PIŠE ANA MUHAR

Zašto ozbiljni političari zaboravljaju obične ljude? Pobuna protiv svih sustava koji paze na prava manjina, a sve manje na radnike

Što znaju Donald Trump, Boris Johnson, Geert Wilders i Marine Le Pen koje se stavlja u istu ekipu iako imaju malo značajnih sličnosti?
 REUTERS

Krajem prošle godine pred očima mi se odvijao medijski igrokaz: Dana Bash, poznato lice CNN-a, razgovarala je s Donaldom Trumpom.

Od predsjedničkih izbora dijelilo nas je desetak dana i medijska postavka Washingtona bila je vidno umorna. Trump je bio naporan kandidat; katkad bi u jednom danu posjetio tri savezne države, što mu je, između ostalog, omogućavalo posjedovanje privatnog aviona i neiscrpna energija, zbog čega su novinari koji su ga pratili mjesecima živjeli u limbu najagresivnije kampanje s kojom su se dotad susreli. Trump je pričao o svom netom otvorenom hotelu, o uspjehu svoga poslovnog modela koji je namjeravao preslikati na Ameriku, o svojim planovima. No, Dana je inzistirala na onome što su svi željeli čuti: Trump je očito gubio i na redu je bio čin očajnika da u kampanju ubrizga još novca. Toliko je inzistirala da je cijela situacija kulminirala eksplozijom eksplozivnog Trumpa koji ju je optužio da je nepristojna i da postavlja nepristojna pitanja. Od cijelog dana, novog hotela, Trumpova polusatnog govora i spomenutog intervjua ostao je zabilježen samo jedan videoisječak CNN-a na kojemu se Trump dere na Danu. To mi se učinilo manipulativnim pa sam isti dan nazvala svog profesora s magisterija Roya Greensladea kako bismo prokomentirali slučaj. Greenslade, medijski urednik Guardiana, u Britaniji se smatra autoritetom po pitanju medijske industrije koja se, u slučaju dvojbi, u pravilu oslanja na njegov sud. Njegov je komentar bio na strani Dane Bash. Prema njegovu mišljenju, okolnosti su bile toliko ekstremne i specijalne da su mediji imali pravo pokazivati svoje gađenje. Mediji su se ujedinili u borbi za pobjedu istine i… gubitak Donalda Trumpa, rekao mi je, između redaka tvrdeći da cilj opravdava sredstvo. Ono što u tom trenutku nismo osvijestili ni Roy Greenslade, ni Dana Bash, ni CNN, a ni ja jest aktualna politička stvarnost u kojoj mediji nemaju baš nikakvih utjecaja na izbore. Za razliku od Trumpa i njegovih suradnika koji su to prepoznali - kada sam pitala Newta Gingricha osjeća li, na temelju anketa i medijskih napisa, da njegov kandidat gubi, samo se nasmijao: “Mediji i ankete ne znaju ono što mi znamo, a to je Amerika”.

Populizam

Politički život ide dalje. Dok pokušavamo razabrati što se u ovom trenutku događa u Francuskoj i Nizozemskoj, zemljama-stupovima europske demokracije kojima trenutačno divlja jedan izblajhani ekscentrik, koji tvrdi da je Kur’an ekvivalent Mein Kampfa, i Marine Le Pen, čiji su partijski program nakon mnogih desetljeća Francuzi odlučili prigrliti, kolege iz lokalnih medija cijelu društvenu i političku stvarnost pripisuju populizmu. Ono što je u medicini godinama bio stres - uzrok svih problema današnjice, danas je populizam. No, takav bi pogled mogao još jednom odjeknuti zaključkom Newta Gingricha.

Nedavna istraživanja pokazuju da manje od jedan posto Francuza kupuje dnevne novine svaki dan, što je najmanje u posljednjih 30 godina. U doba “najuzbudljivije kampanje u povijesti”, kada je prime-time program ispunjen političkim emisijama, Canal+ bilježi zabrinjavajući pad gledanosti, toliki da će program Le Grand News biti zamijenjen filmovima kako bi vratili gledatelje. Što, dakle, znaju Donald Trump, Boris Johnson, Geert Wilders i Marine Le Pen, političari koje se ponavljano stavlja u istu ekipu, iako malo podrobnija analiza pokazuje malo značajnih sličnosti? Boris je dečko s Etona i Oxforda, institucija koje su simbol britanske visoke klase, Trump je njujorški biznismen, Wilders dijete imigrantice iz Indonezije iz zabačenoga dijela Nizozemske, a Le Pen dio političke dinastije. Jedino što ih uistinu spaja jest sumnjičavost prema EU (i osebujna frizura, neke od njih).

