Znamo li kako izbjeći transfer na neliberalnu stranu demokracije

Pitanje je, naravno, jesmo li spremni učiti iz nedavne povijesti. Primjer prvi, mađarski: nekoliko mjeseci nakon što je 2009. Ferenc Gyurcsány ušao u svoj drugi premijerski mandat, netko je u javnost pustio snimku njegova govora na zatvorenom stranačkom sastanku održanom neposredno nakon izbora: “Jasno je da smo lagali (građanima) najmanje godinu i pol, možda i dvije”, rekao je premijer stranačkim kolegama. Lagali su, ispostavilo se, o stanju državnih financija. Javnost je na objavu snimke reagirala velikim prosvjedom ispred parlamenta. Tražili su ostavku premijera koji laže narodu, Gyurcsány je isprva odbio otići, iako je priznao da je snimka autentična. Dao je ostavku nakon pola godine, kada je shvatio da vlada zbog prejakog pritiska javnosti, ali i parlamentarne, pa i unutarstranačke oporbe, ne može raditi.

Nakon teških pregovora o više premijerskih kandidata, mađarski je parlament mjesec dana nakon Gyurcsányjeve ostavke za premijera prihvatio Gordona Bajnaija, do tada ministra gospodarstva u Gyurcsányjevoj vladi. On je najavio paket dramatičnih mjera, ali i objavio da ne kani ostati dulje od jedne godine. Tako je i bilo. Reformirao je poreze, mirovine i dio državnih subvencija, značajno je smanjio državnu potrošnju i vratio kredibilitet državnim financijama, ali nije od vlastite stranke (socijalisti) uspio dobiti podršku za rezove u socijalnoj politici. U skladu s obećanjem, odbio se kandidirati na izborima. Njegov nasljednik, Viktor Orban (Fidesz), napravio je radikalan zaokret udesno, ojačao poziciju premijera i zadržao se na vlasti do danas. Mađarska je s njim na čelu postala prva zemlja unutar Europske unije koja je usvojila “neliberalnu demokraciju” kao poželjan sustav upravljanja državom (termin je Orbanov).

Kada su 16. svibnja na portalu Index prvi put objavljeni mailovi ministrice Martine Dalić i članova njene savjetničke skupine za pisanje Zakona o postupku izvanredne uprave, konsternacija lobistički dugo pripremane nacije dosegnula je maksimum. Kao i Gyurcsány 2006., potpredsjednica Vlade uhvaćena je “in flagranti”, sa setom izjava koje su posve neprimjerene javnoj komunikaciji. Kao ni Gyurcsány, ni ona ih nije izrekla javno, kao i Gyurcsányja to ju je stajalo mandata. Na sličan način mandat bi mogao izgubiti i premijer Andrej Plenković, za kojeg se ispostavilo (kroz naknadno objavljenu prepisku) da je o potezima svoje ministrice znao više nego što je u početku namjeravao priznati.

Zamjena teza pokazala se u oba slučaja kao odličan lobistički alat u političkom ratu protiv Vlade, nepripremljene za takvu vrstu pritisaka. Svatko tko slijedi logiku (skupina Borg pozvala bi se u ovom slučaju vjerojatno na Vulkance), zaključio bi, naime, da bi otići trebao premijer koji ne zna tko mu priprema rješenje za spas od najvećeg bankrota u povijesti države, a ne onaj tko je, poput Plenkovića, pokrenuo spasilačku akciju. U skladu s Orbanovom neliberalnom demokracijom (koju barem zasad službeno ne podržavamo), čini se da smo se i mi odlučili prikloniti valu neracionalnih politika utemeljenih na populističkom manipuliranju osiromašenom nacijom koja je odavno izgubila perspektivu i lako joj je prodati sve što imalo sugerira da “oni na vrhu” zapravo rade protiv “onih na dnu” zamišljene piramide moći i utjecaja.

