrijede kvadrati na kojima je, a ne zbog onoga što radi.
Oni drugi kapitalisti u Hrvatskoj redovito plaćaju ljude i preznojavaju se od straha da neće na vrijeme skupiti za plaće. No, ti kapitalisti se bogate kroz posao kojim se bave i jako im je stalo da im posao opstane.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....