Želio bih da hrvatski desničari postanu poput izraelskih

Snježana Banović u svojem je tekstu pod naslovom “Stepinac je zaslužio boljeg odvjetnika od Jakova Sedlara” napisala niz neistina o mojem radu i najgrublje me ocrnila. Jedino što je točno u cijelom članku jest činjenica da je moj film “Pravednik Stepinac”, prema odluci osnivača i selektora Festivala gosp. Branka Lustiga, prikazan na Jewish Film Festivalu u Zagrebu. Sve ostalo dio je, očito, bolesne mašte autorice teksta. Njoj je čudno što “taj konzervativni i ultradesni filmaš uopće radi na festivalu o holokaustu”! Po njoj sam “radio dokumentarce o tamošnjim (izraelskim) generalima i političarima desne orijentacije”. Po njoj sam sudjelovanjem na festivalu postigao “jedan od najvećih uspjeha u karijeri”, a sve očito zato što sam kao “Tuđmanov režiser” Branku Lustigu prešutio neke stvari.

Da je S. B. stalo do istine, onda je mogla istražiti i vidjeti da se mojih osam filmova nalazi u videoarhivu najvažnijeg Muzeja holokausta na svijetu, Yad Vashema. To su: “Židovi i Hrvatska”, “Mostovi sjećanja”, “Yudith”, “Sudbina mi nije dala da odem”, “Petnaest do osam”, “Nema više heroja”, “Nepoznati dio holokausta: Srbija 1941. - 1945.” i “Jeruzalemski sindrom”, a upravo završavam film o hrvatskom Pravedniku Ivici Vranetiću, koji će također biti dio tog arhiva. Ne znam ima li bilo koji hrvatski filmaš neki film u tom arhivu. Spadam među nekoliko najzastupljenijih filmskih autora uopće, čiji se radovi nalaze u tom muzeju. Film “Yudith” prikazivan je u Yad Vashemu godinu dana, svaki dan.

Promašena uvreda

Jednako tako, najveći dio mojih filmova prikazala je Izraelska kinoteka u Tel Avivu, Jeruzalemu i Haifi, Muzej dijaspore u Tel Avivu, filmovi su bili prikazivani na sveučilištima u Izraelu, na njihovim televizijama, a brojni DVD-ovi s mojim filmovima dio su privatnih videokolekcija u toj meni dragoj zemlji.

A ti, prema riječima S. B., izraelski desničari su Motti Hod (čovjek koji je osnovao izraelsko ratno zrakoplovstvo i koji je najzaslužniji za izraelski uspjeh u Šestodnevnom ratu), Meir Amit (legendarni šef Mossada), Ariel Sharon i današnji ministar obrane Ehud Barak. Ponosan sam na poznanstvo i prijateljstvo s njima jer se ne radi ni o kakvim desničarima, nego o ljudima koji su bezbroj puta bili u opasnosti da izgube život za slobodu svoje zemlje. Divio sam se njihovoj hrabrosti i strasti koju su ulagali u borbu za slobodu svoje zemlju. Iz istih razloga divio sam se i Franji Tuđmanu pa mi želja da me uvrijedi kako sam “Tuđmanov režiser” služi na čast jer nakon njega, na moju žalost, nisam vidio nikoga u hrvatskoj politici kojemu bi interes države bio iznad interesa njegova vlastitog probitka. Bio bih sretan kada bi u Lijepoj našoj bilo desničara izraelskog tipa. Onda se ne bih bojao da ono što je Tuđman u ratu stekao, ljevičari koji su došli iza njega neće prodati.

Kad joj već ni Tuđman, ni “izraelski desničari”, ni ja nismo po volji, ne znam zašto podcjenjuje gosp. Lustiga kojemu bi, s obzirom na iskustvo i znanje, bilo teško bilo što prešutjeti. Kao čovjek nenadmašne karijere i životnog iskustva, njemu je, očito, u slučaju filma “Pravednik Stepinac” bila odlučujuća njegova kvaliteta i ništa drugo. I kako bi jedan, prema mišljenju S. B., “kralj trasha” mogao podvaliti takvom čovjeku.