Lobisti (Todorićevi?) su zapravo imali lak posao. Izgubljeni u panici, Plenković, Dalić i društvo doista su u procesu demontaže Agrokora napravili niz pogrešnih poteza. Najveći od svih, rad u tajnosti i naknadni pokušaj skrivanja već otkrivenog, ne nužno nelegalnog, procesa mogao bi cijeloj Vladi priskrbiti sudbinu Gyurcsányjeve. Tko je Indexu dostavio ispis internetske prepiske među članovima grupe Borg sada je zato manje važan, za težinu sadržaja nebitan detalj, ali zastrašujuće je ponovno otkriti da se ničija privatna prepiska zapravo ne može smatrati privatnom.

Zaronimo li malo dublje u povijest, objavljeni snimak ručka tada već bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera i MOL-ova šefa Zsolta Hernadija u restoranu Marcellino nanio je ozbiljnu štetu odnosima Hrvatske i Mađarske, otežao upravljanje Inom, ali najviše je nastradao vlasnik restorana Mario Čerhak kojega je isporuka snimke USKOK-u dugoročno stajala karijere u Hrvatskoj. Čerhak nije računao na u to vrijeme blisku suradnju obavještajne zajednice i medija (mediji su to, u skladu sa svojim profesionalnim kodeksom smjeli, pa i morali obaviti, jer riječ je o očitom javnom interesu). Objavljeni snimak nije nam međutim pomogao otkriti razlog Sanaderova bijega s vrha države, niti smo, bez uključenog tona, ikada saznali sadržaj tog razgovora. Jasno je jedno: nitko ne rastavlja telefon ako razgovor ne namjerava skrenuti prema mutnom teritoriju.

Obavještajna zajednica, ovaj put inozemna, raskrinkala je, opet u suradnji s medijima, i nedopuštene kontakte slovenskih arbitara s vrhom arbitražnog sudišta u procesu određivanja hrvatsko-slovenske granice. Posljedice znamo: Hrvatska se povukla iz procesa arbitraže pa zato na kraju nije mogla ni prihvatiti konačnu, za Hrvatsku u mnogočemu povoljnu presudu arbitara. Šteta je napravljena. Odnosi Hrvatske i Slovenije nikada se nisu činili hladnijima.

Da bi mogla uspješno raditi, hrvatska politička mašinerija mora se u vrlo skoroj budućnosti osloboditi balasta koji za nju predstavljaju te tri velike, na obavještajnom radu (nevažno čijem) zasnovane afere. Pitanje je ima li u parlamentu dovoljno snage i političke mudrosti da se o Ini, Agrokoru i našim granicama prema Sloveniji raspravi hladno, pragmatično i na dobrobit svih zainteresiranih. Kratak pogled na sastav sabornice ne ulijeva optimizam.

Inozemna digresija, za utjehu (“tako rade i oni s najrazvijenijom demokracijom”): Sama činjenica da je dio državnih poslova obavljala sa svoje privatne adrese, ministricu u Obaminoj vladi, bivšu prvu damu Amerike i senatoricu Hillary Clinton zaustavila je u njenom pokušaju da postane prva predsjednica SAD-a. Javnost se, razočarana mračnom pozadinom politike koju su još ranije na svjetlo dana iznijeli šef Wikileaksa Julian Assange i CIA-in zviždač Edward Snowden, radije opredijelila za Donalda Trumpa, nepredvidivog ekscentrika bez političkog iskustva, nego da prihvati iskusnu političarku koja se ogriješila o čvrsto postavljena sigurnosna pravila. Nije to bio jedini teret Clintonovih, ali presudilo je u teškoj kampanji koja je Donaldu Trumpu priskrbila pobjedu. Takvih inozemnih digresija ima naravno još, besmisleno je nabrajati.

Na kraju, naravno, ostaje pitanje - što mi sami zapravo želimo? Je li to liberalna, socijalno osjetljiva i svijetu otvorena europska Hrvatska, što nikako ne uspijevamo postati, ili “neliberalna demokracija” po orbanovskom modelu. U svojoj kritici moramo biti barem toliko objektivni da Orbanovoj Mađarskoj priznamo da nas je, unatoč “fleksibilnom pristupu” ljudskim i građanskim slobodama, prestigla po snazi ekonomije i životnom standardu građana, i da to prestizanje više nije samo statistička kategorija.