Jugoslavija je osvojila prvo mjesto na svjetskom sajmu cvijeća, a znate li zašto: jer je uzgojila belu ljubičicu od sto kila. Zbog tog, mnogi će danas reći nedužnog vica o nekadašnjem jugoslavenskom predsjedniku
Josipu Brozu Titu, ispričanom među kolegama, tada 22-godišnja beogradska novinarka židovskog podrijetla
Jennie Lebel osuđena je 1949. godine na “dvoipogodišnje ferije o državnom trošku na Golom otoku“.
Nakon pola stoljeća šutnje o postojanju tog ženskog gulaga o njemu je progovorila u dokumentarcu koji su u produkciji Avala filma 1989. godine zajednički snimili književnik Danilo Kiš i oblikovatelj filma Aleksandar Mandić, opovrgnuvši tvrdnje da na Golom otoku nije bilo žena. Film je u Hrvatskoj prvi put prikazan na ovotjednoj međunarodnoj konferenciji Židovi na Istočnoj obali Jadrana u organizaciji dubrovačkog Centra za mediteranske studije, u čijem je radu sudjelovala i danas 81- godišnja izraelska spisateljica i povjesničarka Jennie Lebel. - Uz teški fizički rad i maltretiranja najteže mi je bilo podnositi žeđ, jer je najprije trebalo izgraditi cisternu iz koje smo kasnije dobivali čašu vode dnevno.
Ljeti sunce, zimi bura
Druga strana otoka, na kojoj su bili smješteni muškarci, nalazila se u zaljevu i uvjeti su bili podnošljiviji nego na našoj, gdje nije bilo ničega osim kamena, i neumoljivog sunca ljeti, a zimi jakih vjetrova koji su puhali s Velebita.
Mislim da nigdje, pa ni u tadašnjem Sovjetskom Savezu, nije bilo sličnog logora, posve odvojenog od svijeta - prisjeća se Jennie, kojoj nakon nacističkih logora u Drugom svjetskom ratu to nije bilo prvo logoraško iskustvo. Adresa na kojoj se u tim godinama vodila glasila je na Vojnu poštu 24 - Beograd, iako je bila tisuću kilometara udaljena od grada u kojemu je živjela i odrastala.
Djevojka iz ugledne židovske, građanske obitelji Lebel s beogradskom adresom, kojoj su u sretnijim danima otac Leon i majka Ana omogućili izvrsno obrazovanje, nakon strašnih godina provedenih u progonstvu i njemačkim logorima, bila je među prvom skupinom poslijeratnih mladih novinara koji su putem natječaja primljeni u beogradsku Politiku. Iako, kaže Jennie, nije bila u Partiji, zbog znanja četiriju stranih jezika, među kojima i francuskog, te je 1949. trebala postati dopisnicom tog lista iz Pariza.
- Nisam znala da na to mjesto pikira moj kolega koji mi je vic ispričao, a koji me je, kada sam ga potom prepričala u istoj redakciji, prijavio Udbi. On je otišao u Pariz, a ja sam ‘zbog klevete protiv države i naroda’, kako je moje ‘djelo’ kvalificirano, iz beogradske središnjice Udbe, tzv. Glavnjače, najprije deportirana u Ramski rit, potom u Zabelu kod Požarevca, a zatim do Bakra odakle sam brodom Punat najprije bila prebačena do Sv. Grgura, a zatim na Goli otok - priča o tim teškim danima nekadašnja zatočenica.
Svrstavali su je u ‘bandu’
Iako se desetljećima o tome šutjelo, na Golom je otoku u njezino vrijeme, prisjeća se naša sugovornica, uvijek bilo između tristo i petsto žena, koje su stizale brodom iz Bakra, vezane jedna za drugu. Prvoj skupini logorašica, među kojom je i sama bila, u tom je surovom okolišu trebalo najprije izgraditi upravne zgrade, barake za zatočenice i cisterne za vodu, da bi se stvorili bilo kakvi uvjeti za preživljavanje. Administrativna prinudna mjera društveno korisnog rada s lišenjem slobode, kako se u to doba takva kazna nazivala, bila je vrlo elastična i vremenski se mogla produljivati pa je Jennie na Golom otoku provela dvije i pol godine.
Da je na Golom otoku, prisjeća se današnja spisateljica i povjesničarka, još neko vrijeme ostala neumoljiva komesarka, izvjesna Marija iz Splita, koju je potom zamijenila nešto blaža Hilda, uvjerena je da se s njega ne bi vratila živa. Zatvorenice su, naime, bile podijeljene u tri skupine: pomalo povlaštenu brigadu kojoj je uvijek pripadalo više hrane i bolja odjeća, a činile su je i zatočenice pred odlazak s otoka, zatim obične zatočenice i tzv. bandu koja je za dvostruko teži rad i više maltretiranja dobivala pola porcije jela. A, Jennie su do samog kraja logorovanja ubrajali među bandu.
Zauvijek obilježena
- Dio moje obitelji koji je preživio nacističke progone nije znao gdje sam, jer smo s Golog otoka imali pravo samo jednom mjesečno napisati dvadeset strogo kontroliranih i provjeravanih riječi. Ocu sam ipak dala do znanja što se događa kada sam mu napisala da mi je tako dobro da bi mi bolje moglo biti samo u majčinom naručju - kaže Jennie čija je majka u nacističkim progonima mučki ubijena. Prije nekoliko godina, u društvu svog kolege, pjesnika Ante Zemljara, također “golootočana“, posjetila je taj otok i na njemu pronašla dobro očuvanu cisternu za vodu, koju je sama sagradila od kamena koji je svakodnevno iskopavala i obrađivala.
Ni konačni povratak u Beograd nije bio ugodan jer su je svi izbjegavali. Neki kao politički obilježenu da im druženje s njom ne bi stvaralo probleme, a drugi, što joj je posebno teško padalo, zbog straha da se nije priklonila Udbi jer je nakon teških mučenja koja su zatvorenici prolazili bilo i toga. Na svoje novinarsko mjesto nije se mogla vratiti, a kada je zamolila urednike da joj ustupe mjesto čistačice, odbijena je s objašnjenjem da je “gora od ratnog zločinca i da takvima nema mjesta u Politici”.
Naviknuta na sve i svašta, svakih se pola godina obraćala tadašnjim vlastima s molbom da joj dopuste odlazak u inozemstvo dok konačno u rujnu 1954. godine nije stigla u Izrael, gdje i danas živi.
