ŽIDAK o rukometnoj rapsodiji na OI: Hoće li Hrvatska dobiti i treći zlatni Dream Team?

Kada su prije osam godina hrvatski rukometaši osvojili zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Ateni, legendarni golman Vlado Šola je uzdahnuo:

Lino poput Napoleona

“Nikada više nećemo imati ovakvu momčad i nikada nitko od hrvatskih sportaša neće dosegnuti takvu razinu perfekcije…”

Tada je to doista izgledalo tako. Lino Červar je napoleonski vodio momčad, do zlata je stigao nakon osam pobjeda, u domovini je nakon bezbrojnih sumnji i podcjenjivanja ovjenčan slavom, skoro kao Ćiro Blažević. Naravno, ubrzo su ga zaboravili, riješili su ga se preko noći…

Vlado Šola nije bio dobar prognozer, nakon Atlante i Atene, rodila se treća generacija, treća rukometna momčad koja miriše na dream team. Možda i najviše od svih zlatnih generacija. I dok su se Kljaićeva i Červarova momčad mučile na nekim utakmicama, današnja reprezentacija je prva četiri susreta odradila kao relaksirajuću šetnju pored rijeke.

Korejci su stradali -10, Srbi “samo” -8, Mađari su završili na -7, ali glavni ceh su platili europski prvaci Danci, otišli su pod tuš s ponižavajućih -11. Tako smo u predvečerje prvog olimpijskog čina (čeka nas još utakmica protiv Španjolske) došli s impozantnim rezultatom, koji je zasad potamnio slavu Atlante i Atene. Svaka od tri hrvatske rukometne piramide imala je svoj predznak. Generacija iz Atlante bila je najdrskija, u Ateni smo imali možda i najtalentiranije igrače, no današnja momčad je svakako najmoćnija i najprofesionalnija. Oni su produkt najmodernije sportske tehnologije.

Fantazist broj jedan

Fasciniran sam disciplinom, ako i kod plus 10 ne dopustiš Dancima niti jednu ozbiljnu kontru, ako Domagoj Duvnjak razigrava momčad u maniri najboljih nogometnih playmakera današnjice, ako Ivano Balić, rukometni fantazist broj jedan, igra flaster na najboljem danskom igraču Hansenu, onda tim profesionalcima svakako treba vjerovati. Ivanu Baliću je izletjelo nakon utakmice da ih je Goluža na pripremama “gazio kao pse”.

“Tada sam gunđao, ali sada mi nije žao”, govorio je Ivano, koji se u jednom novom svjetlu uklopio u team. Pa ako su u Atlanti frontmani zlatne medalje bili Perkovac, Smajlagić, Jović, Čavar i Goluža, ako su to u Ateni bili Balić, Metličić, Vori, Kaleb i naročito Venio Losert, ovdje je to Domagoj Duvnjak, “mozak s jajima” rukometne reprezentacije. Dugo sam ga čekao nakon utakmice, njemački reporteri su mu se “nalijepili” na leđa, jedva je dolazio do zraka.

- Stvarno ne znam koju riječ upotrijebiti za ovakvu utakmicu. Razbili smo ih zahvaljujući perfektnoj obrani, Mirko je bio savršen. Ali, euforije nema, tek smo na pola puta, idemo iz utakmice u utakmicu.

Nešto je želio podvući:

- Moramo biti spremni u glavi. I bit ćemo! Borimo se jedan za drugog kao da smo blizanci, nadam se da ćemo i mi, kao i vaterpolisti, otići do finala. Ako Bog da, na kraju Olimpijskih igara i mi ćemo biti dream team…

Danas s Golužom

Danas ću imati privilegij razgovarati s Golužom. Sjećam ga se još iz Atlante, kada je u Georgia Domeu bio jedan od ključnih kovača prve hrvatske zlatne medalje. Pred 31.520 ljudi. Nakon dramatične završnice, u kojoj je 13 sekundi prije kraja pobijeđena Švedska, Slavka Golužu pitali smo i za dramatične priče o zločestoj naravi naših rukometaša. Razljutili smo ga.

- Da pitate deset ljudi o nama, dobili biste deset različitih odgovora. Istina je da se ponekad zabavljamo malo grubo, ali kad igramo - igramo. A takve priče o nama šire ljudi koji žele zlo rukometu. Mogu im samo poručiti - zlobnici, zašutite!

Červarovi štićenici su razmazili naciju. A Golužine bebe?