Moju je Jelenu iz autobusa koji ju je iz Borova Sela trebao odvesti u slobodni dio Hrvatske izvukao visok i crn muškarac. To je jedina informacija koju imam otkako sam svoju kćer posljednji put, 18. studenoga 1991., vidjela u krugu kombinata Borovo.
Tako 59-godišnja umirovljenica Milka Pančić iz vukovarske četvrti Borovo naselje počinje potresnu priču o tragediji svoje obitelji, koju je užasni rat doslovno razdvojio na četiri strane svijeta. Posljednjih je 15 godina uzaludno tragala za bilo kakvom informacijom o posljednjim danima kćeri Jelene, no svaki bi je izvor upućivao na to da je djevojka, tada 19-godišnjakinja, posljednji put viđena u Borovu.
Odlazak na ekshumacije
- Prošla sam sve ekshumacije, bila sam prva na otvaranju masovnih grobnica, nebrojeno puta odlazila samoinicijativno na identifikacije, svaki put proživljavala teške trenutke. Nikad ništa. Ne mogu prežaliti što nisu identificirane sve žrtve farme Lovas kod Borova. Od njih 24 ostalo ih je još četiri ili pet, a meni je u sjećanju ostala urezana jedna lubanja. Imam neki predosjećaj da je to moje dijete - priča Milka Pančić. Pokazuje i fotografiju, preuzetu sa snimki tadašnje TV Beograd, na kojoj se u prvom planu vidi njezina Jelena, zatočena u borovskoj školi. Informaciju da joj je kći posljednje dane provela u jednoj od učionica te škole potvrdile su joj i poznanice Anđa Soldo, Jelka Bračko i Anđa Bilić.
POSLJEDNJI TRAGJelena se odmah nakon završetka srednje škole priključila hrvatskim braniteljima, a posljednji je put viđena u Borovu na snimci tadašnjeg TV Beograda
- Dubravka Toth, jedina preživjela iz skupine žena koje su bile zatočene s Jelenom, pričala mi je kako je moja kći na ispitivanju bila tvrda kao beton i da im ništa nije rekla. Od žena iz te skupine nema više preživjelih. Za mnoge se ni danas ne zna gdje su - dodala je Milka.
Jelena Pančić odmah se nakon završetka srednje škole u Borovu naselju priključila hrvatskim braniteljima. S prijateljima je otišla na prvu crtu bojišta, u današnju Kninsku ulicu, na položaje prema Borovu Selu. Roditelji pričaju da je bila vesela i nasmijana djevojka čiji je životni moto uvijek bio "hoću i moram!" Brzo je odrastala, a u ljeto 1991. doista je i sazrela.
- Njezine su riječi toga kolovoza bile: "Moji prijatelji ginu. Možda ću i ja nekome biti od pomoći i nečiji život spasiti ako im se priključim". Dolazila je kući, ponavljala kako braniteljima nitko ništa ne može, a ako i popuste, tvrdila je da neprijatelju živa u ruke neće pasti. Znala je i zapjevati, pa je s pokojnim Tomom Špoljarićem, kada sam je posljednji put srela u krugu kombinata Borovo, pjevajući nosila lijekove ranjenicima u Borovo Commerce. Kad se povukla s položaja, bila je svjesna da je kraj blizu. Govorila je kako toliko neprijateljske vojske dotad nije vidjela. Iako su joj savjetovali da ostane s majkom, odlučila je ostati sa svojim suborcima - prisjeća se Milka Pančić.
Uz brigu o hrabroj kćeri, Milka se raspitivala i za supruga Andriju, također branitelja Vukovara. Posljednji se put obitelj okupila 12. studenoga u obiteljskoj kući u Bilogorskoj ulici. Malodobni Damir od kraja kolovoza bio je na sigurnom, u Đakovu. Supružnici Pančić sreli su se na dan pada četvrti Borovo naselje.
- Razmijenili smo samo nekoliko riječi, a onda smo čuli da Commerce gori. Svjesni da je tamo i naše dijete, potrčali smo pomoći u gašenju požara, no to je bila najmeštaljka okupatora kako bi nas izvukli iz podruma Obučare. Neke su mlade ljude odmah zarobili, neke su i ubili, a najveći dio odveli u logore. I nas dvoje su razdvojili. Andriju su odveli u autobus, a mene u kamion. Oboje smo otišli u nepoznato, a da nismo znali što nam je sa kćeri - detaljno pojašnjava Milka Pančić. Preko Novog Sada, Bijeljine i Slavonskog Šamca Milka je došla u Đakovo i odmah potražila sina Damira. Kratko su vrijeme proveli u Zagrebu, a zatim otišli u istarski Rabac. Punih mjesec dana trajala je neizvjesnost oko suprugove sudbine, a onda je od razmijenjenih logoraša čula da je zatočen u Begejcima. Umjesto razmjene, ubrzo je stigla Andrijina pismena poruka da se nalazi u zatočeništvu u Nišu. Andrija Pančić proveo je u srbijanskim logorima više od četiri mjeseca, a krajem ožujka 1992. razmijenjen je pokraj Nemetina. Posljedice ispitivanja, mučenja i batinanja u logorima osjeća i danas. Njegova je supruga, zajedno s drugim roditeljima, uskoro osnovala i udrugu Vukovarske majke kako bi svi zajedno pokušali doći do bilo kakve informacije o sudbini najmilijih. Ta udruga i danas traga za više od 360 nestalih Vukovaraca, uz napomenu kako je svaka treća nestala osoba u Hrvatskoj iz njihova grada.