- Ima jedna uzrečica koja kaže da se nešto radi za gušu, a nešto za dušu. Tako sam i ja, nakon dolaska u Izrael, upisala školu radiofonije na kojoj sam devet godina kasnije postala upraviteljicom i to mije bio posao od kojega sam živjela, a ‘za dušu’ sam pisala knjige i bavila se pročuvanjem povijesti - kaže autorica brojnih djela. Među njima je i autobiografija, odnosno knjiga sjećanja i zaborava koja obuhvaća dane njezina djetinjstva i rane mladosti, koja je pod nazivom “Odjednom drukčija, odjednom druga” tiskana ove godine u izdanju beogradske Čigoja štampe.
Iako se desetljećima o tome šutjelo, na Golom je otoku, oko 1950. godine, uvijek bilo između tristo i petsto žena, koje su stizale brodom iz Bakra, vezane jedna za drugu. Lebel je bila u prvoj skupini logorašica, kojoj je bilo najteže jer su gradile upravnu zgradu, barake i cisternu.
Na zidovima dvije parole stoje kao svjedoci vremena. ‘Živio drug Tito’, što su logoraši bili prisiljeni ispisivati, i ‘Svršeno je’, što je poruka napisana nakon zatvaranja 1989.
Autobiografija
- Postavljalo mi se pitanje treba li uopće ovjekovečiti ili zaboraviti sjećanja? Ako tvrdoglavo budem odbijala ispričati ono što mi se dogodilo i događalo, zašto neljudi ne bi imali pravo negirati sve što sam opisala, negirati sve što sam doživjela i opisala, ja i meni slični. U svakom slučaju gotovo ništa nisam zaboravila, čak ni ono što boli i gdje bilo kakva terapija, pa i autoterapija slabo pomaže. A smiruje li pisanje duhove? O, ne, pisanje ne samo što ne smiruje duhove već najčešće budi iz dubokog sna đavole - prenijela nam je autorica poneku rečenicu iz predgovora autobiografije koju je pisala u svom stanu prepunom knjiga u Tel Avivu.
U toj su knjizi, napisanoj britko i zanimljivo, oživjela spisateljičina sjećanja iz najranije dobi i bezbrižnog odrastanja s bratom Aleksandrom Sašom i druženja s prijateljicom Dobrilom Jovanović koju su od milja zvali Doli. Školu pamti po tome što nije voljela matematiku, ali je bila jako dobra u književnosti, jezicima, povijesti i svim ostalim nastavnim predmetima. Sretni dani prepustili su 1940. mjesto velikim brigama, kada je kao školarka prvi put čula izraz “numerus clausus“, iza kojeg je stajala odredba o ograničenju broja židovske djece koja se mogu upisati na prve godine viših, srednjih, učiteljskih i drugih stručnih škola kao i visokih škola u rangu fakulteta.
Odlazak u geto
- Ono što je moju mamu najviše boljelo bila je mučna tišina naših susjeda i prijatelja, od kojih se nitko nije usudio protestirati ili se ograditi od odluka te i takve vrste - sjeća se Jennie i dodaje kako su čak i novine prenijele Numerus clausus bez komentara.
Da to nije bio jedini zakon koji je otvorio put kasnijim progonima Židova i na tlu tadašnje Jugoslavije, brzo se uvjerila, kada su se ružni događaji počeli smjenjivati velikom brzinom. Mnogi su nedugo potom nastojali izbjeći zlu sudbinu zamjenom identiteta i bijegom preko granice. Kao svjedokinja prisjetila se u autobiografiji i puča u ožujku 1941., bombardiranja Beograda 6. travnja iste godine i njemačke okupacije grada u kojemu je s obitelji živjela.
- Židovi su bili otpušteni sa svih radnih mjesta, izbačeni iz profesionalnih organizacija, bila im je zabranjena vožnja tramvajem, oduzeti su im radioaparati, telefoni i ostali električni uređaji - podsjeća sudionica svih tih zbivanja. Uslijedilo je očevo zarobljeništvu u njemačkom logoru, pa prinudni rad za sve članove obitelji koji su za njega bili sposobni, a zatim cijeli niz loših događanja kojima, činilo se, nije bilo kraja. Zadnja večer s majkom pred Jennien neželjeni odlazak u geto, a zatim dugi dani i noći u domu njezine poznanice u Nišu, gdje se podulje vrijeme predstavljala kao Jovanka Lazić iz Sombora, iako u tom vojvođanskom gradu nikada nije bila.
- U dio uloge izbjeglice iz Sombora spadao je i moj ‘lalinski’ izgovor. Vjerojatno sam u tome i malo pretjerivala, što je izazivalo smijeh kod mojih novih prijatelja - šali se na svoj račun Jennie, koja je na mansardi doma svoje prijateljice tiskala i ratni materijal protiv okupatora. Uslijedila je izdaja jednog od njezinih novih znanaca i deportacija do logora u Mariboru, koji su njemačke vlasti preimenovale u Mariburg, a koji joj je bio tek prva stanica prema daljnjim logorima u Njemačkoj.
Dolazak u Berlin
- Saznala sam da je to pomoćni aerodrom za popravke aviona i njihovih dijelova ‘Feuerwerksantalt’. Među logorašima je bilo i onih koji su radili teške poslove, uglavnom su to bile Poljakinje i Ruskinje, među kojima sam se i ja našla pod ‘posuđenim’ imenom Jovanke Lazić. U jednoj velikoj hali radile smo na golemim, veoma teškim kolutovima telefonskih ili električnih kabela - spominje Jennie Lebel i dodaje kako pri ozljedama koje su se događale nije bilo liječničkih intervencija. U logoru je, stjecajem okolnosti, postala i porodilja, dok u furgonima nije proslijeđena dalje u Njemačku, sve do Berlina.
- Moja je grupa nakon duge vožnje stigla u neki veliki porušeni grad, za koji sam poslije saznala da je Berlin, a čim smo stigli, počeo je zračni napad. Poslije tog ‘vrućeg dočeka’, priča naša sugovornica, gotovo da nije bilo večeri bez bombardiranja. U tom se gradskom logoru radilo po jedanaest sati dnevno, no bilo je, kaže, teško ali ipak podnošljivo. U Berlinu je saznala i za neuspjeli pokušaj atentata na Hitlera dva-tri mjeseca ranije, koji su organizirali njemački časnici, što joj je ulilo novu nadu da se bliži kraj njezinim jadima. Dani su prolazili dok u logor nisu ušli njemački vojnici tražeći oružje, za čije postojanje nije znala, a nakon njezine glasne pobune zbog pretresa odveli su je u berlinski Gestapo zatvor.
