Ljepota je stvar konvencije. Sva je estetika stvar dogovora među ljudima, “neka vrsta socijalističkog samoupravnog sporazuma zaključenog u špiljama južne Francuske”. Ove riječi pamtim tačno onako kako su izgovorene prije trideset pet godina, na prvom predavanju iz povijesti umjetnosti kod profesora Bore Mihačevića u sarajevskoj Prvoj gimnaziji. Za tu njegovu doskočicu sa samoupravnim sporazumom nadovezalo se ono važno i suštinsko. Bio je veliki profesor, znao je baciti udicu za koju će se uloviti naša pažnja koja će, nakon što se život rastegne, biti udica za sjećanja. Da nije bilo samoupravljanja u pećinama trebalo bi mi više vremena i knjiga da upamtim, i da o tome dobro razmislim, kako je svaka ljepota stvar konvencije. Ako je tako, onda je i svaka ružnoća stvar konvencije.
Desetljećima nakon što je profesor već legao u grob na Barama, ispraćen pjesmom po Maku Dizdaru, koju su mu otpjevale Breze, čitao bih popularne znanstvene izvještaje o tome da su čak i miris i okus u velikoj mjeri stvar konvencije. Ne smrdi nešto samo po sebi, nego smrdi zato što smo naučili sebe da ne miriše. U djetinjstvu tako nema ugodnijeg mirisa od mirisa svježe uljane boje kojom su upravo premazana vrata i dovraci, i od mirisa benzina i benzinskog dima. Kasnije od tih glavoboljnih smradova bježimo glavom bez obzira. U tom istom djetinjstvu nema užasnijeg vonja od bakalara, tartufa, friganih lignji… Danas ni od čega tako ne ogladnim kao od mirisa bakalara. Naravno, ako znam da to miriši bakalar, a ne vonja nešto čemu je smrad istovjetan ili sličan mirisu bakalara. Dogovor je čudo.
Ljepota je stvar sklada i proporcije? Ponekad jest, ali to nije pravilo. Lijepa rečenica, recimo, nije proporcionalna, a ni skladna. Često je kraća, a još češće duža od čovjekova daha. Iz viška sklada i proporcija u govoru i tekstu proizlazi monotonija. A monotonija je starija sestrica besadržajnosti, praznine. Epski je deseterac savršenstvo sklada i proporcije. Sonet nije. Zato je sonet bliži našem osjećaju ljepote.
Ljepota ljudskog lica također nije stvar sklada i proporcije. Kada bi se lijeva i desna strana našega lica ogledale kao u zrcalu, kada bi, dakle, bile u savršenom skladu i proporciji, bili bismo zastrašujuće nakazni. Poput robota. Ljepota ljudi također je stvar konvencije. U biti, ljudi baš i nisu lijepi usporedimo li ih s mravima ili leopardima. Ali takvi kakvi jesu, mogu biti ljepši i ružniji. Postoji ljepota na prvi pogled - to je ona ljepota koja se vidi na fotografijama sa smrtovnica ili iz pornografskih časopisa - i ljepota na nekoliko sljedećih pogleda. To je posebno izražajno na ljudskim licima. Koliko vam se puta dogodilo da se upoznate s nekim, ono, baš poružnim, ali nakon što ste popričali, ili nakon što ste ga samo malo bolje pogledali, vidjeli ste da je lijep. Jako, jako lijep. Postoji i obrnuto: sve one ljepotice na prvi pogled pretvarale su se u rugobe i nakaze. Opće su mjesto priče o muževima koji su se nakon vjenčanja s ljepoticama godinama kasnije jednoga jutra probudili uz ružnu ženu. Osim što su ljepota i ružnoća stvar dogovora, prvenstveno su u oku onoga koji gleda. Zabluda je da oko objektivizira svijet. Upravo suprotno, oko je subjektivnije od čovjekove mašte.
Po novinama i portalima čitam ovakve naslove: “Rasistički ispad slavne umjetnice”, “Marina Abramović isprovocirala neviđen rasistički skandal”, “Rasizam Marine Abramović: Aboridžini liče na dinosauruse”… Dalje gledam što iza naslova piše. U izvacima iz autobiografije jedne od najvećih umjetnica naših dana - ovo je tvrdnja koja je zasnovana na estetskoj konvenciji, ali sama po sebi nije stvar konvencije niti samoupravnog dogovora nego činjenice o našemu svijetu - Marina Abramović piše o tome kako se osjećala i što je vidjela kada je prvi put došla među narode Pijantjatjara i Pintjupi na sjevernome australskom teritoriju. Bili su joj strašno ružni, vidjela je u njima dinosaure. Kasnije su, kao što je općepoznato, ili kao što znaju oni koji o Marini Abramović išta znaju, Aboridžini promijenili njezin svijet, a sa svijetom i njezinu umjetnost. I naravno, nisu joj više bili ružni. Ali čak i da jesu, krajnje je diskutabilno bi li to bio rasizam. Ako je grupa ljudi u očima pojedinca po kolektivnoj zadatosti dobra ili zla, pametna ili glupa, superiorna ili inferiorna, tada je to rasizam. Ustanoviti za grupu ljudi da su svi redom ružni nije rasizam, nego izraz neprepoznavanja. I estetske konvencije.