Snimke iz Borova
- Danas sam 15 godina starija, no još živim u '91. Stalno mi je kći u mislima. Život mi je tada stao i ne mogu se maknuti od te godine. Želja mi je naći mir za svoje dijete i sebe, mjesto gdje ću moći zapaliti svijeću i ostaviti cvijet. Zar nije dosta što svih ovih 15 godina prebirem po kostima tuđe djece? Tamo su sve žene starije od 30 godina, a jedino ja tražim dijete od 19 godina - s gorčinom u glasu nastavlja Milka. Nesretnu majku posebno boli činjenica što i danas postoje osobe koje su bile na suprotnoj strani i koje bi mogle pomoći u rasvjetljavanju sudbine njezine kćeri. Nije joj jasna njihova šutnja i 15 godina nakon rata.
- Na jednoj od radionica s udrugama koje traže žrtve rata srpske nacionalnosti srela sam poznanicu koja je tražila svoga supruga, posljednji put viđenog, također u Commerceu. Potvrdila mi je kako je Jelena tamo dolazila više puta i da je u Borovu poslije bio potpuni kaos. Vjerujem da ona, i ne samo ona, mnogo više znaju i da mi mogu pomoći u pronalaženju posmrtnih ostataka mojega djeteta i njezinu dostojnom pokopu. Pitam se samo zašto su ljudi tako bezosjećajni. Imaju li srce? Mogu li progovoriti već jednom? - pita se Milka.
Obitelji je Pančić jedina želja da ih odgovorni konačno, prvi put, službeno pozovu na identifikaciju kako bi dobili bilo kakvu informaciju o sudbini kćeri. Do tada ostat će im samo gledati snimke pada Borova naselja, na kojoj se vidi Jelena Pančić kako pomaže iznijeti četveromjesečnu bebu iz Borovo Commercea, te fotografiju njihove zatočene kćeri.
Mladen Obrenović
Tako 59-godišnja umirovljenica Milka Pančić iz vukovarske četvrti Borovo naselje počinje potresnu priču o tragediji svoje obitelji, koju je užasni rat doslovno razdvojio na četiri strane svijeta. Posljednjih je 15 godina uzaludno tragala za bilo kakvom informacijom o posljednjim danima kćeri Jelene, no svaki bi je izvor upućivao na to da je djevojka, tada 19-godišnjakinja, posljednji put viđena u Borovu.
Odlazak na ekshumacije
- Prošla sam sve ekshumacije, bila sam prva na otvaranju masovnih grobnica, nebrojeno puta odlazila samoinicijativno na identifikacije, svaki put proživljavala teške trenutke. Nikad ništa. Ne mogu prežaliti što nisu identificirane sve žrtve farme Lovas kod Borova. Od njih 24 ostalo ih je još četiri ili pet, a meni je u sjećanju ostala urezana jedna lubanja. Imam neki predosjećaj da je to moje dijete - priča Milka Pančić. Pokazuje i fotografiju, preuzetu sa snimki tadašnje TV Beograd, na kojoj se u prvom planu vidi njezina Jelena, zatočena u borovskoj školi. Informaciju da joj je kći posljednje dane provela u jednoj od učionica te škole potvrdile su joj i poznanice Anđa Soldo, Jelka Bračko i Anđa Bilić.
POSLJEDNJI TRAGJelena se odmah nakon završetka srednje škole priključila hrvatskim braniteljima, a posljednji je put viđena u Borovu na snimci tadašnjeg TV Beograda
|
Jelena Pančić odmah se nakon završetka srednje škole u Borovu naselju priključila hrvatskim braniteljima. S prijateljima je otišla na prvu crtu bojišta, u današnju Kninsku ulicu, na položaje prema Borovu Selu. Roditelji pričaju da je bila vesela i nasmijana djevojka čiji je životni moto uvijek bio "hoću i moram!" Brzo je odrastala, a u ljeto 1991. doista je i sazrela.