Stražari su u toj ozloglašenoj kaznionici, sjeća se, bili okrutni i zatvorenici su ih u međusobnim razgovorima dijelili u tri kategorije, od kojih su najgore bile SS žene, posebno izvjesna Frau Wachmeisterin Muller. Njezin je “specijalitet“ bilo udaranje zatočenica teškom rampom po glavi i smijanje iz sveg glasa dok bi onesviještene padale na pod.
Najgori su bili Rusi
Po okrutnosti su bili poznati i Rusi u njemačkim uniformama iz armije generala Vlasova, a neki su od njih drškom pištolja udarali zatvorenike u glavu, dok im se ne bi prosuo mozak. Kategorija sastavljena od njemačkih SA-stražara, pripovijeda Jennie, bila je ipak podnošljivija.
Sjeća se i jutra kada se probudila potpuno oduzeta, ne mogavši pokrenuti ruke ni noge, a da nevolja bude veća, stražar je bio izvjesni Jurjev, kojemu je trebala raportirati koliko je u ćeliji zatvorenica.
- Kada sam mu rekla da sam nepomična i bolesna, sve je zatvorenike odgurnuo i prišao mi urlajući da ustanem. Vidjela sam da vadi pištolj i već sam bila sigurna da će mi prosuti mozak. Zatvorila sam oči ali - udarac nije uslijedio. Bila sam iznenađena kada sam vidjela da ruku Jurjeva drži šaka njemačkog časnika koji je slučajno taj trenutak stigao i vidio što se događa. Objasnio mi je da nisam oboljela od dječje paralize, kako sam mislila, nego tzv. betonitisa koji se javlja uslijed ležanja na hladnom betonu. Taj je časnik, kako sam doznala, bio student medicine, koji je nakon ranjavanja na fronti dodijeljen Gestapou i zahvalna sam što mi je spasio život iako mu nažalost ne znam ime - prisjeća se Jennie Lebel. No, mnogih drugih udaraca, batinanja i različitih ozljeda u tim i godinama koje su uslijedile nije bila pošteđena.
Povratak u Beograd
Tijekom zračnih napada stražari su samo provjeravali jesu li sva vrata ćelija dobro zatvorena i potom odlazili u zaklon. Do zatvorenika su izvana dopirale samo detonacije, a s obzirom na to da su bili odvojeni od svijeta, nisu znali ništa o ratnoj situaciji i bliži li se uopće kraj ratu. Među zatočenicima bila je i jedna Francuskinja Edit, nekadašnja operna pjevačica, s kojom su zatočenice tiho pjevale u svojim ćelijama da bi otjerale teške misli i tugu koja ih pratila.
Nakon svih progona u svibnju 1945. godine Jennie Lebel stigla je konačno na peron beogradske željezničke stanice, s koje je četiri godine ranije pošla u nepoznato. No, neugodnim izneneđanjima nije bilo kraja. - Moja kolegica Dana i ja stigle smo iscrpljene, prljave, gladne i bez dinara u džepu, a nakon što smo ušle u tramvaj, kondukter je zahtijevao da platimo kartu - sjeća se Jennie i takvih pojedinosti. Kada su mu, pripovijeda, odgovorile da nemaju novca jer se vraćaju iz logora u Njemačkoj, kondukter ih je istjerao iz tramvaja, pa su put do kuće nastavile pješice.
Sveti Grgur, pa Goli otok
Njezin otac i brat preživjeli su progone, a Jennie je u danima nakon povratka u Beograd nastavila nasilno prekinuto školovanje u Gimnaziji za ratom ometene učenike, poznatijoj kao Partizanskoj gimnaziji. Tako je dobila priliku nadoknaditi izgubljeno, unatoč tome što nije bila skojevka i nije imala “karakteristike“ koje su se tražile i za obrazovanje i za bilo kakvo zaposlenje. No, postupno su se stvari mijenjale nabolje, pa je poslije određenog vremena čak primljena u redove novinara Politike. Sve do vica o ljubičici bijeloj, po kojoj je nazvala i jednu od svojih knjiga sjećanja na te dane i onih koji su uslijedili.
- Iako sam prošla njemačke logore i svakojake ratne strahote, iskustvo Golog otoka bilo mi je među najtežima. Zatočenice su uglavnom bile mlade žene u dobi od 18 do 30 godine, najčešće intelektualke, koje su kao i ja svakodnevno vadile kamen i oblikovale ga, kopale cisterne i kanale te izgladnjele i iscrpljene žeđu radile strahovito teške fizičke poslove - pripovijeda Jennie i dodaje kako pamti i maltretiranja među samim zatočenicama.
Vjetar s Velebita bio im je nesklon kao i okolnosti, pa je nerijetko nosio barake koje su strpljivo i dugo gradile. Uvjeti na Svetom Grguru, na kojemu je prethodno provela dio zatočeništva, prisjeća se, ipak su bili znatno podnošljiviji od onih na Golom otoku.
Puno godina kasnije, 1986., u Izraelu se susrela s poznatim piscem iz svoje domovine koju je nakon rata napustila - Danilom Kišem, a koji je za planirani dokumentarni film pripremao intervjue sa ženama koje su preživjele logor Sv. Grgur. Među njima bila je i njezina dobra znanica Eva Panić-Nahir, koja je Kišu spomenula da je Jennie Lebel bila zatočena na Golom otoku. Književnik je bio itekako iznenađen, jer se u tadašnjoj Jugoslaviji prešućivalo da je na Golom otoku bilo žena, pa joj je ponudio da sama napiše scenarij, na osnovi kojega bi on s njom vodio intervju za dokumentarac.
Prvi put u Dubrovniku
- Nisam odmah prionula poslu jer sam u Jugoslaviji imala rodbinu i bojala sam se da im zbog toga ne stvorim daljnje poteškoće - govori Jennie Lebel, kojoj se s istom idejom Danilo Kiš ponovno javio tri godine kasnije iz Pariza. Scenarij, koji je kasnije i tiskan u bivšoj državi pod nazivom “Goli život“, napisala je iste godine, a već u listopadu 1990. Danilo Kiš je preminuo pa je to jedno od njegovih posljednjih djela.