Ali to i nije toliko važno. Zanimljivije nam je ono drugo: što to znači kada se na hrvatskim portalima i u hrvatskim tabloidima Marina Abramović optužuje za rasizam prema svejedno kome, ali, recimo, Aboridžinima? Ili da hrvatsku interpretaciju stvari ostavimo po strani: što znači kada na bjelosvjetskim tabloidima i u novinama biva objavljeno da je Marina Abramović načinila rasistički ispad, iako baš svi koji drže do svoje pameti i do morala, svi koji, dakle, nisu ni glupi ni zli, dobro znaju da ona ne samo da nije rasistkinja, nego je posvetila život razbijanju stereotipnih mišljenja i nasilnih civilizacijskih praksi?
S jedne strane, riječ je o spektaklu, o glupavom užitku trivijalnog svijeta u gađaju govnima. Prvo se međusobno gađaju i provode defekaciju jedni nad drugima, a onda, usput i iz čistoga gušta, zaseru i slučajne prolaznike. Tako i Marinu Abramović. S druge strane je, međutim, nešto mnogo, mnogo važnije. Rasisti, kao i nacisti, fašisti, šovinisti i ostali isti, zbog nečega osjećaju silnu potrebu da nekoga tko nije njihov optuže za rasizam, nacizam, fašizam i šovinizam. Što je, ali samo naizgled, svojevrstan paradoks u mišljenju: jer kako nekoga možete optuživati zbog nečega sa čime se, zapravo, slažete? I zašto rasist ima potrebu nekoga optužiti da je rasist? Zašto je u maniri ovodobnih antisemita da svoje neistomišljenike nastoje optužiti za antisemitizam?
Sa stanovišta tabloida i svijeta spektakla odgovori na ovakva pitanja jednostavni su i prilično razložni. Nije nikakvo čudo, a ako nije čudo onda nije ni zanimljivo, niti prodaje novine, ako neki desničar učini rasistički ili šovinistički ispad. To je nešto što se u novinama neće ni zabilježiti - i to ne samo stoga što je u žanrovskom određenju svakog tabloida da inklinira desnici - ali optuži li netko, recimo neki loš čitatelj ili politički komesar, ljevičara i dokazanog borca protiv rasizma za rasizam, onda će to biti velika tema. Kao što je, eto, velika tema da je Marina Abramović u jednom sasvim određenom kontekstu koji ćemo, međutim, prešutjeti, u svome dnevniku napisala da su Aboridžini ružni. Kada je nakon toga podizači moralne panike, a u stvari urednici bjelosvjetskih tabloida, optuže za rasizam, onda će i naše novine i tabloidi bez imalo sumnje i krzmanja objaviti kako je Marina Abramović isprovocirala neviđen rasistički skandal.
No, što u tom rasističkom skandalu bilo toliko neviđeno? Znači li to da prije ovoga “rasističkog skandala” u svijetu umjetnosti i kulture, recimo, nije bilo rasističkog skandala takvih razmjera, ili se neviđenost sastoji u tome što je rasistički skandal izazvala osoba za koju se dokazano zna da nije rasistkinja, pače život je posvetila stvaranju nečega što je u suprotnosti s rasizmom? Prije će, ipak, biti da se radi o nečemu trećem: iako je u suvremenom svijetu, onom koji je nastao nakon Jedanaestog rujna, rasizam prihvaćen kao pravo na mišljenje, iako se rasisti, od Donalda Trumpa do madame Le Pen i frau Frauke Petry nimalo ne libe vlastitoga rasizma, niti ga imaju potrebe demantirati, njihovi istomišljenici, ako ne i oni sami, osjećaju strasnu potrebu da za rasizam optuže sve one koji nisu rasisti. One koji to, pak, jesu branit će u ime - slobode mišljenja.
Društvo će doći u ozbiljan problem kada se činjenice počnu predstavljati kao mišljenja. To se zbilo u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, i postalo pravilom u komunikaciji, o čemu je pisao filolog i slučajni Hitlerov talac Viktor Klemperer. Tako to što je, recimo, Trump rasist, a što, recimo, Marina Abramović nije rasist stvar je činjenica, a ne stava i mišljenja ovoga ili onog glasila. Kao što je činjenica i to da Marina Abramović nije isprovocirala nikakav, a kamoli neviđen rasistički skandal. Jest, učinila je prekršaj u disciplini političke korektnosti, ali politička korektnost služi pripitomljivanju kojekakvih verbalnih i intelektualnih delinkvenata, a ne ljudi, recimo umjetnika, čiji je politički stav krajnje jasan. U političkoj korektnosti Marina Abramović se ne natječe, kao ni u bacanju kladiva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....