- Njezine su riječi toga kolovoza bile: "Moji prijatelji ginu. Možda ću i ja nekome biti od pomoći i nečiji život spasiti ako im se priključim". Dolazila je kući, ponavljala kako braniteljima nitko ništa ne može, a ako i popuste, tvrdila je da neprijatelju živa u ruke neće pasti. Znala je i zapjevati, pa je s pokojnim Tomom Špoljarićem, kada sam je posljednji put srela u krugu kombinata Borovo, pjevajući nosila lijekove ranjenicima u Borovo Commerce. Kad se povukla s položaja, bila je svjesna da je kraj blizu. Govorila je kako toliko neprijateljske vojske dotad nije vidjela. Iako su joj savjetovali da ostane s majkom, odlučila je ostati sa svojim suborcima - prisjeća se Milka Pančić.
Uz brigu o hrabroj kćeri, Milka se raspitivala i za supruga Andriju, također branitelja Vukovara. Posljednji se put obitelj okupila 12. studenoga u obiteljskoj kući u Bilogorskoj ulici. Malodobni Damir od kraja kolovoza bio je na sigurnom, u Đakovu. Supružnici Pančić sreli su se na dan pada četvrti Borovo naselje.
- Razmijenili smo samo nekoliko riječi, a onda smo čuli da Commerce gori. Svjesni da je tamo i naše dijete, potrčali smo pomoći u gašenju požara, no to je bila najmeštaljka okupatora kako bi nas izvukli iz podruma Obučare. Neke su mlade ljude odmah zarobili, neke su i ubili, a najveći dio odveli u logore. I nas dvoje su razdvojili. Andriju su odveli u autobus, a mene u kamion. Oboje smo otišli u nepoznato, a da nismo znali što nam je sa kćeri - detaljno pojašnjava Milka Pančić. Preko Novog Sada, Bijeljine i Slavonskog Šamca Milka je došla u Đakovo i odmah potražila sina Damira. Kratko su vrijeme proveli u Zagrebu, a zatim otišli u istarski Rabac. Punih mjesec dana trajala je neizvjesnost oko suprugove sudbine, a onda je od razmijenjenih logoraša čula da je zatočen u Begejcima. Umjesto razmjene, ubrzo je stigla Andrijina pismena poruka da se nalazi u zatočeništvu u Nišu. Andrija Pančić proveo je u srbijanskim logorima više od četiri mjeseca, a krajem ožujka 1992. razmijenjen je pokraj Nemetina. Posljedice ispitivanja, mučenja i batinanja u logorima osjeća i danas. Njegova je supruga, zajedno s drugim roditeljima, uskoro osnovala i udrugu Vukovarske majke kako bi svi zajedno pokušali doći do bilo kakve informacije o sudbini najmilijih. Ta udruga i danas traga za više od 360 nestalih Vukovaraca, uz napomenu kako je svaka treća nestala osoba u Hrvatskoj iz njihova grada.
Snimke iz Borova
- Danas sam 15 godina starija, no još živim u '91. Stalno mi je kći u mislima. Život mi je tada stao i ne mogu se maknuti od te godine. Želja mi je naći mir za svoje dijete i sebe, mjesto gdje ću moći zapaliti svijeću i ostaviti cvijet. Zar nije dosta što svih ovih 15 godina prebirem po kostima tuđe djece? Tamo su sve žene starije od 30 godina, a jedino ja tražim dijete od 19 godina - s gorčinom u glasu nastavlja Milka. Nesretnu majku posebno boli činjenica što i danas postoje osobe koje su bile na suprotnoj strani i koje bi mogle pomoći u rasvjetljavanju sudbine njezine kćeri. Nije joj jasna njihova šutnja i 15 godina nakon rata.
- Na jednoj od radionica s udrugama koje traže žrtve rata srpske nacionalnosti srela sam poznanicu koja je tražila svoga supruga, posljednji put viđenog, također u Commerceu. Potvrdila mi je kako je Jelena tamo dolazila više puta i da je u Borovu poslije bio potpuni kaos. Vjerujem da ona, i ne samo ona, mnogo više znaju i da mi mogu pomoći u pronalaženju posmrtnih ostataka mojega djeteta i njezinu dostojnom pokopu. Pitam se samo zašto su ljudi tako bezosjećajni. Imaju li srce? Mogu li progovoriti već jednom? - pita se Milka.
Obitelji je Pančić jedina želja da ih odgovorni konačno, prvi put, službeno pozovu na identifikaciju kako bi dobili bilo kakvu informaciju o sudbini kćeri. Do tada ostat će im samo gledati snimke pada Borova naselja, na kojoj se vidi Jelena Pančić kako pomaže iznijeti četveromjesečnu bebu iz Borovo Commercea, te fotografiju njihove zatočene kćeri.
Mladen Obrenović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....