Te je godine četverosatni dokumentarac prikazan na beogradskoj i sarajevskoj televiziji, i to četiri večeri zaredom u najgledanijem terminu. Interes javnosti bio je ogroman, jer je film otvorio brojna pitanja i teme o kojima se do tada nije govorilo. Kako se film snimao na više lokacija, od Tel Aviva, Haife do kibuca u kojemu je živjela Eva Panić-Nahir, kasnije je prikazan i izraelskim gledateljima, pa i američkoj publici, gdje je dočekivan kao svojevrsna senzacija. Sudionici nedavne međunarodne konferencije posvećene Židovima na istočnoj obali Jadrana u Dubrovniku imali su priliku vidjeti skraćeno izdanje tog dokumentarca u trajanju od sat i petnaest minuta, odnosno dio koji se odnosi na logoraške dane Jennie Lebel na Golom otoku.
U Dubrovniku se glavna junakinja tog dokumentarca ovog kolovoza našla prvi put, iako je puno pisala o njegovoj povijesti, a posebno su je zanimale teme vezane uz prošlost dubrovačkih Židova. Ljubav prema povijesti vitalnu 81-godišnjakinju, koja unatoč svemu zrači vedrinom i optimizmom, “natjerala je“ na dugogodišnji istraživački rad, koji je urodio s dvadesetak knjiga i radova objavljivanih po stručnim časopisima. U nekima od njih, posebno kada je riječ o prošlosti dubrovačkih Židova, pobila je i teze nekih znatno poznatijih historičara.
- To sam uistinu radila za dušu, a kako bih preživjela, stvorila sam sebi novo zanimanje i bacila se na učenje radiografije - kazuje naša sugovornica koja je zbog arhivskog rada, kojemu se u kasnijim godinama predavala, dobro naučila i stari hebrejski jezik. Radiografija je, kaže, bilo pristojno zanimanje od kojega se moglo živjeti i prilično je brzo napredovala, pa se za koju godinu s nastavničkog mjesta našla i na mjestu upraviteljice te škole.
Činjenice, samo činjenice
O privatnom životu nerado govori i taj bi dio, kaže, sačuvala za sebe. Do sada je, napominje, svašta proživjela no, unatoč svemu, uvijek joj je bilo draže naći se na strani progonjenih nego progonitelja. Da bi opstala u surovom svijetu, često je bila prisiljena mijenjati identitet, no nerijetko se pribojavala i kakve “nepredviđene blokade u glavi“, koja bi je izdala i odvela u smrt. Na sreću, glava ju je oduvijek dobro služila i pomogla joj je da preživi olovna vremena.
- Ostala su sjećanja i uspomene, od kojih su neke tako gorke da bi ih najradije izbrisala - kaže Jennie Lebel. Više puta, posebno u mlađim danima, izdali su je oni kojima je vjerovala, no unatoč svemu sačuvala je povjerenje u ljude i tihu vjeru u dobrotu, s kojom se također susrela u svom “nimalo dosadnom životu“. Često je, kaže, “uzimala svoj virtualni dalekozor za gledanje u prošlost, a za budućnost bi okretala njegovu drugu stranu“.
A kada se okrene unatrag, Jennie Lebel nakon svega proživljenog samo kaže:
- Što će o meni govoriti nakon moga konačnog odlaska? Neka pričaju sve samo ne da sam bila beskičmenjak. Vjerujem da će nekima i pasti kamen sa srca zbog mog konačnog odlaska, posebno onima koji ne vole da im se neka priča potvrdi činjenicama. Činjenice su njihovi neprijatelji. A ja sam suviše često tijekom svog života iznosila činjenice...
‘Prvaci na sajmu cvijeća jer smo uzgojili ljubičicu bijelu tešku sto kila’
‘Jugoslavija je osvojila prvo mjesto na sajmu cvijeća, a znate li zašto? Jer je uzgojila ljubičicu bijelu od 100 kila.’ Zbog tog vica osuđena je Jennie Lebel. Rečeno metajezikom diktature: ‘zbog klevete protiv države i naroda određuje se administrativna prinudna mjera društveno korisnog rada s lišenjem slobode’
O sebi Jennie Lebel kaže ono što je jednom i zapisala u predgovoru knjige “Odjednom drukčija - odjednom druga”.
- Mogu slobodno reći da nisam mogla dodati godine svom životu, ali sam se trudila dodati život godinama. Mislim da su mi u ovom poduhvatu pomogle ratne godine i tada stečeno iskustvo, kao i poslijeratni ‘dvoipogodišnji praznici o državnom trošku’, kao i moje prvobitno zanimanje - novinarstvo. Kod mene je radoznalost bila priroda, a ne opcija ili opsesija. Prije nego što sam polazila na novinarski zadatak, trebalo je proučiti sve što se o tome može pronaći i pročitati, pa tek onda sve vidjeti vlastitim očima, intervjuirati i sve napraviti tako da se i sama uvjerim, a ne da se zadovoljim pričama...
Zato i naglašava da će nekim ljudima, poput njezinih progonitelja, vjerojatno pasti kamen sa srca nakon njezine smrti.
- Posebno onima koji ne vole da im se neka priča potvrdi činjenicama. Činjenice su njihovi najveći neprijatelji. A ja sam suviše često tijekom svog života iznosila činjenice - kaže Jennie Lebel.
Jennie Lebel odrasla je u Beogradu, iz kojeg je za vrijeme njemačke okupacije tijekom II. svjetskog rata pobjegla u Niš, gdje se skrivala pod drugim imenom, ali je izdana i, preko Maribora, odvedena u zatočeništvo u Berlin. U Beograd se vratila 1945., nastavila školovanje i 1949. zaposlila se kao novinarka u Politici, gdje je trebala postati dopisnica iz Pariza. Ali, onda joj se cijeli život promijenio zbog jednog običnog vica.
