ZFF: 30 tisuća gledalaca deklariralo se za njega

Zagreb film festival počeo je svoj život godine 2003. nepreuzetno i skromno, kao "side project" filmskog producenta i suutemeljitelja Motovuna Borisa Matića, te kao popuna filmskom životu Zagreba koji tada - prije pet godina - nije imao ni jedan igranofilmski festival.



Pet godina poslije, na ZFF smo se već navikli kao na fiksnu točku domaćeg filmskog kalendara. Sa službeno deklariranih 30 tisuća gledalaca riječ je o najposjećenijem domaćem filmskom festivalu, festivalu koji krasi solidna, "zicer" selekcija i zvučni niz pobjednika.



Svoje "poluobljetničko" peto izdanje ZFF otvara ove nedjelje navečer svečanim otvaranjem i zagrebačkom premijerom srpskog trilera "Klopka" Srđana Golubovića. Od ponedjeljka pa do idućeg vikenda ZFF će prikazati 11 igranih filmova u službenoj konkurenciji, kratku i dokumentarnu konkurenciju, te konkurenciju "Kockice" u kojoj će biti prikazani hrvatski naslovi novih autora ili autora s margine.



Prošle godine većina je komentatora procijenila da je glavni program bio kvalitativno izvrstan, ali pomalo ziheraški, a ocjena bi mogla vrijediti i ove godine. Festivali debitanata uvijek su riskantna stvar, uvijek vam se može dogoditi da imate sezonu u kojoj najbolje filmove rade "starci", tako da su Matić i ekipa odlučili ne petljati previše, nego pokazati sve najzvučnije naslove koji zadovoljavaju pravilnik.



Tu će u velikoj dvorani SC-a igrati dobitnik debitantske Zlatne kamere u Cannesu, tu su pobjednik Sarajeva, Pule, Portoroža, te još nekoliko istaknutih naslova iz canneskog bubnja. Nema tu baš filmova koje bi se moglo opisati kao "otkrića", ali gotovo svi filmovi su dobri.



ZFF-ovci su i u off-programima očito procijenili da uspješnu kartu valja izigrati još jednom pa su, potaknuti lanjskim uspjehom, odlučili ponoviti njih nekoliko. Prvi od njih su "Kockice': prošle godine senzacija tog programa bio je "Ajde dan prođi", klubaški "indie" Matije Klukovića. Ove godine u toj konkurenciji nema dugog naslova, ali je tu jedanaest kratkih filmova, od kojih preko pola premijernih.



Tu je ponovo i "Klub 100" u kojem ZFF prikazuju hitove iz malih i srednjih europskih kinematografija. Taj popratni program, edukacijski vrlo važan jer pokazuje kako se može doći do hita u maloj kinematografiji, svoj će dom imati u danas posrnulom kinu Europa.



U Europi će igrati i program Matineja, svojevrsni pretpremijerni sajam ovozimskih distributerskih hitova na kojem će među ostalim igrati "Sicko" Michaela Moorea, canneski pobjednik "4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana" Christiana Mungiua, vestern remake "3.10 za Yumu" Jamesa Mangolda, te "Atonement" po romanu Iana Mc Ewana.



Kino Europa bit će domaćin i programa "VIP Bibijada" posvećenog dječjim filmovima, a povodom predizborne jeseni tu je i program "Izbori" koji sadrži filmove o političkim kampanjama. On uključuje svakakve zanimljivosti, od agitpropovskog filma "Na izbore" Milana Katića iz 1946., preko "Najboljeg čovjeka" Franka Schaffnera, pa do "Novog novog vremena" Grlića i Mirkovića.



Glavnim žirijem ove godine predsjeda enfant terrible slovenskog filma Jan Cvitkovič, a u njemu su još Goran Rušinović i producentica Sam Taylor.



Zagreb film festival u svome je petom izdanju napravio mali, ali vrijedan zaokret u etici posla. Činjenica da od ove godine ZFF ima poseban žiri za konkurenciju dokumentarnog filma - čiji su članovi redatelji Zvonimir Jurić i Oleg Novković te umjetnički ravnatelj vrlo uspješnog kosovskog Dokufesta Veton Korkulari - govori prije svega o rastu dionica dokumentarnog filma na tržištu industrije, ali i o polaganoj zrelosti čitavog domaćeg "prehrambenog lanca" u filmskoj dokumentaristici - od sve bolje produkcije do sve opreznijih selektora i izbirljivije publike. Ove se godine natječe četrnaest naslova u kategoriji dokumentarnog filma - dva više nego u selekciji igranog, a jedan će naslov u domaćoj festivalskoj produkciji Propeler filma biti prikazan izvan konkurencije. Najintrigantniji naslov u ovakvom natjecateljskom opusu, već zbog činjenice da ga je tri godine snimao danski redatelj na mjestu koje je UN proglasio najopasnijim na svijetu, bez dvojbe je film "Duhovi Cité Soleila" Asgera Letha.



