Želi li Ministarstvo kulture legalizirati nerad? Glumce plaćaju država i Grad, a oni se mjesecima ne pojavljuju u kazalištu

Vladimir Stojsavljević, novi pomoćnik ministrice kulture za kazalište, najavio je do kraja godine promjene u Zakonu o kazalištima. Vjerojatno je njegova izjava u Jutarnjem listu od petka da će, kad se izmijeni taj zakon, producenti sapunica plaćati kazalištima nadoknadu za glumce koje koriste tek svojevrsni probni balon.

No, i za “balon” je u najmanju ruku nerazumljiva. Nejverojatno je pak to što pomoćnik ministra istom prigodom tvrdi da glumci imaju pravo “fušati” jer im je to neophodan izvor dodatnih prihoda.

Loša ideja pomoćnika

Prema važećem Zakonu o kazalištima, koji se donosio i vagao godinama, stalno zaposleni glumac, primjerice zagrebačkog HNK, ima pravo raditi gdje hoće i koliko hoće izvan matičnog kazališta ako mu za to pisano odobrenje potpiše intendant.

To konkretno znači da glumac Pero Perić može pola godine snimati sapunicu i istodobno primati punu plaću u svojoj firmi, gdje se, eto, na poslu neće pojaviti sljedećih šest mjeseci.

I sad pomoćnik ministra predlaže da to ostane tako kako već jest osim što producent sapunice mora HNK uplatiti odštetu što mu je oteo glumca. A taj glumac ima pravo i dalje primati i plaću i honorar za sapunicu zato jer tako više zaradi.

Glumac, dakle, ne samo da je iznad Zakona o radu, on je i iznad Ustava Republike Hrvatske.

Jedino on ima zakonsko pravo biti na državnoj, županijskoj ili gradskoj plaći a da uopće ne radi jer upravo radi za njegovu konkurentsku, privatnu firmu. Još samo nedostaje da glumci, poput popova, budu oslobođeni od plaćanja poreza i izdavanja računa. Tako da samo idu okolo, glume, beru državne dotacije, naplaćuju krštenja, snimaju se na televiziji i ubiru lemozinu...

Ukratko, i pravno-formalno i društveno neformalno, danas je glumac u Hrvatskoj izborio prava kakva nema, niti je imao, ni jedan glumac u povijesti zapadne civilizacije, osim u Srbiji.

Činjenica je, s druge strane, da je naša kultura nekomercijalna. Ona bez državnih dotacija ne može opstati, a ako propadne ona, što nam je ostalo? Dinamo? Hajduk? Stranke, hoteli, banke?

Kultura je jedino područje u kojem Europska Unija ne propisuje ništa. Onako kako je uredimo, takva će i biti. Zbilja nema potrebe glumce tretirati kao šalterske službenike. Oni stalno zaposleni, uz redoviti posao, ionako imaju dovoljno vremena da snime koju radiodramu, da sinkroniziraju crtić, da recitiraju na sprovodu Tina Ujevića (mnogi naši operni prvaci unosno honorarče nad boljim mirogojskim otvorenim rakama pjevajući pogrebne evergrine tipa “Fala”), pa čak i da zaigraju glavnu ulogu u konkurentskom kazalištu, za poseban honorar dakako. Neka im bude, samo ako rade puno. Primjerice, ako snimaju domaći film, trebali bi dobiti poštedu u matičnom kazalištu.

Jako skupi ‘robovi’

Ali ne može biti da primaju plaću, a ne rade. Dok snimaju film, neka im staž uplaćuje Ministarstvo kulture. Kako jedan ravnatelj može dopustiti da radnik prima plaću, a ne radi. Ne bi li on za to trebao kazneno dogovarati? I zašto bi producent sapunice plaćao glavarinu za glumce s državne plaće? Pa je li to onda znači da su oni jako skupi robovi koji se mogu unajmiti za istaknutu cijenu?

Dakako, u nas ne postoji nikakav zbilja djelatan glumački sindikat. I čemu kad glumci, zapravo zagrebački glumci, ionako žive iznad zakona. Trenutačno se pak zbiva ovo: producenti sapunica i sličnih velikih televizijskih projekata sve manje i sve neredovitije plaćaju glumce zato što se ovi ionako neće pretjerano buniti s obzirom na to da ionako primaju plaću negdje drugdje. I gdje je tu glumački sindikat da odredi minimalnu cijenu glumačkog rada i da odredi tko se smije angažirati kao glumac, a tko ne smije? Jer, kako sada stvari stoje, producenti sapunica mogu angažirati isključivo naturščike i plaćati ih 50 kuna dnevno.

Pošteni slobodnjaci

Rijetki su, i hrabri, glumci koji pokušavaju živjeti u financijskom plusu kao slobodni umjetnici. Postojeće stanje ponajprije pogađa njih. Trpe nelojalnu konkurenciju stalno zaposlenih koji im, dakle, i otimaju uloge i ruše cijenu rada.

Koliko god maleno bilo naše kazališno tržište, televizijsko je mnogo veće, prirodno zajedničkim jezikom umreženo s televizijskim tržištem bivše Jugoslavije. Dovoljno veliko da na njemu žive glumci koji su se specijalizirali za televizijske uloge. A ako hoće u kazalište, neka onda zaista rade u kazalištu i primaju plaću za svoj rad baš kao i poštari ili vlakovođe.