Ono što je njezinu majku Anu najviše boljelo bila je mučna tišina susjeda i prijatelja od kojih se nitko nije usudio prosvjedovati kada su se 1940. počele uvoditi zakoni i odredbe protiv Židova
U svojoj autobiografiji Jennie opisuje bezbrižno odrastanje s bratom Aleksandrom Sašom i druženja s prijateljicom Dobrilom Jovanović koju su od milja zvali Doli
Obitelj Leona Lebela bila ugledna židovska obitelj u Beogradu prije II. svjetskog rata, a svoj djeci omogućio je izvrsno obrazovanje i sretnu mladost. Leon je, kao i Jennie i njezin brat, bio u zarobljeništvu u njemačkom logoru
Anet Marunić-Lisičić/EPEHA
Nakon pola stoljeća šutnje o postojanju tog ženskog gulaga o njemu je progovorila u dokumentarcu koji su u produkciji Avala filma 1989. godine zajednički snimili književnik Danilo Kiš i oblikovatelj filma Aleksandar Mandić, opovrgnuvši tvrdnje da na Golom otoku nije bilo žena. Film je u Hrvatskoj prvi put prikazan na ovotjednoj međunarodnoj konferenciji Židovi na Istočnoj obali Jadrana u organizaciji dubrovačkog Centra za mediteranske studije, u čijem je radu sudjelovala i danas 81- godišnja izraelska spisateljica i povjesničarka Jennie Lebel. - Uz teški fizički rad i maltretiranja najteže mi je bilo podnositi žeđ, jer je najprije trebalo izgraditi cisternu iz koje smo kasnije dobivali čašu vode dnevno.
Ljeti sunce, zimi bura
Druga strana otoka, na kojoj su bili smješteni muškarci, nalazila se u zaljevu i uvjeti su bili podnošljiviji nego na našoj, gdje nije bilo ničega osim kamena, i neumoljivog sunca ljeti, a zimi jakih vjetrova koji su puhali s Velebita.
Mislim da nigdje, pa ni u tadašnjem Sovjetskom Savezu, nije bilo sličnog logora, posve odvojenog od svijeta - prisjeća se Jennie, kojoj nakon nacističkih logora u Drugom svjetskom ratu to nije bilo prvo logoraško iskustvo. Adresa na kojoj se u tim godinama vodila glasila je na Vojnu poštu 24 - Beograd, iako je bila tisuću kilometara udaljena od grada u kojemu je živjela i odrastala.
Djevojka iz ugledne židovske, građanske obitelji Lebel s beogradskom adresom, kojoj su u sretnijim danima otac Leon i majka Ana omogućili izvrsno obrazovanje, nakon strašnih godina provedenih u progonstvu i njemačkim logorima, bila je među prvom skupinom poslijeratnih mladih novinara koji su putem natječaja primljeni u beogradsku Politiku. Iako, kaže Jennie, nije bila u Partiji, zbog znanja četiriju stranih jezika, među kojima i francuskog, te je 1949. trebala postati dopisnicom tog lista iz Pariza.
- Nisam znala da na to mjesto pikira moj kolega koji mi je vic ispričao, a koji me je, kada sam ga potom prepričala u istoj redakciji, prijavio Udbi. On je otišao u Pariz, a ja sam ‘zbog klevete protiv države i naroda’, kako je moje ‘djelo’ kvalificirano, iz beogradske središnjice Udbe, tzv. Glavnjače, najprije deportirana u Ramski rit, potom u Zabelu kod Požarevca, a zatim do Bakra odakle sam brodom Punat najprije bila prebačena do Sv. Grgura, a zatim na Goli otok - priča o tim teškim danima nekadašnja zatočenica.
Svrstavali su je u ‘bandu’
Iako se desetljećima o tome šutjelo, na Golom je otoku u njezino vrijeme, prisjeća se naša sugovornica, uvijek bilo između tristo i petsto žena, koje su stizale brodom iz Bakra, vezane jedna za drugu. Prvoj skupini logorašica, među kojom je i sama bila, u tom je surovom okolišu trebalo najprije izgraditi upravne zgrade, barake za zatočenice i cisterne za vodu, da bi se stvorili bilo kakvi uvjeti za preživljavanje. Administrativna prinudna mjera društveno korisnog rada s lišenjem slobode, kako se u to doba takva kazna nazivala, bila je vrlo elastična i vremenski se mogla produljivati pa je Jennie na Golom otoku provela dvije i pol godine.
Da je na Golom otoku, prisjeća se današnja spisateljica i povjesničarka, još neko vrijeme ostala neumoljiva komesarka, izvjesna Marija iz Splita, koju je potom zamijenila nešto blaža Hilda, uvjerena je da se s njega ne bi vratila živa. Zatvorenice su, naime, bile podijeljene u tri skupine: pomalo povlaštenu brigadu kojoj je uvijek pripadalo više hrane i bolja odjeća, a činile su je i zatočenice pred odlazak s otoka, zatim obične zatočenice i tzv. bandu koja je za dvostruko teži rad i više maltretiranja dobivala pola porcije jela. A, Jennie su do samog kraja logorovanja ubrajali među bandu.
Zauvijek obilježena
- Dio moje obitelji koji je preživio nacističke progone nije znao gdje sam, jer smo s Golog otoka imali pravo samo jednom mjesečno napisati dvadeset strogo kontroliranih i provjeravanih riječi. Ocu sam ipak dala do znanja što se događa kada sam mu napisala da mi je tako dobro da bi mi bolje moglo biti samo u majčinom naručju - kaže Jennie čija je majka u nacističkim progonima mučki ubijena. Prije nekoliko godina, u društvu svog kolege, pjesnika Ante Zemljara, također “golootočana“, posjetila je taj otok i na njemu pronašla dobro očuvanu cisternu za vodu, koju je sama sagradila od kamena koji je svakodnevno iskopavala i obrađivala.
Ni konačni povratak u Beograd nije bio ugodan jer su je svi izbjegavali. Neki kao politički obilježenu da im druženje s njom ne bi stvaralo probleme, a drugi, što joj je posebno teško padalo, zbog straha da se nije priklonila Udbi jer je nakon teških mučenja koja su zatvorenici prolazili bilo i toga. Na svoje novinarsko mjesto nije se mogla vratiti, a kada je zamolila urednike da joj ustupe mjesto čistačice, odbijena je s objašnjenjem da je “gora od ratnog zločinca i da takvima nema mjesta u Politici”.
Naviknuta na sve i svašta, svakih se pola godina obraćala tadašnjim vlastima s molbom da joj dopuste odlazak u inozemstvo dok konačno u rujnu 1954. godine nije stigla u Izrael, gdje i danas živi.
- Ima jedna uzrečica koja kaže da se nešto radi za gušu, a nešto za dušu. Tako sam i ja, nakon dolaska u Izrael, upisala školu radiofonije na kojoj sam devet godina kasnije postala upraviteljicom i to mije bio posao od kojega sam živjela, a ‘za dušu’ sam pisala knjige i bavila se pročuvanjem povijesti - kaže autorica brojnih djela. Među njima je i autobiografija, odnosno knjiga sjećanja i zaborava koja obuhvaća dane njezina djetinjstva i rane mladosti, koja je pod nazivom “Odjednom drukčija, odjednom druga” tiskana ove godine u izdanju beogradske Čigoja štampe.