Pavelić mrzio Stepinca

Međutim, najveći neprijatelj S. B. su činjenice. Ona pokušava nešto dobro reći o kardinalu Stepincu, ali joj to teško ide. Ona govori o čestim susretima poglavnika Pavelića i nadbiskupa Stepinca, gotovo prijateljskim, a stvarna je istina da su se službeno susreli samo jedanput. Ona ne želi priznati Stepinčevu fanatičnu zauzetost za spašavanje svih ugroženih, i Židova i Srba i Roma. Ona gotovo idiličnim proglašava odnose Stepinca i Pavelića. A stvarna je istina da Pavelić nije podnosio Stepinca. Radeći na filmu o Paveliću, njegova kći Višnja prepričala mi je početak tog prvog i jedinog službenog susreta njih dvojice. Čim su sjeli, nadbiskupovo prvo pitanje Paveliću bilo je: “Koliko ste bili umiješani u ubojstvo kralja Aleksandra?” Pavelić mu je odgovorio: “Isto kao i ostalih pet milijuna Hrvata!” Naime, Pavelić je Stepinca smatrao Jugoslavenom i nije ga podnosio. To je stvarna istina o “idili” u kojoj je Stepinac živio u NDH. Prikazivanje moga filma na ovome festivalu, posebno s obzirom na činjenicu da ga je odabrao gosp. Branko Lustig, svakako smatram priznanjem, ali moji filmovi bili su prikazivani i na festivalima u Los Angelesu, New Delhiju, Šangaju, Nashvilleu, Miamiju, Haifi, Kijevu ... a film “Jeruzalemski sindrom” dobio je nagradu na jednom od najznačajnijih svjetskih festivala, u Veneciji, 2004. godine. Svi ovi podaci mogu se provjeriti i lako se do njih dođe.

Zaslijepljenost mržnjom

Međutim, kad je netko poput S. B. zaslijepljen mržnjom i nezadovoljstvom vlastitom karijerom i životom, onda jedino što takvoj osobi ostaje jest vrijeđanje bez bilo kakvih argumenata. Među ostalim, mislio sam da je riječ “klero-propagandistički” nestala iz naše stvarnosti. Ali ne, S. B. ga rabi za moj film “Gospa”, jedini hrvatski film uopće koji je prikazivan u normalnoj kinodistribuciji u SAD-u i koji je 1995. proglašen najboljim katoličkim filmom na festivalu u Varšavi.

Sve ovo navodim kako bih, na koncu, objasnio mržnju S. B. prema meni. Naime, kada je 1993. i 1994. dolazila u moj ured moleći me da joj dam neku režiju, onda joj nije smetao moj konzervativizam ili ultradesna stajališta. Tada se nije bunila, nego je u ulagivanju i molbama angažirala i svoje prijateljice, koje su mi bile bliske, da joj dam režiju. I napravila je, bolje rečeno, glumci su joj izrežirali “Tko se boji Virginije Woolf”. Ti isti glumci koji su, zajedno s ostalim kolegama, u HNK pljeskom dočekali odluku intendanta Tarbuka koji joj je, nakon najkraćeg mandata ravnateljice Drame HNK, bio prisiljen dati otkaz. Zbog nesposobnosti. Jer, čak u toj svojoj nesposobnosti nije uspjela ni organizirati gostovanje Drame HNK u Beogradu. Tada je optužila mene za taj neodlazak i tu je korijen te mržnje. Međutim, nakon niza profesionalnih propasti (režija po provinciji), političkom odlukom kooptirana je za predavača produkcije na Dramskoj akademiji u Zagrebu. Jedino što je dotad producirala (i režirala) bile su vrtne zabave kod američkog veleposlanika Montgomeryja i vlastito vjenčanje u Dubrovniku.

Nemoguća urota

Nikad niti jedan film nije nikome priskrbio titulu Pravednika među narodima, pa tako ni moj neće kardinalu Stepincu. Yad Vashem je preozbiljna organizacija da bi na osnovi bilo kojeg filma davala takvo priznanje. Ni to S. B. ne zna. Ili možda misli da se ovdje radi o uroti jednog hrvatskog konzervativnog ultradesničara, izraelskih desničara i jednog preživjelog logoraša koji organizira festival kako bi krivim informacijama zaveo i Yad Vashem koji će nagraditi poglavnikova prijatelja.