Odgovor u pubu

Odgovor na to pitanje zahtijeva ne kompleksnu analizu, nego putovanje na mjesta koja nisu nužno na popisu onih koje želim posjetiti. Griješila sam što sam ga tražila u razgovorima s akademikom s pariškoga Sciences Poa, s ekonomskim analitičarima s Wall Streeta, s novinarima Economista. Odgovor se skrivao u pubu The Bridge Inn u selu Grinton u sjevernom Yorkshireu. Ono što je za Hrvate odlazak na kavu, za Britance je odlazak u pub, koji je oduvijek žila kucavica društvenog života. U ovom lokalnom pubu skuplja se cijelo susjedstvo: farmeri, umirovljenici, radnici u obližnjoj tvornici, poslovni ljudi koji rade u Yorku, čak i zastupnik u parlamentu koji se vratio iz Londona za vikend. Ako je suditi prema njihovim političkim stajalištima, odnosno entuzijazmu kojim doživljavaju Brexit, ovo je britanski uzorak globalnog problema. Osim što se ne čine kao problem.

Radnička klasa

Nakon razgovora uz dva-tri cidera od jabuke doći ću do jednakog zaključka kao dva tjedna poslije uz slasni Blanquette de Veau u francuskom gradu Poitiersu i godinu dana ranije u razgovoru s nekolicinom Amerikanaca iz Virginije, Teksasa i Južne Karoline, koji su mi, uz koktele na jednoj karipskoj plaži, objašnjavali zašto će glasati za Donalda Trumpa. U srži njihova razmišljanja nije nacionalizam, revolucija, čak ni politika. Ono što ih pokreće jest pobuna protiv sustava koji se toliko zanio pravima društvenih manjina da je zaboravio na one koji u svakom društvu čine njegove temelje. Netko ih zove radnička klasa, drugi autohtono stanovništvo, a sve je češći opis WWC - bijela radnička klasa, osobito primjeren u multikulturalnim nacijama. U proslavi tolerancije prema manjinama oni su godinama zanemarivani. Bilo da je riječ o etničkim, religijskim ili seksualnim manjinama, čini se da je u opisanim državama svačiji glas vredniji od onoga koji dolazi od WWC-ja. Dok političari, mediji i akademici raspravljaju o integraciji londonskih muslimana, o gay brakovima i treba li izbaciti podjelu na muškarca i ženu iz osobnih dokumenata, kako se oni koji nisu sigurni u svoj spol ne bi našli uvrijeđeni, WWC - koji se u lokalnim oblicima nalaze diljem Britanije, SAD-a, Francuske, Nizozemske, Njemačke i Hrvatske - pita se što je s “normalnim” pitanjima koja čine život: solidno plaćenim poslovima, školovanjem djece, razvojem lokalne zajednice, otplatom kredita, zdravstvenom zaštitom. Jednom kada su razvijene zemlje postale šampioni demokracije - u kojoj više nitko vrijedan pažnje ne mari za to je li mu susjed Pakistanac ili Englez, a prijatelj homoseksualac ili ne - pažnja se može i mora usmjeriti na fundamentalnu skupinu svakog društva: ljude koje nalazimo u kvartovskim kafićima i lokalnim pubovima. Dobri su to ljudi, jednostavni, radišni, puni entuzijazma prema sitnim životnim radostima.

Tijekom svoje predizborne kampanje, na jednom okupljanju njujorške elite na kojem se prikupljao novac za LGBT zajednicu, odnosno lezbijke, gay, biseksualne i transseksualne osobe, Hillary Clinton nazvala je Trumpove glasače “gubitnicima”. Ono na što nije računala jest da je upravo činjenica da su se godinama osjećali kao gubitnici navela na revolt kojim će novim gubitnicima učiniti nju i sve one koji su na njihovo postojanje gledali s podsmijehom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 07:36