Iako se desetljećima o tome šutjelo, na Golom je otoku, oko 1950. godine, uvijek bilo između tristo i petsto žena, koje su stizale brodom iz Bakra, vezane jedna za drugu. Lebel je bila u prvoj skupini logorašica, kojoj je bilo najteže jer su gradile upravnu zgradu, barake i cisternu.
Na zidovima dvije parole stoje kao svjedoci vremena. ‘Živio drug Tito’, što su logoraši bili prisiljeni ispisivati, i ‘Svršeno je’, što je poruka napisana nakon zatvaranja 1989.
Sretna nova 1950.
|
Dvije parole
|
Autobiografija
- Postavljalo mi se pitanje treba li uopće ovjekovečiti ili zaboraviti sjećanja? Ako tvrdoglavo budem odbijala ispričati ono što mi se dogodilo i događalo, zašto neljudi ne bi imali pravo negirati sve što sam opisala, negirati sve što sam doživjela i opisala, ja i meni slični. U svakom slučaju gotovo ništa nisam zaboravila, čak ni ono što boli i gdje bilo kakva terapija, pa i autoterapija slabo pomaže. A smiruje li pisanje duhove? O, ne, pisanje ne samo što ne smiruje duhove već najčešće budi iz dubokog sna đavole - prenijela nam je autorica poneku rečenicu iz predgovora autobiografije koju je pisala u svom stanu prepunom knjiga u Tel Avivu.
U toj su knjizi, napisanoj britko i zanimljivo, oživjela spisateljičina sjećanja iz najranije dobi i bezbrižnog odrastanja s bratom Aleksandrom Sašom i druženja s prijateljicom Dobrilom Jovanović koju su od milja zvali Doli. Školu pamti po tome što nije voljela matematiku, ali je bila jako dobra u književnosti, jezicima, povijesti i svim ostalim nastavnim predmetima. Sretni dani prepustili su 1940. mjesto velikim brigama, kada je kao školarka prvi put čula izraz “numerus clausus“, iza kojeg je stajala odredba o ograničenju broja židovske djece koja se mogu upisati na prve godine viših, srednjih, učiteljskih i drugih stručnih škola kao i visokih škola u rangu fakulteta.
Odlazak u geto
- Ono što je moju mamu najviše boljelo bila je mučna tišina naših susjeda i prijatelja, od kojih se nitko nije usudio protestirati ili se ograditi od odluka te i takve vrste - sjeća se Jennie i dodaje kako su čak i novine prenijele Numerus clausus bez komentara.
Da to nije bio jedini zakon koji je otvorio put kasnijim progonima Židova i na tlu tadašnje Jugoslavije, brzo se uvjerila, kada su se ružni događaji počeli smjenjivati velikom brzinom. Mnogi su nedugo potom nastojali izbjeći zlu sudbinu zamjenom identiteta i bijegom preko granice. Kao svjedokinja prisjetila se u autobiografiji i puča u ožujku 1941., bombardiranja Beograda 6. travnja iste godine i njemačke okupacije grada u kojemu je s obitelji živjela.
- Židovi su bili otpušteni sa svih radnih mjesta, izbačeni iz profesionalnih organizacija, bila im je zabranjena vožnja tramvajem, oduzeti su im radioaparati, telefoni i ostali električni uređaji - podsjeća sudionica svih tih zbivanja. Uslijedilo je očevo zarobljeništvu u njemačkom logoru, pa prinudni rad za sve članove obitelji koji su za njega bili sposobni, a zatim cijeli niz loših događanja kojima, činilo se, nije bilo kraja. Zadnja večer s majkom pred Jennien neželjeni odlazak u geto, a zatim dugi dani i noći u domu njezine poznanice u Nišu, gdje se podulje vrijeme predstavljala kao Jovanka Lazić iz Sombora, iako u tom vojvođanskom gradu nikada nije bila.
- U dio uloge izbjeglice iz Sombora spadao je i moj ‘lalinski’ izgovor. Vjerojatno sam u tome i malo pretjerivala, što je izazivalo smijeh kod mojih novih prijatelja - šali se na svoj račun Jennie, koja je na mansardi doma svoje prijateljice tiskala i ratni materijal protiv okupatora. Uslijedila je izdaja jednog od njezinih novih znanaca i deportacija do logora u Mariboru, koji su njemačke vlasti preimenovale u Mariburg, a koji joj je bio tek prva stanica prema daljnjim logorima u Njemačkoj.
Dolazak u Berlin
- Saznala sam da je to pomoćni aerodrom za popravke aviona i njihovih dijelova ‘Feuerwerksantalt’. Među logorašima je bilo i onih koji su radili teške poslove, uglavnom su to bile Poljakinje i Ruskinje, među kojima sam se i ja našla pod ‘posuđenim’ imenom Jovanke Lazić. U jednoj velikoj hali radile smo na golemim, veoma teškim kolutovima telefonskih ili električnih kabela - spominje Jennie Lebel i dodaje kako pri ozljedama koje su se događale nije bilo liječničkih intervencija. U logoru je, stjecajem okolnosti, postala i porodilja, dok u furgonima nije proslijeđena dalje u Njemačku, sve do Berlina.
- Moja je grupa nakon duge vožnje stigla u neki veliki porušeni grad, za koji sam poslije saznala da je Berlin, a čim smo stigli, počeo je zračni napad. Poslije tog ‘vrućeg dočeka’, priča naša sugovornica, gotovo da nije bilo večeri bez bombardiranja. U tom se gradskom logoru radilo po jedanaest sati dnevno, no bilo je, kaže, teško ali ipak podnošljivo. U Berlinu je saznala i za neuspjeli pokušaj atentata na Hitlera dva-tri mjeseca ranije, koji su organizirali njemački časnici, što joj je ulilo novu nadu da se bliži kraj njezinim jadima. Dani su prolazili dok u logor nisu ušli njemački vojnici tražeći oružje, za čije postojanje nije znala, a nakon njezine glasne pobune zbog pretresa odveli su je u berlinski Gestapo zatvor.