Uz pomoć srpskog redatelja Miloša Lončarevića, Leth je svoj prvi dugometražni film radio u slamu haićanskoga grada Port-au-Princea, najsiromašnijem kvartu najsiromašnijega grada na svijetu: Leth i Lončarević su, uostalom, prvi bijelci u povijesti "Grada sunca" kojima je dopušten ulazak. Priča prati dvojicu braće, vođa uličnih bandi "chimeresa" koje funkcioniraju kao interventne jedinice kontroverznog, prvog demokratski izabranog haićanskog predsjednika Jean- Bertranda Aristidea pretkraj njegove vladavine 2004. godine. Osim svakodnevnih, nepojmljivo brutalnih krvoprolića u gerilskim borbama za teritorij, braću razdvaja i sklonost prema francuskoj humanitarki, jedinoj povlaštenoj bjelkinji u kvartu od tristo tisuća ljudi i ljubavnici jednoga od braće, repera kojemu Wyclef Jean, bivši član Fugeesa, pomogne da snimi muziku.



Šaban pred kamerom

Poetika trasha uvijek zabavi publiku, a njome se dokumentaristički bavi dugometražni film Nejiba Belkadhija "VHS Kahloucha". Dakle, kako u Tunisu, mjestu vrlo niske filmske produkcije, lokalni Tarantino snima "Arapskog Tarzana" uz stopostotni angažman svojih sugrađana, vrijedi vidjeti
Leth kombinira artizam 16-milimetarske kamere i koncept "prijateljskog" dokumentarizma u filmu makabrične atmosfere i suptilne emocionalnosti, uz odličnu muziku. Malo je reći da je "Cité Soleil" dokumentarna inačica filma "Božji grad", bolje je govoriti o spoju dokumentarne drame i političkog trilera. Festivalu ove godine ne manjka intrigantnih naslova - kao da se radi o natjecanju u dokumentarizmu najtežih situacija. U tom su smislu najmanje dva dugometražna filma vrijedna pažnje. Prvo, "Vojnički dnevnici"  Yaniva Bermana, izraelskog rezervista koji je pet godina voajerski bilježio svakodnevicu svoje rezervne jedinice Alpha da bi nas upoznao s patološkim kontrapunktom uspješnih izraelskih muškaraca koji u godini svoje vojne obaveze noću odvode (i ubijaju, u filmu se tek daje naslutiti) Palestince.



Drugo, film "Iranska rasprodaja bubrega" Nime Sarvestanija u švedskoj produkciji, gdje se prati procedura (u Iranu postoji 137 službenih agencija za prodaju bubrega) dvoje mladih Iranaca koji zbog financijske situacije prodaju bubreg. Pamtite scenu u kojoj tinejdžer drži veliki papir s ponudom: "Nudim bubreg na prodaju odmah! Krvna grupa O+, telefon..." Film "Zajedno smo" Britanca Paula Taylora o izuzetnim mladim pjevačima, štićenicima južnoafričkog sirotišta, pripovijedan kroz potresnu sudbinu 12-godišnje djevojčice, ove je godine već osvojio mnoge festivalske nagrade (Tribeca, Amsterdam, Amnesty), baš kao i 20-minutni "Talijanski doktor" Danca Esbena Hansena u priči o ortopedu Alberu Cairu koji sam živi u Kabulu, a "zadužio" je 50 tisuća žrtava mina, vrativši im dostojanstvo običnog života.



Poetika trasha uvijek zabavi publiku, a njome se dokumentaristički bavi dugometražni film Nejiba Belkadhija "VHS Kahloucha". Dakle, kako u Tunisu, mjestu vrlo niske filmske produkcije, lokalni Tarantino snima "Arapskog Tarzana" uz stopostotni angažman svojih sugrađana, vrijedi vidjeti: posebno kad majka karizmatičnog redatelja, po zanimanju soboslikara, bez problema da blagoslov da se za potrebe filma do temelja zapali kućica od čijeg iznamljivanja žive. Publika je dugo čekala i dokumentarac o kralju romske muzike Šabanu Bajramoviću. Srpskom redatelju Milošu Stojanoviću pošlo je za rukom da doslovno uhvati Šabana u Mostaru za vrijeme snimanja albuma s Mostar Sevdah Reunionom i dovede ga pred kamere da govori o propaloj nogometnoj karijeri, kockarskom stažu, ženama, braku i disciplini prema svojoj bolesti.



Jaki naslov nove srpske dokumentaristike je film "Eho" Marka Popovića i Ivane Lalić, svjedočenje o tragičnoj razlici u poimanju "normalnoga" među pacijentima psihijatrijske bolnice "Laza Lazarević" i suvremenoj srpskoj političko- medijskoj sceni. Također, dva su vrlo zanimljiva naslova koja tematiziraju suvremenost poraća na ovim prostorima: "NATO je bombardirao moju obitelj" kanadske redateljice Dane Jurčić i "Povratak mrtvog čovjeka" mladoga hrvatskog redatelja Petra Oreškovića, u kojemu se prati iznenađujuća sudbina Himze Muratovića koji se nakon 12 godina izbivanja vratio u selo gdje su svi bili uvjereni da je umro. Konačno, film "Ulica grafita", koji se prikazuje izvan festivalske konkurencije, govori o poratnom susretu članova nekad vrlo popularne sarajevske grupe La Banda i rad je Sergeja Krese (debitirao na ZFF-u 2004. "Simfonijom za uličnog svirača"), a rađen u produkciji Propeler filma, organizatora festivala.   ( Branimira Lazarin)

Jurica Pavičić
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 15:31