Zločin i kazna Marka Rakara

Slučajni nositelj vrlo uglednoga hrvatskog imena i prezimena, ministar za branitelje i koješta Tomislav Ivić, neku je večer sudjelovao u Otvorenom. U društvu oficira Hrvatske vojske, među kojima je bio i jedan general, čitav sat uvjeravao je gledatelje da ono što je objavljeno na internetu zapravo nije Registar hrvatskih branitelja, nego neki bezvezni radni dokument. Bilo bi to u redu da istoga dana njegov kolega, ministar unutarnjih poslova Karamarko, nije utamničio Marka Rakara, “pod sumnjom” da je na internetu objavio Registar hrvatskih branitelja. Štoviše, u trenucima kada je ministar Ivić argumentirao svoje tvrdnje da se radi o lažnome dokumentu, redarstveni su dužnosnici svim raspoloživim sredstvima nastojali Rakara uvjeriti kako je učinio nešto što nije učinio. A ako je, možda, i učinio ono što nije učinio, policija do tog saznanja može doći samo na takav način da prizna kako je učinio ono što nije učinio. Dakle, jedino ukoliko je šenuo umom, ili ukoliko baš jako želi napakostiti Hrvatskoj pred Bruxellesom, Marko Rakar može biti optužen za ono do čega je premijerki Kosor i ministru Karamarku toliko stalo: za objavu Registra hrvatskih branitelja. A koji, opet, kako lijepo govori Tomislav Ivić, uopće nije objavljen.

Da je, pak, riječ o originalnom Tomislavu Iviću, još bismo ga i mogli shvatiti. Čovjeku je već sedamdeset šest godina, možda je nešto pomiješao, pa sad govori u savršenom nesuglasju s kolegama iz stručnoga stožera, da ne kažemo Vlade, te sebe ili njih utjeruje u laž. Ali ukopirani Tomislav Ivić mlad je čovjek, pa se ne čini da bi staračka nesabranost mogla biti misao vodilja njegovoga televizijskog istupa.

U svakom slučaju, sve do pred kraj Otvorenog, činilo se kako će Marko Rakar, uspije li montaža sudskoga procesa, i zažmiri li Bruxelles na jedno i na oba oka, pa ne primijeti da se u Hrvatskoj ljudi progone zbog objave informacija koje bi morale biti javne, imati krunskoga svjedoka obrane u ministru branitelja Tomislavu Iviću. Jer ako ministar, u čijoj je nadležnosti taj dokument od navodne nacionalne sigurnosti, tvrdi kako dotični nije objavljen na internetu, tada se Rakaru, kao ni bilo kome drugom, ne može suditi za nešto što se nije dogodilo. Tada istupi predsjednice Vlade i njezinoga ministra unutarnjih poslova spadaju u ekonomsko propagandni, a ne u informativni program.

Ali u tom je trenutku Ivić izvukao nekakav papir, za koji je javno ustvrdio kako je riječ o kopiji stvarnoga Registra hrvatskih branitelja, te je, da bi dokazao lažnost onoga koji je objavljen na internetu, krenuo čitati podatke o jednome hrvatskom branitelju, bivšem ministru Draganu Primorcu. A kad je, u pola rečenice, smogao pameti da shvati što upravo čini, prisnažio je kako je siguran da se “gospodin Primorac neće ljutiti”.

Dakle, iz perspektive ovoga neobičnog Tomislava Ivića, s kojim, kako se iz priloženog vidi, veliki hrvatski Tomislav Ivić doista ne može imati ništa, kršenje zakona postoji samo onda ako će se netko ljutiti. Ako nema nikoga tko bi se ljutio, tada, je l’ te, nema ni supstance krivičnoga djela. Na Marka Rakara su se, pak, ljutili premijerka Kosor i brojni hadezeovci, štoviše, pojedini čelnici braniteljskih udruga toliko su bili ljuti da su mu prijetili smrću, što znači da je počinio krivično djelo. Iako, shvatili ste, nije učinio ništa.

Uz ovakvo, vrlo inovativno, shvaćanje zakona i propisa, pristala je i policija, jer sve do kraja emisije nisu upali u studio i priveli Tomislava Ivića barem na informativni razgovor. To se nije dogodilo ni sutra, ni prekosutra, ni svih idućih dana dok je trajalo socijalno, medijsko i policijsko zlostavljanje Marka Rakara, od kojega se uporno zahtijevalo da prizna kako je učinio ono što je pred milijunima televizijskih gledatelja učinio ministar branitelja u Vladi Jadranke Kosor. Naravno, ni ona, ni Karamarko, a ni pravosudni Ivan Šimonović u Ivićevom objavljivanju podataka iz Registra hrvatskih branitelja nisu našli ništa problematično.

U ovome malom, poučnom slučaju, jednostavnom i slikovitom na način bajki braće Grimm, sadržana je suština hrvatskoga shvaćanja zakona i pravnog sustava. Dok je Marko Rakar, kao i četiri i pol milijuna građana Hrvatske, nemoćan da se zaštiti pred onima koji su umislili da je prekršio neki zakon, ukopirani Tomislav Ivić, kao i nekoliko stotina vladajućih oligarha (političkih, gospodarskih, kriminalnih, obavještajnih…), imaju pravo da krše isti zakon, jer ne postoji onaj koji bi ih mogao privesti ili koji bi im, prema tom zakonu, htio suditi. U takvoj je situaciji doista svejedno hoće li se objaviti i taj famozni Registar hrvatskih branitelja. Podaci u njemu ionako se tumače ovisno o imenima koja iznad tih podataka stoje. Kao u binarnom sistemu, u registru su jedinice i nule, Rakari i Ivići. Tek kada bi i njih dvojica bili jednaki pred zakonom, umjesto binarnog sistema imali bismo ljude.