Stražari su u toj ozloglašenoj kaznionici, sjeća se, bili okrutni i zatvorenici su ih u međusobnim razgovorima dijelili u tri kategorije, od kojih su najgore bile SS žene, posebno izvjesna Frau Wachmeisterin Muller. Njezin je “specijalitet“ bilo udaranje zatočenica teškom rampom po glavi i smijanje iz sveg glasa dok bi onesviještene padale na pod.
Najgori su bili Rusi
Po okrutnosti su bili poznati i Rusi u njemačkim uniformama iz armije generala Vlasova, a neki su od njih drškom pištolja udarali zatvorenike u glavu, dok im se ne bi prosuo mozak. Kategorija sastavljena od njemačkih SA-stražara, pripovijeda Jennie, bila je ipak podnošljivija.
Sjeća se i jutra kada se probudila potpuno oduzeta, ne mogavši pokrenuti ruke ni noge, a da nevolja bude veća, stražar je bio izvjesni Jurjev, kojemu je trebala raportirati koliko je u ćeliji zatvorenica.
- Kada sam mu rekla da sam nepomična i bolesna, sve je zatvorenike odgurnuo i prišao mi urlajući da ustanem. Vidjela sam da vadi pištolj i već sam bila sigurna da će mi prosuti mozak. Zatvorila sam oči ali - udarac nije uslijedio. Bila sam iznenađena kada sam vidjela da ruku Jurjeva drži šaka njemačkog časnika koji je slučajno taj trenutak stigao i vidio što se događa. Objasnio mi je da nisam oboljela od dječje paralize, kako sam mislila, nego tzv. betonitisa koji se javlja uslijed ležanja na hladnom betonu. Taj je časnik, kako sam doznala, bio student medicine, koji je nakon ranjavanja na fronti dodijeljen Gestapou i zahvalna sam što mi je spasio život iako mu nažalost ne znam ime - prisjeća se Jennie Lebel. No, mnogih drugih udaraca, batinanja i različitih ozljeda u tim i godinama koje su uslijedile nije bila pošteđena.
Povratak u Beograd
Tijekom zračnih napada stražari su samo provjeravali jesu li sva vrata ćelija dobro zatvorena i potom odlazili u zaklon. Do zatvorenika su izvana dopirale samo detonacije, a s obzirom na to da su bili odvojeni od svijeta, nisu znali ništa o ratnoj situaciji i bliži li se uopće kraj ratu. Među zatočenicima bila je i jedna Francuskinja Edit, nekadašnja operna pjevačica, s kojom su zatočenice tiho pjevale u svojim ćelijama da bi otjerale teške misli i tugu koja ih pratila.
Nakon svih progona u svibnju 1945. godine Jennie Lebel stigla je konačno na peron beogradske željezničke stanice, s koje je četiri godine ranije pošla u nepoznato. No, neugodnim izneneđanjima nije bilo kraja. - Moja kolegica Dana i ja stigle smo iscrpljene, prljave, gladne i bez dinara u džepu, a nakon što smo ušle u tramvaj, kondukter je zahtijevao da platimo kartu - sjeća se Jennie i takvih pojedinosti. Kada su mu, pripovijeda, odgovorile da nemaju novca jer se vraćaju iz logora u Njemačkoj, kondukter ih je istjerao iz tramvaja, pa su put do kuće nastavile pješice.
Sveti Grgur, pa Goli otok
Njezin otac i brat preživjeli su progone, a Jennie je u danima nakon povratka u Beograd nastavila nasilno prekinuto školovanje u Gimnaziji za ratom ometene učenike, poznatijoj kao Partizanskoj gimnaziji. Tako je dobila priliku nadoknaditi izgubljeno, unatoč tome što nije bila skojevka i nije imala “karakteristike“ koje su se tražile i za obrazovanje i za bilo kakvo zaposlenje. No, postupno su se stvari mijenjale nabolje, pa je poslije određenog vremena čak primljena u redove novinara Politike. Sve do vica o ljubičici bijeloj, po kojoj je nazvala i jednu od svojih knjiga sjećanja na te dane i onih koji su uslijedili.
- Iako sam prošla njemačke logore i svakojake ratne strahote, iskustvo Golog otoka bilo mi je među najtežima. Zatočenice su uglavnom bile mlade žene u dobi od 18 do 30 godine, najčešće intelektualke, koje su kao i ja svakodnevno vadile kamen i oblikovale ga, kopale cisterne i kanale te izgladnjele i iscrpljene žeđu radile strahovito teške fizičke poslove - pripovijeda Jennie i dodaje kako pamti i maltretiranja među samim zatočenicama.
Vjetar s Velebita bio im je nesklon kao i okolnosti, pa je nerijetko nosio barake koje su strpljivo i dugo gradile. Uvjeti na Svetom Grguru, na kojemu je prethodno provela dio zatočeništva, prisjeća se, ipak su bili znatno podnošljiviji od onih na Golom otoku.
Puno godina kasnije, 1986., u Izraelu se susrela s poznatim piscem iz svoje domovine koju je nakon rata napustila - Danilom Kišem, a koji je za planirani dokumentarni film pripremao intervjue sa ženama koje su preživjele logor Sv. Grgur. Među njima bila je i njezina dobra znanica Eva Panić-Nahir, koja je Kišu spomenula da je Jennie Lebel bila zatočena na Golom otoku. Književnik je bio itekako iznenađen, jer se u tadašnjoj Jugoslaviji prešućivalo da je na Golom otoku bilo žena, pa joj je ponudio da sama napiše scenarij, na osnovi kojega bi on s njom vodio intervju za dokumentarac.
Prvi put u Dubrovniku
- Nisam odmah prionula poslu jer sam u Jugoslaviji imala rodbinu i bojala sam se da im zbog toga ne stvorim daljnje poteškoće - govori Jennie Lebel, kojoj se s istom idejom Danilo Kiš ponovno javio tri godine kasnije iz Pariza. Scenarij, koji je kasnije i tiskan u bivšoj državi pod nazivom “Goli život“, napisala je iste godine, a već u listopadu 1990. Danilo Kiš je preminuo pa je to jedno od njegovih posljednjih djela.
Te je godine četverosatni dokumentarac prikazan na beogradskoj i sarajevskoj televiziji, i to četiri večeri zaredom u najgledanijem terminu. Interes javnosti bio je ogroman, jer je film otvorio brojna pitanja i teme o kojima se do tada nije govorilo. Kako se film snimao na više lokacija, od Tel Aviva, Haife do kibuca u kojemu je živjela Eva Panić-Nahir, kasnije je prikazan i izraelskim gledateljima, pa i američkoj publici, gdje je dočekivan kao svojevrsna senzacija. Sudionici nedavne međunarodne konferencije posvećene Židovima na istočnoj obali Jadrana u Dubrovniku imali su priliku vidjeti skraćeno izdanje tog dokumentarca u trajanju od sat i petnaest minuta, odnosno dio koji se odnosi na logoraške dane Jennie Lebel na Golom otoku.
U Dubrovniku se glavna junakinja tog dokumentarca ovog kolovoza našla prvi put, iako je puno pisala o njegovoj povijesti, a posebno su je zanimale teme vezane uz prošlost dubrovačkih Židova. Ljubav prema povijesti vitalnu 81-godišnjakinju, koja unatoč svemu zrači vedrinom i optimizmom, “natjerala je“ na dugogodišnji istraživački rad, koji je urodio s dvadesetak knjiga i radova objavljivanih po stručnim časopisima. U nekima od njih, posebno kada je riječ o prošlosti dubrovačkih Židova, pobila je i teze nekih znatno poznatijih historičara.
- To sam uistinu radila za dušu, a kako bih preživjela, stvorila sam sebi novo zanimanje i bacila se na učenje radiografije - kazuje naša sugovornica koja je zbog arhivskog rada, kojemu se u kasnijim godinama predavala, dobro naučila i stari hebrejski jezik. Radiografija je, kaže, bilo pristojno zanimanje od kojega se moglo živjeti i prilično je brzo napredovala, pa se za koju godinu s nastavničkog mjesta našla i na mjestu upraviteljice te škole.
Činjenice, samo činjenice
O privatnom životu nerado govori i taj bi dio, kaže, sačuvala za sebe. Do sada je, napominje, svašta proživjela no, unatoč svemu, uvijek joj je bilo draže naći se na strani progonjenih nego progonitelja. Da bi opstala u surovom svijetu, često je bila prisiljena mijenjati identitet, no nerijetko se pribojavala i kakve “nepredviđene blokade u glavi“, koja bi je izdala i odvela u smrt. Na sreću, glava ju je oduvijek dobro služila i pomogla joj je da preživi olovna vremena.
- Ostala su sjećanja i uspomene, od kojih su neke tako gorke da bi ih najradije izbrisala - kaže Jennie Lebel. Više puta, posebno u mlađim danima, izdali su je oni kojima je vjerovala, no unatoč svemu sačuvala je povjerenje u ljude i tihu vjeru u dobrotu, s kojom se također susrela u svom “nimalo dosadnom životu“. Često je, kaže, “uzimala svoj virtualni dalekozor za gledanje u prošlost, a za budućnost bi okretala njegovu drugu stranu“.
A kada se okrene unatrag, Jennie Lebel nakon svega proživljenog samo kaže:
- Što će o meni govoriti nakon moga konačnog odlaska? Neka pričaju sve samo ne da sam bila beskičmenjak. Vjerujem da će nekima i pasti kamen sa srca zbog mog konačnog odlaska, posebno onima koji ne vole da im se neka priča potvrdi činjenicama. Činjenice su njihovi neprijatelji. A ja sam suviše često tijekom svog života iznosila činjenice...
‘Prvaci na sajmu cvijeća jer smo uzgojili ljubičicu bijelu tešku sto kila’
‘Jugoslavija je osvojila prvo mjesto na sajmu cvijeća, a znate li zašto? Jer je uzgojila ljubičicu bijelu od 100 kila.’ Zbog tog vica osuđena je Jennie Lebel. Rečeno metajezikom diktature: ‘zbog klevete protiv države i naroda određuje se administrativna prinudna mjera društveno korisnog rada s lišenjem slobode’
O sebi Jennie Lebel kaže ono što je jednom i zapisala u predgovoru knjige “Odjednom drukčija - odjednom druga”.
- Mogu slobodno reći da nisam mogla dodati godine svom životu, ali sam se trudila dodati život godinama. Mislim da su mi u ovom poduhvatu pomogle ratne godine i tada stečeno iskustvo, kao i poslijeratni ‘dvoipogodišnji praznici o državnom trošku’, kao i moje prvobitno zanimanje - novinarstvo. Kod mene je radoznalost bila priroda, a ne opcija ili opsesija. Prije nego što sam polazila na novinarski zadatak, trebalo je proučiti sve što se o tome može pronaći i pročitati, pa tek onda sve vidjeti vlastitim očima, intervjuirati i sve napraviti tako da se i sama uvjerim, a ne da se zadovoljim pričama...
Zato i naglašava da će nekim ljudima, poput njezinih progonitelja, vjerojatno pasti kamen sa srca nakon njezine smrti.
- Posebno onima koji ne vole da im se neka priča potvrdi činjenicama. Činjenice su njihovi najveći neprijatelji. A ja sam suviše često tijekom svog života iznosila činjenice - kaže Jennie Lebel.
Šala zbog koje se išlo na Goli
|
‘Činjenice su njihov najveći neprijatelj, a ja ih iznosim’
|
Jennie Lebel odrasla je u Beogradu, iz kojeg je za vrijeme njemačke okupacije tijekom II. svjetskog rata pobjegla u Niš, gdje se skrivala pod drugim imenom, ali je izdana i, preko Maribora, odvedena u zatočeništvo u Berlin. U Beograd se vratila 1945., nastavila školovanje i 1949. zaposlila se kao novinarka u Politici, gdje je trebala postati dopisnica iz Pariza. Ali, onda joj se cijeli život promijenio zbog jednog običnog vica.
Ono što je njezinu majku Anu najviše boljelo bila je mučna tišina susjeda i prijatelja od kojih se nitko nije usudio prosvjedovati kada su se 1940. počele uvoditi zakoni i odredbe protiv Židova
U svojoj autobiografiji Jennie opisuje bezbrižno odrastanje s bratom Aleksandrom Sašom i druženja s prijateljicom Dobrilom Jovanović koju su od milja zvali Doli
Obitelj Leona Lebela bila ugledna židovska obitelj u Beogradu prije II. svjetskog rata, a svoj djeci omogućio je izvrsno obrazovanje i sretnu mladost. Leon je, kao i Jennie i njezin brat, bio u zarobljeništvu u njemačkom logoru
Obitelj u Njemačkim logorima
|
||
Majka Ana
|
Brat Aleksandar
|
Otac Leon
|
Anet Marunić-Lisičić/EPEHA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....